DAVNINA HUMČICE U KRESANOME STIHU / Pročitajte zbirku!

Pogovorne procjene subjekta stihozbirke Ljube Krmeka Humljanke, uz organski dometnute ilustracije Ernesta Markote, Naklada DHK HB i ustanova Založba kralja Tomislava, Mostar – Čapljina 2008.

Posigurno uvelike znači sresti i upoznati ostvaraje pratioca kulturoloških predaja i tečevina o južnjačkim krajevima i ljudima. Ljubo se Krmek (Čapljina, 1969.) već okušao i nemale učinke prinio kroz dosadanje dvije zbirke pjesama Milogledi  (1999.) i Višeglasje (2001.). Očuvali su se Krmeci, nekoć s prezimenom Pavlović, i prkose diljem krša i u primorju, na južnim krajevima Hercegovine koja zalazi u dalmatinske reljefe. Pjesnički se subjekt ovog autora pobrinuo da nastolna bude i njegova treća stihozbirka, iz reljefnih i etnografskih pobuda i vizija posve jednostavna naziva – Humljanke. Sve i da nisu u stihu bili bi ovi rukopisi sliveni u putopise ili zapise, možda impresije, vedute, crtice ili kakve druge lirske pa i prozne medaljone s naglašenim prijemom za ostvaraje pokrenute trezvenim razlozima. Premda samo na uz jednu pjesmu stoji ali ispod većine ostvaraja pristoji: ”A se pisa Ljubo(mir) v ljeta Gospodnjeg”.

U iznimnome ozračju predanosti zauzeo se pisac ovakvoga kova učiniti jednu stvar za koju nema baš vremena čekati, a kakvo nam se inače posuđuje, krajnje rijetko daje. Povezao je on prošlosno, sadanje i budućnosno kako to uostalom uljudbeno kroz Pustu zemlju uradi Thomas Sterns Eliot, računajući na povezanost živućih pjesnika s davninom i njezinim predstavnicima duha. Da bi upravo izbjegao jalovosti odnosa prema namrlim sadržajima odlučio se hercegovački pjesnik dublje prozboriti miloćom koju odranije poznaje i višegovorom koji mu je prirođen. U tom duhu Krmek pomaže, upotpunjuje, druge poziva i dive se obilazeći kulturne znamenitosti  i baštinske tragove.

Odranije upoznah Ljubu zahvaljujući jednom susretu u društvu s Draganom Šimovićem u Škrinji i drugi put u galeriji Mala u Kosačinome domu kulture. Pričali smo ugodno i (ne)obvezno o knjigama, starinama, novim naslovima. Supruga Marijana pisala je seminar na temu Isus i žene i to mi dugo ostaje u sjećanju kako ga je uspješno napisala, izložila i obranila. A onda mi je Ljubo priopćio i da ima pripremljen rukopis kojeg bi mi pokazao pa možda o njemu štošta i napišem. I s prosinca minule te u siječanj mlade 2008. godine sreo sam presavijen kao u tiskarske arke, s urađenim grafičkim ilustracijama, zrele Ljubine pjesničke uratke. Uručila mi ih je Gordana Šimović u Škrinji zajedno  s još nekoliko kataloga čapljinske Založbe kralja Tomislava. To što mi je spominjao u uredu Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne da radi na željezničkoj postaji u Pločama neće mi toliko puno značiti kao zgotovljeni i zreli stihovi. Inače sam sklon sudbinama željezničarskih radnika jer me na to osvješćivala proza  Vitomira Lukića, osobito njegov izbor Noćni ekspres, ali dijelom i Jasmina Musabegović koja je pokušala sustignuti Lukićevu umjetnost svojim romanom Skretnice.

Piše Ljubo i dramske tekstove, jedan s likovima Hvalimir i Kudimir, po uzoru recimo na jezične novotvorenice Jakova Bubala iz knjige njegove Ruže i trnje; naime Bubalo spominje Istiniće i Pravedniće koji za Mlado ljeto dolaze Evanđelićima; ili opisuje češća prezimena Zavistić, Taštić, Dvoličić, Pohlepić, Doušnić, Podvalić te rjeđa prezimena Skromnić, Darović, Pomirić. Oprosnić i srodna.

Alegorija povijesti u stihu

Sedam je stihovnih ciklusa primilo na sebe trideset i pet dužih pjesama, a to su: Humska zamorja, Ratnicima humskim od pera, Humljanke, Borba smilja i žezla, U spomen roditeljima, Podzborište i Ave. U ovakvome poretku i gustoći je podastrt sadržaj ove vidljive knjige, što ne znači da se uz nju ne vihori i onaj nenapisani, pomišljivi dio koji objedinjuje cjelinu prinosa svijetu.

