MASKA BEZ LICA

Afrika! Zemlja robova! Zemlja lavova! Afrika mi je i sinonim za glad! Neke druge asocira na boju crne kože, na ratnička plemena, na tigra, na čudesne plesove još čudesnijih okićenika…

S ovim predmislima otvorio sam korice zbirke pjesama naslovljene Afrika, Tomislava Marijana Bilosnića. Već mi je na korici zapela za oko naslikana maska. Afrički narodi su pravi majstori u izradi istih. Maske se nose prilikom raznih obreda i igara kako bi sakrile prava lica. Ova je knjiga maska bez lica – afrička razglednica, kao da nam pjesnik želi poručiti prije čitanja. Podijeljena je u osam tematskih cjelina, s tim da su pjesme iz pretposljednje cjeline nazvane Rika jelena, objavljene prije čak dvadeset i pet godina u Splitu. Što nam to govori?! Otkud i kakva je poveznica?!

Ako pažljivo pročitamo pjesme iz ovog odjeljka, vidjet ćemo kako je ljubav spram Afrike davno isklijala iz Tomislavovog pjesničkog vrta, dugo je godina zorila i dozorila 2011. kada je uslijedila vršidba. A kako je rodilo pjesničko žito?! Guvno je puno kao za trajanja sedam sitih godina! Tko je pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić?! Jednom sam negdje zapeo za Matošev zapis u kojem tvrdi ”da gradovi bez svojih pjesnika nisu gradovi”, te nošen mišlju književnog velikana moram priznati da ni Zadar ne bi bio isti Zadar bez Tomislava Marijana Bilosnića. Čitajući u njegovoj prebogatoj biografiji, što je sve obnašao ili još uvijek obnaša, potkrepljujem svoju ranije izrečenu tvrdnju. Svoju pjesničku pređu suče još od daleke 1968. (prije no što se i rodih) poznatu i cijenjenu širom svijeta. Spomenuo bih samo njegove uspjehe u Albaniji, Japanu, Americi…

Nije li ‘slučajno’ Tomislav izabrao za svoj pjev Afriku, kontinent na kojemu i danas ljudi umiru od gladi?! Kontinent na kojemu je najveći broj država stekao svoju nezavisnost poslije II. svjetskog rata?! Kontinent na kojemu se isprepliće šarolika religijska struktura, od islama, kopta, katolika, protestanata, animista, hindusa, totemista…?! Kontinent s kojega su ljudi stoljećima odvoženi u roblje?! Naravno da ništa nije slučajno! Naravno da svakoga čovjeka koji čovjeka voli, Afrika boli!

Tomislav Marijan Bilosnić pjesnik je koji nam pri prvom čitanju ne iznosi sve poput pohotnog zlatara, koji nudi najdragocjeniji nakit, nego nam postepeno, bujnom pršavosti riječi, razvija priču o crnilu kao s filmske vrpce. Priča teče kao planinski potok u kojemu se srebrucaju bezbrojni svijetleći detalji, koji se  međusobnim preplitanjem urječuju u jednu veliku poemu. Pjesnik je zamišljen pred očiglednim srljanjem u zlo, sklapa ruke kao dijete i kao da se pita misli li današnji globalistički svijet uopće na one gladne kruha, žedne vode, pravde, ljubavi i poštenja?! Uz njih poistovjećuje sve one koji tamnuju u tamnicama diktatura i totalitarnih režima. Uz njih pribrojava i sve nas zatečene u navali sveopćeg globalizacijskog potopa koji nudi blještavi sjaj, a u suštini je samo mrak – crnilo i ništavilo.

Stoga pjesnik glasno progovara Čovjek je Afrika!  I tek što smo se složili s njegovom konstatacijom, on viče još jače Zašto u Africi nema tigra?! Zašto nema hrabrosti i snage za odupiranjem?! Gdje je nestao mač afričkoga svjetla?! Pjesnik se pita što je to / što čovjeka / pretvara u masku / u lice / koje se preobražava / koje se zaklanja / dok se lebdeći / penje / uz mjesečevo tjeme?! Zašto se ljudska lica preobražavaju u životinjska, te na kraju, kao boginja Memfisa (boginja rata) sama jedu svoju glavu?!

Kroz cijelu knjigu pjesnik nas kao sipa zasipa svojim crnilom iz kojega kao po pravilu povremeno bljesne sunce i svjetlost. A oni se opet prožimaju u jednom transcedentalnom vidu, pretače se mjesec iz sunca, a mjesec i crna noć rađaju lice njegove drage. Metamorfoze su to popraćene urlicima lavova i tigrova, pjesme vračeva i bubnjevima tam-tama. U njegovoj knjizi Afrika jest crna, no, nema čuvstava ništavila i očaja, suza i jauka. Ona je dostojanstvena. Pjesnik je portretira bojama ljubavi, mladosti, muževnosti i snage, a na kraju izrađeni portret obavija velom tajne.

Pjesničke misli i izraznosti predočuju nam jasnu sliku onoga što nam želi poručiti, a ako bi ovaj uradak mjerili književnim junaštvom, usporedio bih ga s junaštvom kapetana Marchanda što je prekružio najcrnju Afriku. Analizirati sve pročitane pjesme, a o svakoj se ima što kazati, značilo bi napisati čitavu novu knjigu. Stoga bih jednostavno zaključio da Tomislav Marijan Bilosnić pjeva o Africi, a ona pjeva iz njega! Taj me je pjev Afrike iz njega najviše dojmio u pjesmi Afrička noć, gdje stojeći na raskrižju, odakle više ni sam ne zna kuda bi krenuo – a htio bi poći za suncem i oteti se boji noći, uzbuđeno pjeva Dok spašavam / jedan život / ne propada li / cijeli svijet!

I na kraju poslije tolikih nagrada i slovnih ovjenčanja, netko bi mogao pomisliti kako je pjesnik dostigao svoj vrhunac?! I ne pomišljam na to, jer mislim da je s ovom zbirkom pjesama Tomislav Marijan Bilosnić otišao i dalje i bolje. A sam sam ga doživio kao homo ludens – čovjeka koji se igra. Dobro igra!!!

Ljubo Krmek