NIKOLA I JA (Nikoli Martiću)

Ne sjećam se točno kad se to dogodilo… Kad smo se prvi put susreli Nikola i ja… Znam samo, čim ga upoznah, počeh ga slijediti… Kao slijepac… Šuljao sam se i skrivao neopazice… Zanimalo me je kamo to on ide… Kakav je to svijet u koji on prijeđe nakon pozdrava i rukovanja sa mnom… Hodao sam tako dugo za njim… Želio sam otkriti tajnu…

Zapinjao sam za korijenje… dahtao uz uzbrdice… kotrljao se niz padine… preskakao jametine… plandovao na proplancima… igrao se s janjcima… pjevao s čobanima… gmizao pokraj zmija… jeo što sam stizao… kupine, smokve, drenjine… kuke, šparoge, kostriješ, žućenicu… slušao sojku pticu… čitao svu silu knjižurina… Tolstoja, Turgenjeva, Jesenjina… Osobito zastadoh za njim kod jedne drače zbog  Hölderlinova pera… sve ljepote svijeta su u mirisu kalopera… zvonio je dragi glas…

Milovao je kamen… žeđao sunčevine… prebirao krčevine… preslušavao stećke… ljubio ikavicu… čitao samo njemu… rastvorenu knjigu zemlje… i br’te dojadi mi šuljati se…  iskoračih iz sjene… znao je za mene… čitavo vrijeme… i kad mišljah da će me prekoriti… on se samo nasmije… i otpuhne riječi dvije… MOJ BRĐANINE … I počeh ga pomalo shvaćati… on ne mari za ovozemaljski sjaj… njegova duša je opredijeljena za neshvaćen zemaljski raj… zanima ga samo svjetlost… čist i slobodan zrak… bez ikakvih natruha… bistrina vode… cvjetna polja… hlad košćele… miris lovora… ptičji pjev… djevojački jed… Činilo mi se kao da mu sve maše… kao da mu sve želi dobrodošlicu… a on…uvijek isti… ridao za sestrom… ili za bratom…slavio Boga… ili imao kamen za vratom… znao je često reći… BOG ZNA TKO JE VELIKviđet ćemo… viđet ćemo…

Osobito kad bi na zemlji roditeljki sa zorom istoka pili rujno vino noći… i čekali dan milosti strpljivo u redu… penjali se tamo gore i gledali nebeske predstave… gledali kako travanj navaljuje na robinju zemlju… slušali dobre bogumilske bajke… i smijali se zadevećeni i zadesećeni… brali humske ruže po humskim vrtovima… susretali ljude svoje krvi… namirisane zemljom… ponad kopnene zemlje raspinjali čadore… i izvijali kockaste zastave… gazili stranputicama kaduljnih brda… slušali djevojačke napjeve o minulim danima… oblačili košulje od lišća… i draškali gospođe iz grada… slušali kako zemlja diše kroz cvijet kaćuna… osluškivali glasove mrtvih spoznajući smrtnost tjelesa koja nosimo… tražili centar svijeta…  i našli ga… ispod stabla nasred svijeta…

Znao se i naljutiti… i napasti me… zašto sam dopustio onom čovjeku  kod Mogorjela nepodopštine… svezao pojatu za stećak… ču li… ta tko je to vidio… što ga ne tužim… zašto je Jozo zapjevao na komemorativnoj pjesničkoj večeri za Dragana uz Trebižat… ta ‘ko je vidio pjevat kad se čita poezija… strašno… zašto Stipe ne izbaci s posljednje stranice Hrvatskog slova riječ ‘svinjarije’… nije u hrvatskom duhu… preteška je… bode oči… zašto sam stavio prozore i vrata na kuću prolaznosti… samo se mučim zalud… zašto ga tjeram čitati pjesme… kad se povukao iz javnog života… i nema nikad ni jednu sa sobom… a dolaze mlađi… šafrani… vjesnici proljeća… na razmeđu pramaljeća… zašto… zašto… zašto…

Samo neznalice i neodgojenci se rugaju drugima… podcjenjuju druge narode i narodnosti… štuju samo svoje navike i običaje kao najveću mudrost… tko ne poštuje tuđe, taj ne voli i ne poštuje svoje… znanje i neznanje… snaga ili slabost… snaga ili krepost… imaš ili nemaš… jesi ili nisi… nije važna odjeća… ni teća… ne krče novci put k sreći… niti je bitno gdje ćeš leći… djelo… duhovno djelo koje gradimo… ono će nas nadživjeti… zato gledajmo Libo u visine… jok u nizine… jer duh koji se ne usuđuje glave dignuti… mora biti prezren… treba čitati… čitati… čitati… čuješ li me pjesniče…

I hodismo tako humackom zemlom… oblijetasmo oko mnogih dignutih glava… budismo riječ… s Grgom, Vladom, Krešom, Draganom, Stipom, fra Miljenkom, Zdravkom, Antunom, Perom, Jozom…  a sve ne bi li očuli pjesmu tihanih napjeva… pjesmu siromašku… o zemlji Hrvata… o Hrvatskoj… ZEMLJI TRAGIČNIH PJESNIKA… zemlji koje polako nestaje… nazbilj unižena…

Ljubo Krmek