Mate Kovačević – PUT U PROŠLOST RASTVARA VRATA BUDUĆNOSTI

(Morine, priče iz Humine, Matica hrvatska Stolac – DHK Herceg Bosne, Stolac-Mostar, 2015.)

Nakon nekoliko zbirki poetski već dobro izbrušena jezika i knjiga publicističko-kulturoloških sadržaja, evo i zbirke Krmekovih pripovjedaka, u kojima nije teško prepoznati već izgrađena pripovjedača. Pet priča ove zbirke (Morine, Žute oči, Mlatac Vidančina, Maran i Krstinka, Vilen i Grbica) čine svojevrsnu cjelinu, možda tematski ne toliko međusobno prožetu, koliko obojenu koloritom i nasljeđem zavičajnoga prostora humske zemlje, negdje na hercegovačkom jugu. Zbirka stapa prostor i vrijeme u cjelinu, kojoj se tek zahvaljujući jeziku pripovjedačkoga umijeća mogu na određeni način odčitavati kronološki godovi.

Prva priča Morine, ima svoju realnu podlogu u pripovjedačevu ili iskustvu cijeloga naraštaja iz razdoblja kad su bila na umoru naša sela. Ove “ognjištarske” teme, ali i način naracije gotovo do perfekcije je doveo još u razdoblju između svjetskih ratova hrvatski književnik Mile Budak u svojim ličkim novelama i romanima. Tada se to s punim pravom nazivalo “novim realizmom”, nu u Krmekovoj zbirci, “Morine”, premda na početku knjige, ona figurira tek kao kraj, ne epohe, nego jednoga velikoga povijesnog razdoblja, a čitatelju, poput Alisina zrcala, služe kao prolaz ili vrata kroz koja ulazi u nestalo, a sad već i nestvarno vrijeme.

U Morinama, osim lijepih uspomena, koje ostaše u sjećanju, svi su na gubitku, i vlasnici stada, i pojedini protagonisti priče, ali i cijela zajednica koja je povijesnim usudom ostala bez svojih pašnjaka. Zato auktor već sljedećom pričom Žute oči, uvodi čitatelja u jedan davniji svijet, a motiv traganja za blagom priči daje bajkovitiji karakter. Nu, kolikogod ta stilska bajkovitost priči davala manje stvaran karakter, u raspletu auktor sa svojim junakom još uvijek ostaje u stvarnom svijetu.

Priča Mlatac Vidančina po svojoj se strukturi nastavlja na prethodnu pripovijest. Vidančina je iz dječje perspektive mitski antički junak pa je auktor iskoristio prigodu da već na početku u svoju priču uklopi i navodnu predaju o njegovu trojanskom podrijetlu. Nu u raspletu, Vidančina se, umjesto iz Troje, mogao komotno na jug Hercegovine spustiti s Velebita, a još jednostavnije izići i sa stranica koje Budakove priče. Naravno, ovdje nije riječ o preuzimanju motiva iz nacionalnoga književnog naslijeđa, nego jednostavno o sukladnosti života “dinarskoga” čovjeka na svojoj škrtoj zemlji, a čije značajke na svom zavičajnom prostoru dobro zapaža i auktor humskih priča Ljubo Krmek.

Pripovijest Maran i Krstinka, premda bi se u formalnom smislu mogle uspoređivati s prethodne dvije priče u ovoj zbirci, ona je već po nizu stilskih elemenata, koje auktor vrlo uspješno uklapa u svoj način pripovijedanja, zahvat, odnosno putovanje u još neraspoznatljiviju mitsku prošlost. Tu se pred našim očima rastvara nestvarni svijet vila i mitoloških bića, proistekao iz narodne mašte, a elementi tradicionalnoga narodnoga pripovijedanja, doduše zaogrnuti u ruho suvremenoga kazivača, dolaze do sve snažnijega izražaja. U ovoj priči također glavni junak ne može ostvariti svoje želje ili pak životne ciljeve.

Vilen i Grbica u sebi sadrži sve ono najbolje što se kao sinteza ljudskoga iskustva i narodne predaje moglo ugraditi u jednu ovakvu priču. Tu su i pamet, i mudrost, i ljubav i zajedništvo, nu unatoč svim tim vrlinama nositelji ideje ove priče i njezini glavni likovi na kraju su ipak poraženi, te zbog zaborava i starosti ne uspijevaju ostvariti svoje temeljne životne ciljeve. Parabolična priča, kojoj je narodna predaja poslužila kao put u daleku i neraspoznatljivu prošlost, na semantičkoj razini otvorila je i cijeli niz pitanja budućnosti zajednice u kojoj je i sama nastala. Naime, na kraju ove priče spomen o njezinim protagonistima ostaje tek u mrtvoj i većini nerazumljivoj topografiji.

Kroz svoju slojevitost, na zavičajnoj, ali i široj razini zbirka doista otvara mnoga pitanja važna za opstanak jedne zajednice, smještene čak izvan ruba vlastite države. Jezik pak zbirke priča, nije samo hrvatski standard. Protkana cijelim nizom tradicionalnih narodnih motiva pa i forme narodnoga pripovijedanja, stilski je iznimno dobro obilježena mjesnim govorom auktorove zavičajnosti, što samo potvrđuje njezinu autentičnost.

Nastala na tom humskom tlu, proistekla iz duboka narodnog iskustva ona i s punim pravom postavlja cijeli niz pitanja, presudnih za budućnost.

Mate Kovačević

foto: Wikipedija