LJUBINA GRUDINA

O nekim riječima je bolje ne razmišljati, preskočimo ih jer ne postoje ni u jednom  rječniku, nigdje ih ne možemo svrstati, razlučiti njihovo poimanje, logiku, i razumijevanje

Naprosto, te riječi imaju svoje mjesto u kontekstu, dopunjuju i razlučuju, umnožavaju, pospješuju i tumače značenje stiha, umovanja, poruke i poduke, te riječi se bojimo, ponekad stidimo njezinog postojanja, zbog nerazumijevanja našega i diveći se tvorcu možemo svjesni svoje zakašnjele spoznaje reći:

„Eto, tu riječ što u početku bijaše sve, danas se trudimo spoznati i doživjeti donekle ono svjetlo praiskona, diveći se čovjeku što je iskovao, što je slijedom svog životnog iskustva otišao tako daleko od našeg poimanja i ostavio nas da se trsimo, trudimo, napinjemo i tjeramo svoj um na razumijevanje i otkrivanje tajne značenja. Nije mali broj primjera takvih izumitelja, kovača riječi na našim prostorima. Od Maka Dizdara, preko Pere Pavlovića, do balača sadašnjice, pjevača i hrvača s riječima Ljube Krmeka.“

Pročitajte pjesme Ljube Krmeka – GRUDINA

Taj vrsni stvaralac dovodi nas svojom maštom i iskustvenom spoznajom, koja je koncentrirana od podzemlja do neprolaznosti, do takvih domišljatih i promišljenih sastavnica, nad kojima bi se morali zamisliti i najveći umovi današnjice. Ali bez te povijesne i čulno spoznajne realnosti, ne bi se baš najbolje snašli u mozaiku Krmekovog pjesništva, koje dobrim dijelom obitava u reljefu od mora do Morina, od Dubrovnika do Neretve. A dobro znamo kako taj najnestabilniji dio Hrvatske zemlje zvan Zahumlje, jest ujedno i najveći inspirativni kutak u ovim našim prolaženjima i nastojanjima da ga ukrotimo i podesimo onako kako nama odgovara već stoljećima.

Jednim djelom Krmekov opus isijava iz tih starih, pradavnih i onih ne tako davnih, ali skoro zaboravljenih običaja u životu ondašnjih Humljana. Bez obzira radilo se o plesu, pjesmi ili svakodnevnom poslu, možemo slobodno reći da je ova zbirka pjesama mala enciklopedija znanja naših predaka koju je Ljubo uspio protkati modernim i svakodnevnim današnjim nitima.

Dotakao bih se jedne davno zaboravljene misli koja zvuči pomalo čudno, ali ruku na srce razumu prihvatljivo: „Pjesnik piše onako kako diše!“ Ako je njegovo disanje gromko, jako, duboko, razgovijetno, hrabro, punim plućima, a oni koji poznaju Ljubu mogu posvjedočiti da jest, upravo smo ovim riječima opisali i njegovu poeziju, koja je sve osim melankolična, slaba, tiha i neprimjetna.

Teško je iz ovakvog raskošnog opusa izdvojiti nešto posebno, pa ipak sam se najviše zadržao na pjesmi Zapis o imenu. U njoj pjesnik vješto i majstorski odrješuje čvorove tog tajanstvenog  hrvatskog imena.

Počevši od bonog imena i zvona slabine, preko toliko uzvišene i beskrajne svevremene boli, do stiha koji je samo trajanje i trpljenje na putu prema pobjedi i konačnosti.

I vavijek od boli bijah gori

U teškim vremenima koja su ostavila trag iza nas, u sudbinama i križnim putovima, stradao je očito onaj koji se nije smio, i nije htio ili nije znao hrvati protiv boli i nevolje.

I vojnu od boli prozvahu rat

Kako bi konačno sažeo sve rečeno stopivši boli, stradanja, hrvanja i trpljenja u posljednjem stihu otkriva ime kojim zaokružuje svoje postojanje.Tim stihom pjesnik završava pjesmu, a ja ovaj skromni osvrt na njegovu Grudinu.

I moje ime libo Hrvat

Srećko Marijanović