Srećkova zlatna kugla dobrote

Srećko Marijanović je pjesnik neba, krša, oblaka, zemlje, rijeka, vjere i planina. Čovjek dobrog i otvorenog srca; njegova poezija je pjev otvorenog duha i u njoj nema hermetizma. A temelj poezije i jest da upravo bude otvorena, da dok čitamo otvaramo i prostor duše, a to upravo i činimo dok pratimo Marijanovićevu poeziju

Srećko upravo to i želi i sam otvara prozore i dotiče horizonte, promišlja i moli stihom, pjeva vjerom, ponosom, svetim i dostojanstvenim. Marijanović u svojoj novoj zbirci ženi noć; hrabro svojim pjesničkim koracima sanja u bunilu dana, mašta o onoj čudesnoj i mističnoj, sniva o ženi. Jedan je od rijetkih sanjara u čijim grudima udara ono pravo muško, hajdučko srce, srce bez trnja, otvoreno i iskreno. On osjeća onostrano kroz oluje, gromove, kišu koju osluškuje za stolom kako je obzanio u svojoj pjesmi Pobjednička noć u kojoj krasnoslovi: – „ Kiša je vani u noć se dani propinju kao konji/ neobuzdani i divlji/ kiša je ubrizgala sjećanja i daleke slutnje dok dahće oko prozora/ nijem gledam u poluotvorena usta/ ti spavaš i ništa od ove noći zapamtiti neće kruti bijeli zidovi/ krunice pod jastucima naše djece zdrobiti će se u malim rukama/ tek molitve ostat će zapletene oko stola…“

Pjesnik u kiši čuje i snažnu molitvu. On je i suprug, brižan otac ali i muškarac; njegovo srce gori u plamenu snažnih strasti i emocija, nekad se jednostavno rasprsne poput najljepšeg vatrometa i svojim umjetničkim zrakama obasja naše hrvatsko književno nebo. Ovaj pjesnik je raspolućen između ljubavnika, dobrog supruga i brižnog oca i ne skriva svoja htijenja, svoja maštanja, svoje iluzorne i treperave paučinaste snove. On nas daruje svojim neskrivenim čežnjama i razmišljanjima. Nekad živi život sasvim obično, a onda odluta u skrivene kutke svoje duše i onda nas oduševi svojim zamamnim pjesničkim podražajima.

Otvoreno i svjesno u svojoj pjesmi Luđak ne ustručava se progovoriti o nerazumijevanju okoline koja osuđuje, predbacuje, ladičari, ali Srećko im ništa ne zamjera, on hrabro kroči uz njih šireći svoje dlanove i njima svima koji ga promatraju iz svojih uskogrudnih kaveza neumorno poručuje: – „ Mašem otvorenim dlanovima/ jer sam neopterećen/ jer sam slobodan kriknuti/ iz svih naramica od ramena preko srca do pluća/ povraćam riječi koje me guše svojom kiselom ispraznošću/ i bez veze mi zauzimaju prostor/ tako sam sam u ovoj okrutnoj šetnji/ podijelio bih svoju radost s drugima koji me izbjegavaju…“

Pjesnik se ne ljuti i on oprašta svima, pa se i u svom Pomirenju utiče Gospodinu u getsemanskom vrtu pa tiho moli i šapuće pjesmom: – „ Kada si ti zavolio svijet i ljude ne treba ovoj mojoj zemaljskoj ljubavi da se čude/ ti što mrze i preziru/ oni koji ne vole i ne žele na ovome svijetu nikoga i ništa/ bože oprosti mi što ću iz svoga ognjišta kada krenem ubaciti u moju torbu šaku zemlje i cvijet trešnje/ nek se ne mrgode odozgor na mene nebeske munje i velike tvoje oči/ ja sam grešnik/ koji voli ovaj zemaljski prah/ i ćuh vjetra uz dah žene…“

U toj pjesmi Srećkova pjesnička duša osjeća i život i prolaznost i zemlju i prah, ali kroz stablo trešnje ostavlja i svoje tragove koje prate neke nove mladice. Život, rađanje, oslobođenje, sve to Srećko miješa u kolo tajnovitosti života  i  kroz iskrenu vjeru u Boga snažno svjedoči kako kraj puta nije kraj, već novi i otvoreni horizont, novi svijet i život uz Boga.

