Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

LJUBO KRMEK

STOLAČKA OKOSNICA

Vatra je prekinuta. Ljeto je podijeljeno na dvoje – vrućinu prije bure i onu koja će, vjerojatno, uslijediti kad bura primiri

Ne ću jadikovati na početku, ostavit ću to za kraj. Iako su se sve češće počele zabadati igle u moje vene, upustih se u novu književnu avanturu. Predstavljanje četvorice. Ideja se rodi u Matici hrvatskoj Stolac i uklopi prigodno u ilindanske svečanosti i Dan općine. Naime, u nakladi Matice hrvatske Stolac tijekom 2015. tiskane su čak četiri zbirke pjesama: Između dva psalma, Marka Boškovića; Stolačke st(r)anice, Ive Raguža; Moje će uši rasti, Srećka Marijanovića i Zadom, Ljube Krmeka. Ako bih mogao poželjeti mjesto gdje bih promovirao svoju novu zbirku, svakako bih bez razmišljanja odabrao Stolac. A ako bih mogao uza se vidjeti i čuti kolege hrvatske književnike, naravno da bi to bili Srećko, Ivo i Marko. Sva smo četvorica članovi Matice hrvatske Stolac i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Kada krenem u Stolac, svjesno odbacujem neopreznost. Uživam u prelijepim dubravskim pejzažima. Redaju se mjesta: Domanovići, Potkosa, Aladinići, Crnići, Rivine, Masline… Čim prođem Masline i počnem se spuštati niz Poprati u Vidovo polje, kao da prolazim kroz nevidljivi luk, kapiju neodgonetnute tajne. Zakoračaj preko vidoškog praga isto je što i dotaći nevidljivo. Bura je razbila neugodnu pospanicu ljetne obamrlosti pa su sva čula naperena i dišu. I naravno, kao i uoči svakog stolačkog književnog druženja uz neizostavne kišne kapi nazočan je i on. Vjetar! I to ne običan. Bura na četvrtu. Po običaju sam došao prvi s obitelji u stolački restoran Sampjero gdje smo odredili predstavljanje. Malo poslije pristigle su djevojke iz skupine Vidoštačka kraljica, potom Tina, Anita, Velči, Kristijan, Tereza s obitelji, Dušan Musa, Mkei, Ivo, Srećko s obitelji, doktor Sunce s obitelji…Marko je ponovno zalutao te ga je dovezao stolački imam na kojega je nabasao… Veselo su se ispozdravljali te i sam zahvalih imamu na susretljivosti što je iskaza našemu Marku, kojemu osmijeh nije moglo poremetiti ni namrgođeno stolačko nebo. Napokon je došao i taj dugo priželjkivani trenutak predstavljanja. Počelo je pjesmom u izvedbi Vidoštačke Kraljice. Potom je Anita Martinac pozdravila sve nazočne i najavila Tinu Laco koja je znalački prebrala Markove i Srećkove pjesme zavirivši u najdublje džepove njihovih misli. Poeziju su čitali Velimir Pšeničnik Njirić i Kristijan Pandža. Potom opet pjesma, pa onda pretres Ive i mene. Prepipani smo kao na mitnici. Ivine su pjesme čitali također Velči i Kristijan, a moje jedna stolačka djevojčica, Josipa Raguž, učenica šestog razreda. Spazio sam je kada sam s fra Miljenkom gostovao u stolačkoj osnovnoj školi. Poslije sam je zamolio da pročita nekoliko mojih pjesama na predstavljanju što je i učinila. Na tome joj hvala!

Ono što u duši ostaje nakon predstavljanja, ne zaboravlja se nikad. No, da ne bi slika ostala upečatljiva, uvijek nas nešto zgrči. Osobno mi smeta medijsko izbjegavanje stolačkih kulturnih događaja. Kao po nekom planu, vješto se izbjegavaju stolačka kulturna događanja. A ima ih. Je li posrijedi nečiji nemar, ne htijenje ili je to po zadatku, ne znam. Znam samo da smo medijski dobro zakinuti. A to Matica hrvatska Stolac ne zaslužuje. Matica koja ima svoj Zbornik (kao rijetko koja) i svoju književnu manifestaciju (jednu od najboljih, gdje dolaze najrelevantnija književna imena). Matica koja je živa i koja se trudi okupiti hrvatski korpus  u ovom trusnom i nesigurnom vremenu. Koliko smo samo puta poslali promidžbene materijale (brošure, plakate, pozivnice), pa opet ništa. Njihova TV za nas nema vremena. Možda smo daleko – od srca! Kad samo usporedim minorna događanja i književne prvijence, koliku medijsku prašinu dobiju i podignu, zaboli me srce. Naravno, ništa nije slučajno. Osobno mi je nerazumljivo da se preskaču prvorazredni događaji jer TV od njih živi. Što me tjera da o ovome razmišljam?! Pa ne mogu više šutjeti! Ili su pozicije zauzeli nekompetentni ljudi, ili nismo svi isti. Bit će da je i jedno i drugo. Na žalost. Iz dana u dan osjećam kako gubimo ljudske vrijednosti. Svi bi se htjeli pitati, a sve pognute glave. Najmanje negativne kritike. Svi sve hvale, svi sve kude, a najviše je onih koji malo znaju. Dolazi vrijeme za igru otvorenih karata. Pa kom opanci, tom i obojci!

Ljubo Krmek