Izgleda auktor je navedenih naramaka pjesama pozvan od povijesti svjedočiti stihom kao što se litanijama ovjerava molitva. Pozvan je ali i Krmek priziva povijesne situacije, junake, uspjehe na bojnom polju, zapise ukresane u kam. Otuda i uvrštava u svoje uratke, a i da putnik znade o čemu se radi, kneževe, župane, plemiće, ali i vojvode, vojnike i spavače… Usto prepoznaje bilige i sve druge stvarce i rekvizite koji su pratili iskustva i lomljive čovjekove sudbine; ne treba ispustiti amfore iz Desila, kopče, križeve, sablje, lukove i strijele, prstenje i sve što se oglašavalo prema stoljećima ovalovljenim životom. Pjesnik sve to zbraja i pobraja, okuplja i proziva, vrši smotru kao da čini dramatski zapis nalik onom popa Martinca ili Zvonimirovih ljetopisa. I zbiljski i alegorijski, dakle po zamjenskoj inačici, dostatno mu došaptava i kazuje starost Huma, svekolika bića Humljanki i Humljana zavazda određenih kamenom, zemljicom, zvjezdanim nebom. Uznastoji to kao putnik ili posjetitelj manje znanom i pritom se obraća svemu dostupnome i zaumnome, kao Antun Mažuranić svojim Pogledom u Bosnu. Sa zanosom pjeva Krmek i o spomendanima, lokacijama, smilju, obrisima i prirodnim vrstanjima i stječe se dojam da prisustvuje arheološkim iskopavanjima, bilježi nalaze i očitava njihovo skriveno značenje, ili razgleda etnografsku postavku očuvanih predmeta što se sve odražava i na njegov osjetno arhaični izričaj.

Motreći pjesmu Badanj, osvrt na glasovito nalazište crteža životinje, primimo njezine stihove kao srodne prizore iz srednjovjekovnih fiziologa, malih lirskih zapisa primjerice Kapitul ot orla ili Pritač o ptici hilandri. Tako će potpisnik Humljanki plastično opisati prastare zoološke tečevine po kamenu:

 

Glatko

            Zrcalno stijenje

            Ogleda

            Crtež životinje

 

            Sljubljene

 

            Lišajni

            Šareni gmaz

            Klizi joj

            Niz obraz

 

Možemo ne samo u ovom podastrtom ulomku pronaći sličnosti s pjevom Dubravka Horvatića iz Bašćine ili Petra Gudelja iz opsežne Zmije mladoženje, ponajprije u osloncima na usmeno narodno stvaranje. Ali i oblikovanje argo jeziku, zapravo u atavističkim i naivnim pobudama izraznosti koju koncem srednjovjekovlja uporabljuje jedinstveni Francois Villon. Nisu daleko u odjeku ni pjesme Marka Tokića Sasvim obične pjesme, poglavito one na ikavskom narječju. Život, put i duša čine triptih čovjekove prisutnosti u svijetu, ali Krmek uviđa da je ona navezana na sumnje i stoga njegov stih ne mora biti odčitan kao slavopoj.

U odvojku pjesama Ratnicima humskim od pera navedene su i utvrđene značajke pojedinih pjesnika. Donosi to njegov uradak Ne znaš me, koji je objavljen i u časopisu Vrutak za 2007. godinu. Oni u svijesti zavičajnika dostatno vrijede i žive samo u imenima. Tako će stihovni redak primiti predšasnike Stojana (Vučićevića), Anđelka (Vuletića), Maka (Dizdara), Petra (Vuletića Šjora), Nikolu (Martića), Milu (Maslaća)… Sva ta imena daje na znanje vjetrovima stolačkim, planinskim, divljim…

Neponovljivo na licu Huma

Ovaj pjesnik afirmira slike o dobrim tečevinama humske zemlje i nije sklon ispustiti, nijekati ili napustiti njezina ljupka, otvorena lica koja je povijest namrla. Najmanje što bi poželio vidjeti u Hercegovini je tek neka pokrajinica bez duše i predaje; naprotiv opčaran je njezinom mitskom i vizionarskom slikom. Utvrde, prolomi i uvale, kule i brojne zidine… sve je to pjesniku Krmekova mara pomoglo da još više i neposrednije skine predrasude koje nabijaju ovo skromno a uvelike značajno ozemlje, porječje, okamine i nebosvodni poziv što ga život nosi. Sve i da šute takve pobrojane sastavnice govore. I čini se pjesnikova ruka kontrolira raspučja, spomenička, usmena i pisana, između kazivanja samog po sebi i često neodložne šutnje koja se useljava u svijet. Ono što stihovnim Humljankama kani i uspijeva zboriti posigurno mu polazi za desnicom, kao na Radimlji, i time svoju zavičajnost podiže iz nezavidnog kulturalnog motrenja drugih na nikako ne jedno izvorno trajanje.

Premda je djelo pisano i tiskano latiničnim slovnim znakovima gotovo da čitatelj zamišlja kako je načinjeno na nekom starom, srednjovjekovnom pismu i mi ga maštovno ili iz kakve pohrane transkribiramo. Pomišljamo da nam se raspolaže na humčici ili bosanici, razvijenoj iz ćirilice i koju su hrvatski predstavnici ovih krajeva rado upotrebljavali. Pomislimo da su neki stihovi ovaploćenje zapisa s humskih biliga ili s kadšto nazivanih bosanskih stećaka. Ako bi se poslužili stihom Vlade Puljića o pjesniku za kojeg vrijedi imperativ ”traži sebe putom prema precima” onda bi u tom duhu osluhnuli i Krmekov put pretraga i nalaženja istine o čovjeku i njegovoj zatečenosti u krajičku svijeta. Takav je svemir pjesme  kojeg upija ”nebo naše, modro južno južnjačko” primjetio je Pero Pavlović u Svemiru pjesme posvećenoj A. B. Šimiću, nestoru modernističke hrvatske rečenice u strukturi stiha.