U Marijanovićevoj poeziji je dominantna i noć, noć i mistika žene, jer žena je noć, moć, početak i kraj i netko tko donosi na svijet i novi život. Ona je majka, žena, ljubavnica, vladarica, Euridika koja voli svoga Orfeja, netko tko je tako prisutan u pjesnikovoj duši, u njegovim mislima i željama. Nekad sanjiva, bliska, onda opet nedostižna, a nekad samo ona ista koja je uvijek uz njega i koja svojim golim stopalima dotiče svojim koracima one rosne i blage vlati trave koje se povijaju poput mekog saga pod njezinim nogama, ona koja je uvijek tu uz njega, ona koja je jednoć bila mlada, a sad je sazrila kao najljepše zlatno rumeno stablo koje je donijelo plodove koje se smiješe u košarici jeseni.

Ali žena je i uspomena iz pjesnikove rane mladosti koja oživljava u zlatnom hramu uma; u sjećanju koje dotiče usne profesorice ruskog; žena je i poezija, ona je u njegovim snovima i anđeo, ali i ezoterična vila koju pjesnik želi tek dodirnuti rukom, ona je i sjena i boginja, ali i domovina.

Srećko Marijanović je i pjesnik povjesničar koji zaranja u svom Nepažljivom danu u dubinu praiskonskog kamena, u stijene i prah prošlosti njegove Radimlje, jer Radimlja je i prošlost i sadašnjost, ali i budućnost.

Inače, mogli bismo reći kako je Srećkova pjesnička boja zlatna pa kaže Srećko u svome Ogledalu od zlata ovako: – „ Nad onom zemljom plove sjene raja/ kroz moje vene bolno teku dani/ zalogajem sreće grizem se i nadimam/ umjesto da krijepim odmaram i hranim sve grimizne rijeke djetinjstva davnog/ još danas me nose kroz kanale blata/ volim ove ruke/ što nemiru prkose/ namigujem snovima ogledalom od zlata…“

Srećko je iz svojih grudi izbacio jednu zlatnu kuglu. Neki je nisu prepoznali pa su je odgurnuli, međutim, neki kad su vidjeli njezin srčani sjaj jednostavno su posegli za njome bez straha od opekotina, uzeli je u ruke i prigrlili je uz svoje grudi i to bez razmišljanja jer su znali kako ta Srećkova kugla ne peče, već grije i ispunjava i to je njegova energija prijateljstva koja hrani kao sunce nježne biljke u Srećkovom vrtu. A Srećko je kao proljeće; on je dobrodušni pjesnički div koji voli ljude. On je i ratnik koji se ne boji stati u svojoj pjesmi U kiši pod tešku kapu oblaka i poput Titana iznijeti hrabro bolne odjeke u vremenu.

Kroz pjesnikove Vodene trave što se talože ispod Neretve i vjetrove kovitalju se riječi; stihovi bruje i pjevaju snagom vodopada, dotiču svojim snažnim porukama; Srećko je svjestan prolaznosti, ali on sve zamata u vjetar i pušta svoje misli kroz papirnate orgulje svojih stihova neka lete do drugih otoka i čeka da mu netko, ako ga je prepoznao, mahne i uzme ogledalo, okrene ga prema suncu i kao povratni signal prepoznavanja zazrcali i svoju zlatnu kuglu prema Srećku; jednostavno je izvuče iz svojih grudi i tada snažno zamahne i baci je Srećku u ruke i tako dođe do zamjene zlatnih kugli. Pjesnikova zlatna kugla uđe u srce onoga koji ga prati kao sjena i čita, a ona druga kugla uđe u pjesnikovo srce. I to se zove prepoznavanje, ljubav, poštovanje i simpatija. Mogu reći samo kako zrcalim Srećka, a Srećko je i ovom svojom najnovijom stihozbirom oženio noć i obasjao i moj otok svojim pjesničkim suncem.

