NATISKUJU SE SAME RIJEČI…

(Zadom, Matica hrvatska Stolac – DHK Herceg Bosne, Stolac-Mostar, 2015.)

Pjesnici simbolizma često su sugerirali opetovano čitanje jedne te iste pjesme, kako bi čitatelji ponajprije stekli glazbeni, odnosno zvučni dojam, a tek nakon toga počeli tragati za interpretativnim ključevima. Kada su Charlesa Baudelairea jednom upitali kako uopće započeti interpretaciju pjesme, on je odgovorio da bi najuputnije bilo provjeriti (i doslovno – izbrojiti) koja je riječ najprominentnija (odnosno, koja se najviše ponavlja), te će to samo po sebi signalizirati put za daljnje čitanje.

Možda bi interpretativne preporuke ovih modernih pjesnika bile stabilan početak pri pokušaju dekodiranja sedme zbirke pjesama neumornoga književnika i, s pravom se već može reći, virtuoza pjesničke riječi – Ljube Krmeka. Zbirka sugestivnoga naslova „Zadom“ osvojit će čitatelje upravo svojom zvučnom potentnošću, a zatim i specifičnim, za Krmeka već prepoznatljivim i očekivanim, jezičnim kreacijama, između kojih se, više ili manje izravno, kao udarni i najprominentniji javlja pjesnikov „zaštitni“ autorski leksem – LIBO.

Jezična, slikovna i metaforička inventivnost zbirke „Zadom“ otvara istodobno više interpretativnih smjernica i kontekstualno oživljava cijelu plejadu pisaca koji su očito Krmeku (svjesno ili nesvjesno) poslužili kao kreativni okidači i koji su, sigurno, na ovaj ili onaj način, iskrojili njegov specifičan pjesnički senzibilitet. Razmišljati o zbirci „Zadom“ nužno znači prisjetiti se pulsa istodobno i tradicije i ekspresionizma i avangarde, te u svome čitateljskome iskustvu osvježiti pisce poput C. Baudelairea, A. Stamaća, L. Kordića, G. Soucyja, „pobunjenoga čovjeka“ A. Camusa, M. Dizdara,…

Primjetna je, ponajprije, Krmekova pedantnost pri osmišljavanju logične i smislene arhitektonike između različitih pjesničkih ciklusa, jer trud uložen u pomno koncipiranje ovih tematski srodnih, ali ritmički različitih i osjetljivih pjesničkih obrazaca njegovu je zbirku pretvorilo u jasnu, gotovo opipljivu priču unutar koje se vrijeme nameće kao ključna metafizička opsesija. Ambiciozno pokušavajući sažeti različite tematske, povijesne, tradicijske, simbolički potentne konglomerate, Krmek lirsko „ja“ gotovo redovito postavlja u prošlost kako bi progovorio o sadašnjosti, te istodobno upozorio na budućnost. Razvidno je kako pjesnik ne iskazuje ambiciju za nužnim razdvajanjem empirijskoga i lirskog „ja“ – njegov lirski identitet upravo stalnim variranjem, odnosno bježanjem od i vraćanjem u ono osobno i ono iskustveno zadobiva težinu vječno trpećeg, a upravo trpnjasačinjava temeljnu napetost svih ciklusa, te ih različitim varijacijama i povezuje. Očuvanje identiteta i potraga za istim stalna je pjesnikova preokupacija koju će iskazivati kroz različite prizme i različite krugove pažnje, osobito pri tome vjerujući u jezik kao najsnažnije sredstvo stalnih ritmičkih i dinamičkih metamorfoza.

Ljubo Krmek, s punim se pravom može reći, posjeduje uistinu specifičan odnos prema tradiciji u formalnom smislu. On je posuđuje, ali bez patetične intencije da joj se u potpunosti vrati. On ne odbacuje svježinu, opuštenost, dinamiku i zaigranost modernog izraza, ali podsjeća na važnost štovanja tradicionalne strukture. Čini se da Krmek gotovo eliotovskom panikom pokušava održati red u formalnom smislu jer bi napuštanje svake tradicije sugeriralo i raskid s tradicionalnim poimanjem (vlastitoga) identiteta. I baš poput Eliota koji je odbijao slobodan stih jer vers libre za sobom nužno povlači liberal, Krmek traži i njeguje identitarnu stabilnost i sigurnost kroz melodioznost usmene književnosti, kroz ritmičku preciznost starih pjesama, brojalica, jezičnih igara…

Zanimljivo je kako ovaj pjesnik uspijeva progovarati o probranim (nacionalnim i identitetarnim, „angažiranim“) temama preko motiva i simbola prepoznatljivih unutar jednog kulturnog kruga, ali istodobno u potpunosti depatetizirati svoj ideološki postament; zahvaljujući lucidnom iskorištavanju živosti i potentnosti jezika, koji, kako i sam dokazuje, može biti u isto vrijeme izrazito moderan i zadivljujuće arhaičan, on je iskoračio iz sfere nacionalnog lamenta. Inteligentno svjestan da su teme o kojima piše u priličnoj opasnosti da postanu deklamativni, tromi, inertni lirski pamfleti, Ljubo Krmek se posvećuje svim kreativnim potencijalima procesa stvaranja mislećeg lirskog „ja“. „Zadom“ tako začuđuje inflacijom Krmekovih novotvorenica koje u različitom kontekstu mogu djelovati postmoderno ironično koliko i snažno arhaično; odlučuje se ne samo u potpunosti olabaviti sintaksu i napustiti interpunkciju, nego za vlastite pjesničke potrebe izgraditi vlastiti fond riječi s potpuno novim funkcijama (sadašnjost – sadašnjikujem, očenaš – očenašim, ptica – zapticim…); redudantnost postaje poželjna kao snažan poetski pečat, kao beskrajna jezična igra (izmiče/odmiče/zamiče; kamuje/žaruje/ljutuje). Ovakvi i slični postupci u nekim slučajevima mogu ostaviti dojam izrazito hermetične poezije, ali se Krmekovi stihovi razumu lako otvaraju osvještavanjem stalne „izokrenutosti“ pojmova i odnosa – stihovi poput „Ispjevat ću ti pjesmu / Jedinu kakvu znam – kamenu“ u užem kontekstu može sugerirati samoironiju, u kontekstu cijele pjesme pak priziva ono tipično „ogoljeno trpljenje.“

