IKAVSKI SVITLENIK

Danas ima Hrvata, u raznim dijelovima svijeta, koji slabo ili nikako govore hrvatski jezik i koji ne znaju mnogo o hrvatskoj povijesti, ali se osjećaju pripadnicima hrvatske nacije

Naprotiv, u Hrvatskoj žive ljudi koji tečno vladaju hrvatskim jezikom, ali ne osjećaju pripadnost hrvatskoj naciji, mogli bi čak ustvrditi da je i ne vole! Iz toga zaključujemo da je važna svijest pojedinca o pripadnosti nekoj naciji, te da je hrvatska nacija u prvom redu duhovna – kulturna zajednica, u koju spadaju svi oni koji se osjećaju Hrvatima. To su svi oni koji dijele zajedničku hrvatsku tradiciju, povijest i kulturu te imaju zajedničku hrvatsku sudbinu.

Onima koji se osjećaju Hrvatima, svejedno je gdje se nalaze, jesu li u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Italiji, Americi, Njemačkoj, Australiji… bitna je zajednička hrvatska svijest koju osjećaju, jer to je duhovna spona koja ih trajno i neraskidivo povezuje. Takvi Hrvati s osjećajem zajedničke pripadnosti, dobro znaju da je politička nezavisnost i sloboda temelj za razvitak duševnih, kulturnih i gospodarskih snaga nacije.

Pod krinkom jugoslavenstva i dvije Jugoslavije, Srbi su pokušali narodoubojstvom uništiti hrvatsku naciju, silom, terorom, raseljavanjem, ubojstvima, zatiranjem hrvatskog imena, osobito hrvatskog jezika. Unatoč stvaranju komunističke Jugoslavije na krvi i kostima, nisu uspjeli u svom naumu, jer je hrvatski narod postajao sve svjesniji i složniji u svojoj težnji za vlastitom državom. Osobito su bili glasni Hrvati u emigraciji, ne dopustiše zamijeniti svoje hrvatsko ime jugoslavenskim.

Jedan od velikih pregalaca i boraca za hrvatski jezik i hrvatsko ime je i Petar Tutavac Bilić, kojemu je i posvećen deveti Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret. Moram i sam priznati kako me je zapopao njegov ikavski naum i otvorio mi ikavske jezične oči. Koliko god bile za hrvatski narod bitne činjenice o starim hrvatskim pismima glagoljici i glagoljčici (bosančici – hrvatskoj ćirilici, koju Petar Tutavac Bilić naziva hrvatkicom),  isto je toliko bitan i hrvatski ikavski govor koji je s tim istim pismima ostao razasut po mnogo širem prostoru od onog na kojemu danas obitavaju Hrvati.

Ponajprije mi kao mladcu na to skrenu pozornost pok. Nikola Martić. Još uvijek u mojim ušima odzvanja eho njegovih riječi: „Pa ja ne znam što oni hoće?! Na svim je stećcima ikavica! To je živi dokaz kako su to hrvatski srednjovjekovni spomenici!“ Da, naravno da je Nikola bio u pravu. Jedini narod koji govori ikavskim govorom jest Hrvatski narod. Valja nam spomenuti da se i u Ukrajini te dijelu Češke govori ikavicom, a kakvu to čini poveznicu s Hrvatima daju nam povijesni podatci o postojanju Bijele Hrvatske.

U srednjem vijeku, bosanski kraljevi, banovi, velikaši i sav narod govorili su štokavskim narječjem ikavskog govora. Osim navedenih kamenih kulturnih spomenika, koje hrvatski narod – ne bez razloga od najstarijih vremena naziva bilizima, sve povelje pisane su ikavicom. Ikavicom je zabilježeno i postojanje kršćana bosanske crkve. Hrvatski je narod kroz prošlost upravo posebnošću svojega jezika legitimirao svoju individualnost. Tako su pisani ikavicom: Zapisnik Duvanjskog sabora, Hrvatska kronika, Poljički statut, Vinodolski zakonik, Razvod Istarski… Grgur je pak Ninski tražio od Svete Stolice da Hrvatima (kao najstarijem europskom narodu) prizna pravo vršenja službe Božje na hrvatskom jeziku. Tako su Hrvati isposlovali slavljenje misnog bogoslužja punih tisuću godina prije Drugoga vatikanskog sabora na svom materinskom hrvatskom jeziku, takozvano glagoljanje. Nije li to na čast i ponos svakomu Hrvatu!

