D o s t a    j e    b i l o !

(za(h)umne (h)umljanke (h)umuju ibalajuć balo)

(Ljubo Krmek: Humljanke, Naklada DHK HB, Mostar-Čapljina, 2008.; Ibalo balo, Naklada DHK HB, Mostar- Čapljina, 2009.)

Utišati demone, posvema ih pripitomiti – toliko ih obratiti da od zlih postaju dobri. Dobri ljudi. To uspijeva glasu Ljube Krmeka. Taj preokret. Taj preobrat. Obrat! Obrtaj i okovrtaj! A dobri ljudi znani nam iz oslovljavanja u tajanstvenoj (tajna je da – nema tajne?) crkvi bosanskoj, a slobodno možemo reći i humskoj – dobri ljudi postaju braća. Očevi i sinovi i pripadno tome  – kao što Krmek u pjesmi Humljanke kaže – I kćerke/ I sestre/ I majke. Eto kategorija! Svak se u njima može prepoznati ako je čovjek, a i mnoge životinje mogu polagati pravo na poneku od njih. Puno pravo!

Mak Dizdar je uživljen u natpise sa stećaka napisao mnogi stih, Ljubo Krmek je na tom tragu otišao još i dalje – potekao je s rijekom preko koje je Mak htio prijeći i na svoj način rimuje se i sriče u njegovu pjesništvu zvijezda (ona zvijezda s prvog znanog hrvatskog grba!), zvijezda udesa i gnijezda koja navijamo (da je barem još i više navijača bilo bi i više tića!). Kameni je natpis oživljen – potekao – izvor radosne pjesme. Tekućica koja gasi žeđ za živom rječju. Više nije žedan kamen na studencu – napojen je i sam poji, poje i govori. Plače i klikće  – taži – a sve tiho. Da se mrtvi ne probude, da se živi ne preplaše i pobjegnu, da ostanu ovdje i tihuju i miruju – nježno skamenjeni riječju samo zato da se i opet raskamene njome. Mi smo zemlja. I nebo. Eto čovjeka! Boga-čovjeka. To možeš reći pogledavši svijet nakon duga, duga došašća. Stigavši. Samog sebe. A opet, čitajući pjesme Ljube Krmeka ćutimo golemu nesebičnost koja se sa velebnom skromnošću smješta u još neosvojeni prostor koji je oduvijek bio s nama prisan i jest naš. Ljubo Krmek nam ga neusiljeno podastire, svjedoči o njem. O još jednoj pokrajini sanja. Makova je Bosna prkosna od sna, a Krmekov je Hum zauman. Što zapravo znači – zauman? Zauman je onaj koji nadilazi i mudrost i ludost. Zaumno je ondje gdje te te dvije sestre vole skupa – po riječima Milana Milišića – još nerazdijeljena – jedna su te ista još neupoznata  a svima dobro znana. Zaum nije isto što i podsvijest da ne bi tko slučajno na to pomislio, na nekakvu potisnutost nagonsku – zaum je ono što stoji iza uma – iza pamćenja i zaborava – tamo gdje su sve riječi jedno dok se govorom ne dokaže suprotno, dok ne izbije izvor i prokulja vrulja i šikne iz tmine. Ili iz neke unutarnje još svjetlije svjetlosti – toliko svijetle da ne možeš u nju gledati – tko će znati?! A svi smo iskusili. Zavičaj zavikli, navikli i obikli. Iznenadili duh mjesta novom dušom. Svojom dušom. Ili je on možda već unaprijed znao da ćemo mi jednoč u  nj prispjeti i doći? Starim besjedama što se premeću u mlade glagole, mladi glagoli preobražavaju se u vječna slova. Vječna slova u vremenite riječi. Riječi kojima nosimo brjeme.  Riječi koje nas nose i zanose – riječi koje mole, prose, zahtijevaju – riječi koje se pjevaju i smiju. Rane vidaju i previjaju, bolesne liječe, mrtve uskrisuju. I ubijaju, dakako, i ubijaju. Ali sretan je to (u)boj! Dobro razbojstvo! U gorici vuk, lički hajduk, hrvatski puk, velebitska vila pozna sve bosanske i humske planine – od čega bi inače mirisale gore, a mirišu – nego od njih – od junačkih posestrima. Glasan ili tih Krmekov stih, uvijek priziva koju od njih skrivenu u humskoj ženi – stijeni od koje potječu sva muška imena – Mihajlo, Stipan, Juroje… knezovi, župani, plemići, vojnici, bojnici… I ženska divnička i gospojinska. Sva dobra imena. Mila, draga, ubava. Imena ljudi i životinja. Rijeka i planina, bilja i svih ostalih milja. Ljiljan! Ibalo balo! Okreni kolo! Naš je ljiljan i trnova ružica. Drug i družica. Riječi balaju, plešu, igraju…Krmekove pjesme nasićuju nas tako da lako shvaćamo od čega se živjelo kad nije bilo kruha. Od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, a Bog kad je zaljubljen služi se pjesnicima i pjesnikinjama. I ne samo onda! Obje knjige Ljube Krmeka o kojima pišemo svojim izgledom i sadržajem službuju i besprijekorno prometuju  između nas i Boga i nama  ne preostaje ništa drugo nego iznova isto tako zaljubiti se u novog pjesnika i starog Boga koji se u njemu podmladio. Davno i sadanje vrijeme u poeziji Ljube Krmeka oživljuju jedno drugo – Mak Dizdar je dobio dostojna sljednika – da se jezik dobrih ljudi sačuva za budućnost. Starodrevnice i novotvorenice u istoj su pjesmi zaigrale kolo-i-kolo. Bog je u sredini, mi smo uokolo. Svaka svom! – kad podvikne linđo i nama se preokrene svijet – i kreće se i kreće i okreće – sve dok ne utihne lijerica . Dosta je bilo!

A   t o g a   n i k a d   d o s t a . . . !

Božica Zoko