Ivan Baković – NA PUTU PREMA KUNARI PLANINI

(Morine, priče iz Humine, Matica hrvatska Stolac – DHK Herceg Bosne, Stolac-Mostar, 2015.)

U zbirci priča Morine, Neretvanina i zaljubljenika u pisanu riječ Ljube Krmeka, su priče Morine, Žute oči, Mlatac Vidančina, Maran i Krstinka te Vilen i Grbica. U naslovnoj priči Morine Krmek oživljava jedno davno prohujalo vrijeme, vrijeme planištara i odlazaka sa stokom u planine, i u planinama Morine koje su raspaljivale dječju maštu pretvarajući se tako u mistično mjesto – koje možda i ne postoji. Kroz začuđene dječje oči pripovjedač nas uvodi u jedan svijet koji, nažalost, postoji još samo u priči. Svijet u kojem se stvarno miješalo s nestvarnim. Svijet u kojem su vile i druga čudesna bića bili svakodnevna pojava. Svijet idile i mira: „Zaspao sam pod vedrim nebom poput anđela, sretan. (…) Čini mi se jedini remet noći bijaše naše stado. Pseći lavež, frktanje konja, zvonjenje zvonara i poneko blejanje bijahu jedini znaci života.“Arkadija u Hercegovini. Nepomućena slika sreće.

Tradicija iz pradavnina trebala je biti nastavljena kao i puno puta dotada. „Otac je htio da i ja nastavim njegovim i djedovim putom, pa to nije ni prikrivao, a i ja sam spremno prihvaćao“. Idilični svijet planištarenja uništila je gruba stvarnost našega vremena. Odlaske u Morine nisu prekinuli ni vuci, ni vukodlaci, ni vile, ni more, ni zmajevi, ni oluje, nego ovovremeni zli ljudi neljudi koji silom otimaju tuđe. Tako su Morine opet opravdale svoje ime. Naime, kako kazuje pisac, Morine su se nekad zvale Dobrine sve dok svatove nije uhvatila mećava, a u mećavi ih more podavile. „Sve do tog događaja, čitav taj planinski masiv nazivao se Dobrine. Zbog dobre paše za stoku. Zapamti se ta godina. Otad Dobrine svi zaboraviše. Narod ih prozva Morine!“ Tako su Morine, opet, opravdale svoje ime „crne Morine“ i „uklete Morine“.

Pa iako su „crne“ i „uklete“ ljepote dječačkih doživljaja, mistike te prve zaljubljenosti i ljubavnog razočaranja na Morinama ne napušta pripovjedača: „Ja svoju ljubav s planine prebacih na željeznicu. Utopih je u kloparanje vagona i pisak strojeva. No, nikad ne zaboravim pogledati prema sjeveru, osobito za hladnih zimskih mjeseci, kada planinske vrhove stisne bijeli prsten. Podsjeti me na sve strahotne priče iz djetinjstva. Lagana jeza prostruji mi kralježnicom. Zalud svi vlakovi na svijetu, mene Morine zovu!!!“ Zovu Morine iz dubine duše, iz zaborava, iz prošlosti… Ima li se itko odazvati? Odziva se samo pripovjedač koji u tanki vez priče ulovi i zarobi jedno sjećanje na davna vremena i olakšava duši čežnju za Morinama.

U drugoj priči, kojoj je pripovjedač također dijete i njegovo viđenje svijeta, pojavljuje se gorostas Vidančina čije su se snage i ogromne pojave djeca bojala: „Mi smo mislili da je on natprirodna pojava, da je s nekog drugog planeta. Bojali smo ga se k’o zmije. Ma kakve zmije, više smo ga se bojali.“ Ali kako to obično biva u životu, stvar počesto nije onakvom kakvom se čini pa Vidančina riskira vlastiti život da bi spasio dječake. A dječaci ostaju zatečeni njegovom dobrotom, a još više činjenicom da Vidančina nastavlja mlatiti žito i nakon što ga je ugrizao poskok kao da se ništa nije dogodilo. Nekad je stvarnost začudnija od bajke, stoga ne čudi da su ljudi bili pripravni vjerovati u „paralelni svijet“ u kojem obitavaju neka čudna bića. U dječjim očima Vidančina kao da nije stvaran nego je izišao iz neke priče ispričane u dugoj zimskoj noći uz ognjište. Priče koja raspaljuje maštu i stvara ježurine niz kralježnicu, a istodobno izaziva na dvojben put u Kunaru planinu, u koju se „može otputovati, ali ne i u nju stići“, i strah od takve želje i puta.

U priči Žute oči kućni domaćin, glava Pavlovića, Visko biva ponesen pričom o zakopanom blagu, koju je čuo još kao dijete. Legenda koja ne da mira ni mirna sna, a drži u snovima i tlapnji. A što je legenda nevjerojatnija lakše se u nju povjeruje. Pripovjedač u ovoj priči znalački ocrtava ljudsku pohlepu i želju za naglim bogaćenjem. A kada gole ruke završe u vatri, htijući dosegnuti snove o boljem životu, gore brže negoli izgore snovi o zakopanom blagu i ljudska naivnost.

Pohlepa je uzrokom i događajima ispričanima u priči Vilen i Grbica. Maroje Batina zbog zavisti prema bogatom susjedu i zbog želje za bogatstvom u neznanju vlastitog sina mijenja za blagostanje. Uplećući u priču fantastične elemente, miješajući san i javu, uvodeći ljubav kao pokretač događaja Krmek veze priču u tradiciji narodnih bajka i mitova, opisujući usput legende o nastanku mjesta područja Donje Hercegovine. I sve bi bilo lijepo i krasno kao i u svakoj bajci (i živjeli su sretno do kraja života) da nije ljudske naivnosti. Ljudi su ti koji krše zakletve i obećanja što postaje uzrokom nesretnom završetku vile Grbice koja se zbog ljubavi prema Vilenu odrekla svog idiličnog života u vilinskom svijetu te se na kraju sama i zaboravljana istopila u svojim suzama od kojih je nastala Grbicina lokva, koju pastiri prozvaše Grbušinom po ružnoj starici s grbom koja im se ukazuje kada zahvate vode iz lokve.

Kao što je Vilenova mati razbila čaroliju poljubivši Vilena te tako uništila ljubav Vilena i Grbice, tako je Maran u priči Maran i Krstinka ostao bez svoje velike očaravajuće ljubavi prekršivši obećanje dano vili Krstinki. Kroz sve ove priče pripovjedač nas vodi sigurnom rukom i snagom imaginacije koja ni u jednom trenutku ne dopušta zamor i dosadu ispunjavajući razinu očekivanja.

Je li poruka ovih priča u kojima se miješaju san i java da nema ostvarenja snova u ovoj „dolini suza“ koja je grubo realistična, toliko realistična da čovjek neprestano ima potrebu bježati od nje u snove, svaki će čitatelj odlučiti sam za sebe. A poneki će se, možda, čak i utvrditi u svome vjerovanju da Kunara planina, u koju se „može otputovati, ali ne i u nju stići“, ipak postoji te da vrijedi ponešto žrtvovati na tom dvojbenom putu koji obećava ostvarenje snova. Ali teško da će se naći neki čitatelj koji ne će uživati čitajući ove priče.

Bilo kako bilo, herceg-bosanska književna scena je dobila još jednog znalca-pripovjedača, koji se nakon potvrđivanja u pjesništvu (šest zbirka) uputio u prozni svijet.

A na putu prema Kunari planini to je i logičan izbor.

Ivan Baković