I preko obasjanih otoka duše Srećko nam oslikava i našu domovinu, domovinu u kojoj rastu nove generacije kao nada u nešto svijetlo što se uzdiglo iz tame napuštanja, nešto što stremi ka zvijezdama a to je vidljivo u pjesnikovoj Djeci gdje njegova ruka ispisuje ove stihove: – „ Djeca su danas raširila ruke/ preskočiti nebo/ uhvatiti sunce/ djeca su poput drveća iz zemlje krenula visoko/ odskočila naglo/ negdje ka zvijezdama/ prekopati staze mliječne i mračne/ pronaći blago/ ili makar sebe u tim širinama…“

U svojoj Djeci pjesnik mlade i upozorava, jer kad se dotaknu zvijezde treba se ponovno znati  spustiti blago i meko na zemne jastuke, sanjati, ali i biti realan, razuman i budan pa završava stihovima: – „ Zato krupne oči krupnjaju od straha/ od silne te želje da postanu zvijezde/ daleke i tajne galaksije kad se meškolje u svjetlu ruke tople što se umore od dana/ i zagrle jastuke/ i urone u snove.

Sa Srećkom se ne bojimo ni smrti ni praznine, ni onih čudnih sjenovitih oblika koji se naziru u nekim njegovim stihovima, jer smrt za pjesnika nije kraj, a to vidimo i u njegovoj pjesmi Daleko i još dalje u kojoj sjedinjuje savršenstvo i kraj u jednadžbi u kojoj se na kraju svih izračuna ukazuje onaj davno sanjani Eden kojem svi težimo.

Kod Srećka je sve živo, sve je igra prirode, u njegovoj poeziji čujemo glasanje šume, osjećamo mekoću zelenih pašnjaka i livada, osjećamo miris toplih životinja, to su snažne pjesničke slike Arkadije koje odjekuju ovom zbirkom i to nas drži budnima i punim nekog optimizma i nade. Srećkovo pjesničko srce u zvučnoj kulisi rastače i more, otvara nam horizonte, naprosto nas potiče da živimo i dišemo, da slušamo samo bilo zemlje, jer u pjesnikovom koloritu zajedno s njime putujemo i njegovom Hecegovinom, a onda malo zastanemo kod onih žena koje šapuću, razgovaraju, demete duhan. I opet i ovdje u tim njegovim Ženama bivamo posipani zlatnim prahom, a taj zlaćani prah je i Božja milost, boja mladog zlaćanog neba zore s kojeg nam se smiješi i Kristovo lice, a žene u Srećkovoj pjesmi ponovno postaju vedre i mlade kao u nekoj čaroliji, pretvaraju se u vile raspletenih kosa i tu je simbolika starog i oronulog tijela, ali u tom tijelu je i dalje mlado srce, a mlado srce je opet dar od Boga.

Pjesnik ponekad zavapi kroz strah i neke svoje demone koji ga tište, a onda se opet smiruje na Rubu zore pa kaže: – „ Kada se umorim od svijeta i vremena/ odlazim u jedno carstvo gdje nema žurbe i straha/ zaronim glavu u krošnju drijena/ gdje drijema pospani jež i ptica šuti uplašena/ čudesnim krikom jeseni za mene ona tajne nema/ prekriveni bojama njenim/ tamijena iz ljeta u zimu/ još uvijek smiruje/ mekani list trešnje i loze/ dok venu i umiru/ pronose novi život/ u buđenje koje obnavlja/ u čisti rub zore/ što sazrijeva na istoku/ te kao znamen se javlja.“

Priroda, krošnje, drveće, jež, maleni kos to je sve ono što simbolizira i označuje i samoga Srećka, a to je čarobni tijek postojanja.

I dok iščitavam pjesnikove riječi i vizualiziram njegove usne u duhu i slušam ga kako kazuje stihove u pjesmi Kako probuditi riječi osjećam njegov kamen kako se budi, bruji i diše, a onda hvatam Srećka za ruku i ulazim u njegovu zlatnu pjesničku lađu; puštam ga neka kormilari svojom čvrstom rukom zlatnim poetskim morima, morima vjere, domoljublja, ponosa, onako kako to Srećko zna, sigurno kao ratnik, kao anđeo dobrote i dostojanstva.

Nives Puhalo
Zagreb, 8.4.2018.