Zbirka „Zadom“ zapravo je potresna serija zapisa o stalnoj mučnoj borbi, o zatočenosti i slobodi kao o oduvijek supostojećim fenomenima. Krmekova opsesija nacionalnim i kulturnim identitetom, oslobođena patosa i deklamativnih mantri, u postmodernom vremenu djeluje gotovo ekscesno. U moru poezije koja promovira slobodu isključivo kroz destabilizaciju identiteta i stalno propitivanje suštine izvan polja zadanog, Krmekova lirika incidentno teži skupljanju krhotina sebstva koje se ponosno želi vratiti onome zadanom, iskonskom, nacionalno, religijski i kulturološki jasnom.

Ljubo Krmek ima, stoga, i svoj zapis o Kamenu, zapis o Zemlji, zapis o Riječi, o Kosti i o Posti, s intencijom da podsjećanjem na takve fenomene, izdižući ih do snage trajnih simbola, detektira i probudi vlastite kamene spavače. Poigravajući se istodobno proročanskom arhaičnošću unutar moderno zaigranih riječi, ritma i figura, te tako otvarajući cijeli niz semantički potentnih prostora, očito je da Krmek ne sugerira jednosmjerno dekodiranje onoga temeljnog (Ecovog „ikoničkog“) znaka, nego značenjska čvorišta koristi kao stalne kreativne okidače. On je time angažiran pisac u novohistoricističkome smislu: poezija koju piše nema intenciju biti (samo) svjedokom ili „privremenim artefaktom“ jednog vremena, nego pokretačka snaga povijesti (u tom smislu pjesma Kad jednom napišem pjesmu djeluje gotovo manifestno).

Specifičan je i Krmekov odnos naspram položaja njegove najuže, najintimnije sredine – hercegovačkoga i neretvanskoga kraja, od kojeg, pridajući mu gotovo mitološki status, stvara autentični hercegovački mikrokozmos, prizivajući time i antička vremena iznimne kulturološke zaštićenosti i kultnog zajedništva. U takvoj lirskoj postavci, ključni motiv postaje potraga, u potpunosti depatetizirana i shvaćena kao kreativni proces. Njegovo prizivanje antike istodobno je pokušaj reintepretacije onog alkejskog, horacijevskog i homerskog u sasvim drugom kulturuloškom ključu i sasvim drugom vremenu.

Njegovi pjesnički ciklusi, sve do „Krušnica“ i „Posmrtnica“ zapravo su tematske i ritmičke varijacije jedne te iste temeljne napetosti koja se svodi na stalnu, nemirnu i gotovo apokaliptičnu svijest o Antemurale Ehristianorum. Kompleksnost njegova simboličkog predziđa gradi se ne samo preko vizualne, gotovo brikolažne slikovne sfere, nego preko potrage za iscrpnom zvukovnom i ritmičkom iskoristivošću jezika, pri čemu pjesnik poseže za najrazličitijim sredstvima, od usmene književnosti do ekspresionističke ogoljenosti. Primjerice, ritmička i jezična isprepletavanja

 

I nakon kola krvi

I kako kola prvi

I kako krv se mrvi

 

prkose pročišćenosti stihova poput

 

A tek zvonjava čudesna…

Kao semantički najpotentnije i najraznovrsnije pjesme u ovoj zbirci svakako treba izdvojiti one iz ciklusa „Krušnice“, gdje Krmek, preko sasvim osobne, iskustvene teme, gradi različite metaforičke komplekse koji otvaraju niz ponajprije socijalnih, ali i univerzalnih, suštinskih pitanja.

Pjesme iz ciklusa „Posmrtnice“ pak nisu samo statični hommage preminulim pjesnicima, nego Krmekov autentični i originalni pokušaj progovaranja njihovim pjesničkim jezikom, uspostavljanjem kreativnoga dijaloga između različitih lirskih monumentuma. Osobito je to prepoznatljivo u pjesmi „Ispovidna tužaljka“ gdje Krmek zalazi u prepoznatljivu i specifičnu avangardu poetskog izraza fra Lucijana Kordića, tragajući za maksimalnom iskoristivošću jezika u aktivnoj reinterpretaciji.

Zbirka pjesama „Zadom“ u konačnici je sinteza ritmičke i zvučne razigranosti, čemu ponajprije doprinose pjesnikovi autentični leksički eksperimenti, kao i stalne varijacije između redudantnog i ogoljenog izraza, i njegovih već prepoznatljivih tematskih, egzistencijalnih, životnih i identitarnih opsesija, koje svojom kompleksnošću i težinom stoje nasuprot prozračnosti izraza. Odbacivši patos i pamfletski zanos, Ljubo Krmek o osjetljivim, povijesno opterećenim temama progovara na način blizak i modernom čitatelju koji će, iako naučen na gotovo znanstvenu izražajnu lapidarnost, ovu poeziju doživjeti ne kao implozivan i hermetičan materijal, nego kao itekako zanimljivu, stilski prepoznatljivu i raznoliku fuziju tradicije i suvremenosti.

Tina Laco