MAGLOVITA BESPUĆA HRVATSKE ZBILJE

(Mate Kovačević, Petnaest mračnih godina 2000.-2015., HKZ Hrvatsko slovo, Zagreb, 2015.)

Vrijeme je neumoljivo. Prolazi i ostavlja iza sebe i ljude i događaje. I zlice i dobrice. Pamti i dobro i loše. Kažu stari ljudi: „Dobro se čuje daleko a zlo još dalje!“ Osim Onoga na nebu koji vidi sve,  još netko budno prati i bilježi. Takve bilježnike nazivamo kroničarima vremena. No, nije svejedno bilježi li kroničar puko događanje ili ga analitički obrađuje. Za analizu na hrvatskoj gospodarskoj, kulturnoj i političkoj sceni potrebno je znanje i razumijevanje, kako povijesti tako i kulture. E, takve analize mogu pisati samo rijetki! Jedan od rijetkih sigurno je publicist, novinar i povjesničar Mate Kovačević, koji je u najnovijoj knjizi Petnaest mračnih godina (2000.-2015.), sabrao 288 tekstova koje je opet podijelio u osamnaest poglavlja na 640 stranica.

Prvo poglavlje Strategija klevetanja, gonidbe i sudovanja sastavljeno je od raznih izlaganja na kojima je auktor sudjelovao od 2008. do 2011. Od drugog do devetog poglavlja našli su se tekstovi objavljeni u Fokusu u razdoblju od prosinca 2006. do ožujka 2009. Od devetog do osamnaestog poglavlja su tekstovi objavljeni u Hrvatskom slovu od prosinca 2011. do siječnja 2015. Radnje Matine knjige Petnaest mračnih godina (2000.-2015.), kao i onih objavljenih ranije, povezuju činjenice o kaotičnoj magli i prikrivenoj stvarnosti. Mato je sebi zadao cilj – razgrnuti gustu maglu i raskrinkati stvarnost. Temeljem njegovih iscrpnih analiza, koje smo pratili godinama iz tjedna u tjedan, napisano postaje povijest, a ona naša učiteljica, tako da nas nikakva magla ne može zavarati, ma kako gusta bila.

Ako se prisjetimo kako je Hrvatskom, nakon smrti dr. Franje Tuđmana, zavladala magla pobjedom šesteročlane koalicije na parlamentarnim izborima i pobjedom Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima, uz obilatu potporu Međunarodne zajednice, mnogi od nas će se uhvatiti u tapkanju kroz maglu ne vidjevši prst pred okom. Umor, apatija i bezvoljnost zahvatila je umorne hrvatske branitelje. Mnogi od nas su mislili kako je vrijeme komunizma, partizana, Ozne, Udbe, Orjune…zauvijek prošlo. No, nisu svi nespremno zašli u maglu. Oni koji su se pritajeno krili po podrumima, praveći se da su politički mrtvaci, naglo se kameleonski skočiše na noge. I osuše po Tuđmanu, Domovinskom ratu, braniteljima, hrvatstvu općenito.

Počinje politika detuđmanizacije i kriminaliziranja Domovinskog rata. Da zdrav čovjek ne povjeruje! Mediji su preuzimani sustavno jedan po jedan, sve dok protivnici hrvatske samostalnosti i slobode ne preuzeše i HTV. Na svakom koraku svjedoci smo kriminaliziranja politike koju je vodio dr. Franjo Tuđman. Sve planski i smišljeno. Istodobno, vlastodršci se ljube i hvataju u kolo s onima koji su nas do jučer pokušali genocidno istrijebiti. U čitanju napisanoga osjeća se gorak okus prevare na koju je nasjeo hrvatski narod. Ova kolumnistička zbirka bavi se izdajama i prevarama prevaranata.

Rijetki su primjeri u povijesti novoosnovanih država, da se netom stvorena država okrene protiv onoga koji ju je stvorio. Ne da to čudi, nego zaprepašćuje! Za takvo što potrebna je posebna mržnja. Rekao bih iskonska. Demonska mržnja nezasitne proždrljivosti hrvatskog imena. Baš takvi demoni probudili su se u Hrvatskoj. U njezinom mladom državnom biću sažele su se sve zlice i krenule svom silinom zamišljenom, željkovanom cilju – povratku u neku novu Jugoslaviju. Na čelna mjesta postavljaju se oprobani ljudi od zanata. Žure po Hrvatskoj strani agenti i diplomati, uspostavljaju kontakte s onima koji se namršte čim čuju hrvatsko ime. Na sva usta krasnoslove o slobodi, pravdi i humanosti, a u suštini se trude utrnuti hrvatsko ime.

Ponekad se upitam što bi se dogodilo kada ne bi bilo ”pobunjenika” poput Mate Kovačevića koji desetljećima, iznoseći javnosti istinu na vidjelo, otklapa poklopljena hrvatska uha. Da, ugnijezdila bi se sadašnjost. Bez prošlosti i budućnosti. Najpodlija od svih bolesti koje zađu među umrtvljeni puk. Stoga ova knjiga Mate Kovačevića nije puka kolumnistička zbirka, nego je to žalosna hrvatska najnovija povijest. Ona je udžbenik najnovije hrvatske povijesti.  Svaki tekst je zaseban te se može čitati nezavisno jedan od drugog.

Osobno, pročitam tekst pa zaklopim knjigu i pustim um na razmišljanje. Analiziram pročitano. Usporedim istinu s odgledanim dnevnicima, Latinicama i raznim drugim političkim emisijama. I sve mi je jasno. Nemam više potrebe gledati televiziju niti čitati novine. Imam sliku Hrvatske zbilje jasnu da jasnija ne može biti. Prije ili poslije istina pobjeđuje. I oslobađa! I odvodi nas na pravi put. To je onaj put koji bi svi Hrvati trebali slijediti, poput Mate Kovačevića.

Ljubo Krmek