MALE VELIKE PJESME

(Srećko Marijanović, Moje će uši rasti, Matica hrvatska Stolac – DHKHB, Stolac – Mostar, 2015.)

Kada sam pročitao prvu zbirku pjesama Vodeni pištolj auktora Srećka Marijanovića moram priznati ostao sam u čudu. Obično su prve zbirke pjesama traljave i pjesnici ih nerado spominju. Srećkova prva zbirka, a i nova  Moje će uši rasti, četvrta  po redu, jednako su snažne, kao i druga Dvije trećine i treća Ništa u zvijezdama. To je jedno kontinuirano dobro pisanje, te je teško odrediti kakva je budućnost ovoga pjesnika. Je li ovo njegov krajnji domet, ili nas čeka još veće iznenađenje, što osobno priželjkujem.

Izgraditi svoj stil ne može se samo htijenjem, nego radom, vremenom i talentom. Srećko Marijanović ima izgrađen prepoznatljiv pjesnički stil. Od svoje prve do najnovije zbirke ostao je dosljedan sebi. No, nije dobro ni previše forsirati (svoj) jedan te isti stil. Prelazi u monotoniju, što vidimo i kod nekih starijih kolega, inače vrsnih pjesnika. Dobro je ići u izlete, ne začahuriti se, premošćivati granice kreativnog, ekspresivnog i doživljajnog. Izaći iz krletke svog stila i slobodno letjeti, no, na spavanje se vraćati u krletku.

U ovom globalističko-proždrljivom vremenu, kada prividno pjesnička riječ ne znači ništa, kada su pjesnici obilježeni kao čudaci, naivci, da ne kažem luđaci, odlučiti se biti pjesnikom, jest hrabrost. Naravno, na tom trnovitom putu neminovno dolazi do dvojbi – pisati ili prestati. Ako pjesnička poruka dođe i do najmanjeg broja slušatelja – razumnika, dobro je, treba pisati. Treba stvarati, ma kako te brzoživotnici okarakterizirali. Netko treba ukazivati na njihove grješke, na njihove zablude, prijevare i zlonamjernosti. A tko će ako ne pjesnik?!

Zbirka pjesama Moje će uši rasti sastavljena je od šezdeset i sedam pjesama i nema odjeljaka. Vidljivo je da pjesnik Srećko Marijanović u trenutku stvaranja pjesme ne misli isključivo na svoje potencijalne čitatelje. Iskrenost stvaranja i osluškivanje trenutka najveća je odlika ovog zrelog pjesnika. Njegovi stihovi osvajaju na prvu i ostaju trajno u sjećanju kao drago prijateljstvo, što je rijedak slučaj u pjesništvu općenito. Shvatljivi su i pristupačni svakome, daleko su od svakog hermetizma, protkani zdravom životnom mudrošću. Katkad se pjesnik poželi vratiti u djetinjstvo, kao u pjesmi Mjesto gdje želim biti: „… dođi tata ispod stola“; ponekad  ironično traži svoje ja – u pjesmi Srazmjerno: „ Ako premostim jaz / između sebe i mene / znat ću mnogo više o tebi“;  ponekad se sav prepusti lirskom zanosu kada ugleda cvijet trešnje zavapi: „Ne želim ništa više napisati / kada pogledam cvijet trešnje“, u pjesmi Ispod procvjetale trešnje; potom s najdražom voćkom uspoređuje najdražu osobu u pjesmi Trešnja: „Gledam te  / kako lepršaš po kući / i odjednom vidim krošnju / punu trešanja u zrenju“.

Ako poezija bilježi ljudski uspon ili pad, ljudsku moć ili nemoć, onda se to najbolje ogleda u ljudskoj moći dok osvaja druge planete i nemoći u osvajanju drugog čovjeka. Pjesnik to bilježi na svoj način i pokušava se približiti neosvojivom čovjeku u pjesmi Povezani svjetlom: „Ne želim zaspati / dok po nebu gazi / tisuće zvijezda /po tom crnom drumu / gle kako jedna na drugu pazi“.  Maestralno! Dalje nam odaje koliko ideja prođe njegovim mislima, koliko ih protutnji, a da se ne istresu na papir: „Ove naše misli su poput toka vode / samo kaplje ostanu a glavnina ode“, iz pjesme Putovanje u snovima. Dok je Mehmedaliju Maka Dizdara opčinjavao automobil koji se kretao cestom kroz Vidovo polje i činilo mu se kako dijeli svijet na dvoje (u zbirciVidovopoljska noć), Srećku smeta „ograda na mom balkonu siječe / kuće i drveće po pola“, u pjesmi Prepolovljeni. Pjesnik ne podnosi nikakve ograde, pregrade, okove…

Sadržajni oblici Srećkovih pjesama su jasni, vidljivi oku, razumni, ne trebaju dubljih psihičkih razjašnjavanja. Mnoge pjesme imaju neki dublji religiozni smisao, a obojene su iskrenim nacionalnim osjećajnim primjesama.  Zaljubljen je u svoj zavičaj, obitelj, prirodu, bilje, sve ono što nam je darovao Bog, u kamenu, ali kršnu Humsku zemlju. U svom stvaralačkom radu, kao i većina drugih, razotkriva sebe, svoj unutarnji svijet. Pokušava odgonetnuti najveće tajne neba i zemlje, Boga, čovjeka, naslijeđenog-genetskog… Svojim prodornim pjesničkim okom  hvata sve one male – nekome nevrijedne, trenutke, zarobljava ih u svojem umu i od njih pravi velike stihove. Male velike pjesme!

Pa će nam tako reći: „Nisam trebao biti pjesnik / taj kleti vjesnik / čudnih osjećaja…“ u pjesmi Ne nisam smio. Ove napisane stihove ne trebamo gledati kao dvojbu, radije kao otkrivanje pjesnika – kletog vjesnika čudnih osjećaja. Samo iz košmarnog stanja svijesti koje mi je dobro poznato pjesnik može napisati ovakve stihove. Što pjesnika dovodi do takvoga stanja?! Pokvarenost i prljavost dnevne politike; razno-razna filovanja i medijska serviranja; prijevare i izdaje na svakom koraku; zakulisne radnje i spletkarenja; gaženje svetinja Domovinskog rata; blaćenje i obezvrjeđivanje hrvatskih branitelja…Tako će nam pjesnik u pjesmi Misao priznati: „Mislili smo / zauvijek ćemo ostati podignute / glave… / mislili smo / naše će kosti /svijetliti u mraku / i pokazivati put… / i živjet će vječno / kao molitva i kao pjesma / koju s usana ne možeš otresti / ta velika ta najstrašnija / misao o Domovini“.  Ovi stihovi odzvanjaju nezadovoljstvom, izdajom, prijevarom… A ujedno grade zamišljenu vizualnu sliku Domovine, stamene i čvrste poput kamenih skulptura koje nastaju u Srećkovim rukama. U tim riječima osjećamo gnjev i razočaranost, ali ne i predaju. U pjesmi Ne ću stati nastavlja dalje: „Kamenim drumom idem /… / ne, djede, ne ću stati“. I ne smiješ stati Srećko Marijanoviću!

Ljubo Krmek