Jedno je posve razvidno i neizbježno znati – propitujuće Krmekovo pero traga za usložnjenim južnjačkim identitetom, onom hercegovačkom postojbinom koja je kulturalno ”veliko vojvodstvo” ili po mnogo čemu očuvano humsko plemstvo. Što se činilo buntovnim ili nesigurnim u povijesnim zbivanjima, ili ih je historijsko motrište predstavljalo takvima, prema čistopisu Humljanki stavit nam je još jednom pod lupu neka uvriježena shvaćanja. Ništa se ne bi oduzelo da se uz postojeće vrelo dometnu i usporedni nalazi, dapače otkrili bismo da glede hereza  u Hercegovini treba biti iznimno oprezan i sa širim uvidom. Ali uza sve pamtiti iskustva domaćeg žitelja koji opstaje uz goleme napore, kako to donosi Zemljani križ:

Znoj se

Koti

Na čelu kamenom

Na licu crvenom

Gdje grč

Stoluje

Ljubo se nije pitao za uvjerice Thomasa Manna uz govor o Čarobnoj gori da sjeverniji narodi imaju dublji i srčaniji osjećaj za zavičaj. Naprotiv, s Krmekovim se interesom uistinu pokazuje da je južnjak neposustao u antejskoj sljubljenosti za ”svoje plemenito” na koje će konačno i zaleći.

Budnost, život drukčijih vinjeta

Osvjetljuje dobro uključeno u svijet i svojim posloženim versima drži se osjetljivim za istinu, odnosno ne odvraća se od traganja za istinom. On ostaje na putu sa svojom i našom istinom, bez obzira što se istina teže utkiva u onkrajne pojedinačne sudbine.

S Krmekovim se uradcima naša svijest ne poistovjećuje s već uvriježenim shvaćanjima nego prinosi i nešto agonalno, slobodarski napeto što stvara izvanredno stanje. Čini si i kad se od pozadinskog plana slutilo nasilje njega pjesnik u stihovnome prijemu ublažava, spuštao ga ako treba na razinu predrasuda, a onda takve (postignute) sadržaje nanosi na crtu neznanja; odatle se nespoznato otvara dijalogu i unosi u djelimično i opće znanje kojemu se uskoro ucjepljuje lice istine. Takav slijed može biti i obrnut te pjesnik koristi izvedene mogućnosti. Kakogod, eufemistično ili gradacijski, ekspresivnim uzdignućem ili uniženjem, Krmek se ne ustručava od sučeljavanja jer svako malo upućuje pjesmom apel snošljivosti, rastu u nadi i čovjekovoj slobodi.

U čarićkom kraju  ostaje predaja da samo stari Pavlovići, odnosno Krmeci nisu nikada dopali pod tursku vlast. A da ne spominjemo narodnu inačicu U Norina kralja. Nije slučajno u Drijenu (malom  selu  na samom razmeđu Hercegovine i Dalmacije, rodnom mjestu svih Krmeka – nekoć Pavlovića) očuvana  crkvica sv. Tripuna kao odraz bokokotarskog i dubrovačkog zaleđa. (O zbivanjima  u Drugom svjetskom ratu na tom i okolnom prostoru pisao je Marko Bošković spominjući u pripovjetci  Majka  mjesta Hutovo, Hrasno, Doljane, Mramor, Dračevo i Cerovicu.)  Stoji li činjenica da su se Neretljani pokrštavali među posljednjima u ovome podneblju i da su negdje postojali trgovi roblja – i to može funkcionirati u poetske svrhe.

Dohvatio je pjesnik i ekspresivnu stvarnost špilje Vjetrenica, osobito u pjesmi Grgurovi hukovi:

Hodnici puni zapuha vjetrenih

            Vjetrenica

            Ravanjska svirala

            Tisućljetno glasište

            Vjetra bez dna jama

            Labrint tmača

            Zjev u kamenu

U nastavku pjesme iskoristit će personificirajuća i svojstva onomatopeja zaigravajući se s vjetrom ”elem, belem, biba, tuška…” Dio tog odnosa spram čudesnog  donosi i stih iz pjesmotvora Ave koji glasi ”hvala vam vijani vjetrovi”.

Zahvalna pjesma poema Ave poklapa se i sa zasvođenjem ovoga raščlambenog napisa. U spremanoj izjavi ”hvala za vječište sanja na oboru zviježđa” ili prisezi ”hvala vam za orfejsku ljubav pram matice” pjesnik se prvenstveno zahvaljuje predcima. Po njihovu uzoru postoji u humskome slovu i ostat će u humčici kao pismu duše.

Antun Lučić