ČISTOĆA ISTINE U JEDNOSTAVNOSTI IZRAZA

Ako je, između ostalog, pjesnička zadaća vratiti čovjeku smisao za životom, onda je pjesnička uloga, ako ne stvaranje, makar traganje za osobnom estetikom. Za pjesnikinju Jasenku Požegu Sremac, možemo sa sigurnošću ustvrditi kako je u svom životnom trajanju ispunila zadaću, pretvorivši intimnu ispovijest u djelo istine. U kraćem vremenskom razmaku izdala je dvije zbirke pjesama Tragom svjetlosti i Otajstvo duše, a evo već je i treća pred nama naslovljena Želim život.

Svojom novom zbirkom stihovlja Želim život, u osnovi, nastavlja onom trasom koju je trasirala s prve dvije zbirke pjesmotvora, što znači da je njezin pjesnički put bez skretanja i krivina, bez stranputica i izleta u pjesničke neizvjesnosti. Neki književni kritičari znaju upozoriti kako je ponavljanje istih tema vrćenje u zatvorenom krugu, dok sam osobno mišljenja kako je jako važno izgraditi svoj stil, svoju prepoznatljivost i svoju osobnost u pisanoj riječi jednako kao u glazbi i likovnosti. Jednom kad budemo prepoznati, a pjesnikinja Jasenka Požega Sremac to već jest, možemo sebi dopustiti i poneki izlet u nepoznato, naravno ni tada se ne odričući svoje poputbine.

Kao i u prve dvije zbirke, i u ovoj trećoj provlače se jedinstvene misli: životna iskustva, duhovne spoznaje, kršćanska umjerena poetska profinjenost, ukratko jedna životna spoznajnost pretočena u poetske retke iz kojih bi mogli izdvojiti pjesnikinjin životni credo u pjesmi: Slučaju/Obično/Prepuštamo/Ljubav./I život/Najčešće/Pretvaramo/U pakao,/I ne obazirući se/Što propada tijelo/Dalje idemo / Slučajno/Ili ne/Okreće se/Sunce/Uvijek prema/Prema našim/Stazama,/Da nas/Dovede do cilja. / Slučaju se/Uvijek vraćamo,/I slučajno/Srećemo dušu/Koja daje/Od slučaja/Više, više…

Tematski određena zbirka strukturirana je u dva zasebna ciklusa. U prvom odjeljku naslovljenom Za Anu… našla se dvadeset i jedna pjesma, dok se u drugom naslovljenom Život… našlo pedeset i devet pjesama, ukupno osamdeset što čini impozantan broj za jednu zbirku. Želim život! Zvuči poznato? Pa da, tko još nije čuo za hrabru djevojku čije jednostavne riječi „Želim život“ nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Upravo je Ana, djevojka čija ju je veličina nadahnula, glavni motiv stvaranja stihova Jasenke Požege Sremac, te je i cijela knjiga Ani posvećena.

Svaka pjesma u ovoj zbirci ima svoj zadani pjesnički okvir (pčelarski) na koji se lijepe riječi (vosak), koji se potom sprema u cjelinu (ulište-košnicu). Budemo li pažljivi čitatelji (uživatelji ploda koji je radišno stvoren), bit ćemo i nagrađeni njegovom hranjivom vrijednošću (duhovnim obogaćenjem). Ako kojim slučajem (ne)hotice udarimo nogom ili kamenom u košnicu, ne ćemo dobiti ništa, čak štoviše, mogao bi roj vrijednica zazujati i izbosti nam tijelo. Stoga je najbolje prije prilaska janjiku navući šupljikavu zaštitu za glavu, rukavice na ruke, te vaditi okvire jedan po jedan, slagati ih u vrcaljku, četiri okvira (pjesme) na četiri strane svijeta. I gle, dobili smo istok-bol, zapad-nadu, sjever-ljubav i jug-život! Vrcaljka se počinje okretati i eto nam slatkog meda… Ljubav/I život/Idu zajedno/Kao stari par/Umoran/Cestom/I ničim provociran,/Žali za prošlošću,/Za rukama letom,/Za usana pjesmom,/Za dodirom/I milovanjem vjetra,/I onda/S rukom pod ruku/Odustaju od tuge/I smireno/Se približe kraju/Kao dan noći/I umoran putnik/Zavičaju. 