Ikavicom su, osim Hrvata u Bosni i Hercegovini, pisali i govorili poislamljeni Hrvati. Svjedoči nam to i aljamiado književnost – pisana arapskim i drugim pismima (Prvi poznati tekst ove književnosti je Hrvatska pjesma iz 1588.-89.). I danas, nakon toliko bura i oluja po hrvatskom jeziku i hrvatskom govoru, mnogi muslimani u Bosni, osobito okolina Travnika (u što sam se i osobno uvjerio), izgovaraju ikavske riječi nazivajući ih materinskim jezikom. A materinski jezik je bitna sastavnica svakoga naroda i njegovog duha. Materinski jezik u Bosni i Hercegovini jest hrvatski jezik! Iako smo danas tu gdje jesmo, stiješnjeni, razbijeni, razbacani po cijelom svijetu, hrvatski narod jest stari europski narod, a naš materinski hrvatski jezik spada među najstarije europske jezike.

Petar Tutavac Bilić je uistinu veliki ikavski pregalac. U svom Svitleniku, razotkrivao je zle nakane koje su činjene spram hrvatskog naroda i hrvatskog jezika. Ukazivao je, što su u to vrijeme vidjeli rijetki, prikrivena nastojanja, s kojima se pod plaštem znanosti, nateže gunjac na pleća Prisvitloj. U jednom broju Svitlenika obradio je i Hasanaginicu, najljepšu hrvatsku baladu koju je na proputovanju ovim krajevima 1774. Alberto Fortis te uvrstio u svoje djelo Viaggio in DalmaziaPut u Dalmaciju. Čudi se pisanju mletačkog pisca koji vidi istinu, ali je ne poštuje, te izvornu ikavsku Asanaginicu ijekavštinom unakazuje. Njegovo krivo pisanje naziva  pritakanjem.

Upozorava i na to kako Fortis sam prizna da se ‘malo udaljio’ od izvornog govora, ali ne navodi nikakva razloga tom udaljavanju. Sustavnim obrađivanjem otkriva razlog Fortisove nakane lijepljenja ćirilice uz Hasanaginicine skute, te kaže: „Naime, staroćirilski znak ”jat” može pridstavljat  glasove e, je i ije u raškim izgovorima. Uprav ono što je tribalo kao ”znanstvena podloga” za polatinjivane hrvatske balade.“ Ovih i ovakvih primjera bilo je i bit će u hrvatskoj povijesti, a na nama je da svim silama uznastojimo sačuvati ovaj lijepi cvijet u bogatom vrtu hrvatskog izričaja.

Spomenuo bih i zanimljivu misao kolege književnika Marka Matića koji kaže: „Kako nam je se smanjivala uporaba ikavice u govoru, tako nam je se sužavala država. Bitka za ikavicu, bitka je za hrvatstvo; izumre li ikavica, izumrijet će i Hrvati.“ Odrastajući u vremenima koja bijahu pogubna za hrvatski narod, nisam dovoljno ni poznavao, ni shvaćao važnost ikavice. Proučavajući povijest, ponajprije meni bližih prostora, a učeći ijekavicu, sve više sam uviđao i shvaćao Nikoline riječi o značenju ikavice iako je ni sam nije koristio. Stoga sam kao književnik počeo zapisivati poeziju i na ikavici, neka se nađe bar u tragovima!!!

Ljubo Krmek