Razvidno je koliko je pjesnikinji velika strana svijeta-ljubav i koliko je bitna u njenom životu. Ona je nesebično želi podijeliti, ali kao čistu, bez natruha, jer ako nije čista kao suza, ona postaje istovremeno neshvatljiva bol. Iako njezini stihovi više zvuče kao razumski, možda čak i odgojni za one koji nisu i ne će shvatiti bit života, u njima ne nedostaje lirike i pjesničkih izričaja. U srazu između pjesnikinje i današnjeg svijeta kakav on jest, postoji stalna međusobna povezanost, to jest razmjena životnih elemenata s postojanjem. Iz njenog poetskog zanosa jasno se nazire, iako ga najmanje ističe, glavni element, a to je istina. Pjesme su pisane jednostavno i jasno, čisto-bistro, čime priskrbljuju dugu trajnost polažući pravo na vječnu istinu. Pjesnikinja ne želi pobjeći od ovoga svijeta i smjestiti se u neki drugi, nije zarobljenica osamljenosti, ona je zovnik prijateljstva, ljubavi i života po Božjim načelima. Njen poetski jezik je jezik nade, strepnje, čežnje i ljubavi, a takvim jezikom mogu govoriti samo oni koji su dosljedni u svom ljudskom dostojanstvu: Sredinom života/Najbolje je ići/Bos/Da se osjeti/Toplina/Koja dolazi/Iz dubine zemlje,/I ne treba se/Bojati/Rana i krvi/Na koži/Jer se/Jedino tako/Osjećaj/Umnoži.

Makar se čini da su bolne teme o kojima pjeva, pjesme su joj uvijek svježe, lepršave i lagane. One nastaju kao plod sa stabla koje bih nazvao Izvorna čovjekova muka tijekom njegovog zemaljskog poslanja.  Netko je jednostavno shvati i o njoj promišlja na način naše pjesnikinje, a netko proživi svoj životni vijek i ne pomisli na datosti. Poznato nam je da pjesme razotkrivaju pjesničku osobnost, pa i pjesme Jasenke Požege Sremac razotkrivaju poetsku dušu iz koje vrište spoznajne i nemirne riječi: Čekajući pjesmu/Od trčećeg života/Najčešće posrnemo/Na prvom koraku,/A kada se osvijestimo/U čudu shvatimo/Da su prošli dani/I da smo ostali sami/S notama/Bez zvuka,/A ranjene duše/I nesretna srca.

Meso u njezinim pjesmama je ogoljeno do kosti, što nam odaje narav i karakter same pjesnikinje, no međutim, ono je tu, duhovno je prisutno u svakoj pjesmi, svakom stihu, usudio bih se kazati i u svakoj riječi. Kada iščitano shvatimo kao duhovnu poruku, jer dobre pjesme nema bez poruke, ne samo da smo joj krenuli u susret, nego smo s njom na njenom ishodištu, mjestu spajanja čovjeka i univerzuma, te s našom pjesnikinjom postižemo radost življenja. Sve što nam se prethodno činilo ogoljelim, dobiva obrise draži i sjaj ljepote. Kroz proživljeno životno iskustvo, odnosno protjecanje vremena u kojemu jesmo, koliko smo puta zaželjeli zaustaviti vrijeme: Na mokrom putu/Leže sjene/Prošlog dana,/I kao ogledalo/Suprotstavljaju se/Nebu / Idem polako/Da ne remetim/Slijed događaja,/I ako/Svaki moj/Korak/Kida njihovo/Jedinstvo. / Boje se/Utapaju/U moj pogled/I kao mozak/Titraju pred/Očima./I ne znam/Jesam li sretna/Ili tužna/Što odlazi/Još jedan dan/U um urezan/Kao tren/Mog života. Ja osobno nebrojeno, stoga bih na kraju svoga osvrta na treću zbirku pjesama Jasenke Požege Sremac ustvrdio, za one koji dolaze kako će imati tešku zadaću nadvisiti darovanu nam čistoću istine u jednostavnosti izraza!!!