Znanost, javnost i odgovornost

Preliminarni izvještaj Europske komisije o hormonskim otrovima (endokrini disruptori) izazvao je sukobe među znanstvenicima (»Defining criteria for endocrine disuptors«, EC, 2013). Iako se većina sukoba vodi oko definicije, identifikacije i načina regulacije hormonskih otrova, suprotstavljene strane raspravljaju o ulozi znanosti u informiranju javnosti, savjetovanju mjerodavnih institucija te donošenju propisa i zakona.

toksin

Piše: Valerije Vrček / Glas Koncila

Znanstveni puritanizam

Neki znanstvenici smatraju da treba jasno odvojiti znanost od politike odlučivanja. Tim se zahtjevom želi očuvati objektivnost znanosti i spriječiti kontaminacija »znanstvene čistoće« nečijim interesima ili vrjednotama. Ulazak znanosti u arenu javnosti i politike nosi opasnost od »prljanja ruku«, a prema tim znanstvenicima znanost mora ostati etički neutralna. Urednici nekih znanstvenih časopisa zajednički su objavili stajalište kojim traže da se (u slučaju hormonskih otrova) znanost i javna politika ne smiju miješati (Environ. Health 2013, 12, 69).

Drugi pak smatraju da je ideja znanosti lišene (moralnih) vrjednota nerealan cilj i iracionalan umišljaj (Environ. Health. Perspect. 2014, 122, 647). U slučajevima kad treba donositi odluke o zaštiti okoliša ili ljudskoga zdravlja znanstvenici su odgovorni informirati mjerodavne institucije, javnost i političare. U toj je komunikaciji teško odvojiti osobna stajališta, interese i vrjednote, do kojih drži znanstvenik, od sadržaja i forme dokaznoga materijala.

U takvim situacijama najbolji način da znanstvenici služe društvu jest transparentnost njihova rada. Znanstvenici su dužni prikazati eventualni sukob interesa, koji može utjecati na njihovu objektivnost. Time se stvara povjerenje između znanstvenika i javnosti. To je posebno važno u slučajevima kada o riziku ili štetnosti nekih kemikalija, proizvoda ili tehnologija ne postoje sigurni (ili konačni) podatci. Tada ni »najbolja znanost« (»sound science«) ne može biti imuna na osobna uvjerenja, moralna stajališta ili financijske koristi znanstvenika.

Kvaliteta znanstvenoga dokaza

Osnovno je pitanje koja je količina i kvaliteta znanstvenoga dokaza potrebna kako bi se provele regulacijske mjere zaštite ili donijeli zakonski propisi. Ta je procjena uvijek određena vrijednosnim sustavom znanstvenika. Stoga se govori o kontinuumu dokaza. Visoki se standardi dokazivanja zahtijevaju u definiranju uzročno-posljedičnih veza ili u odobravanju novog lijeka na tržištu. Međutim, standardi znanstvenoga dokaza u zabrani štetnih kemikalija ili u zaštiti javnoga zdravlja mogu biti niži. Nepotrebno je odgađati zaštitne mjere potragom za »konačnim« dokazom štetnosti.

Zahtjev transparentnosti

Dakle, kad je znanstvena procjena rizika maglovita, a potreba regulacijskih mjera hitna, nerealno je očekivati da znanstvenici, uključeni u javnu raspravu, ne će biti ovisni o svojim financijskim, društvenim, političkim i osobnim interesima. Njihov savjet mjerodavnim institucijama uvijek će biti praćen njihovim vrijednosnim sklopom.

Otvorenost znanstvenika prema znatiželji drugih o njihovim financijskim koristima stvara povjerenje javnosti prema znanosti. Brojne znanstvene studije pokazuju da je financijski interes najvažniji čimbenik koji utječe na znanstveno prosuđivanje, način razmišljanja i djelovanja nekoga znanstvenika (Account. Res. 2013, 20, 184; 2008, 15, 1).

U društvu (prirodo)znanstvenici uglavnom izbjegavaju javne istupe, a još rjeđe zagovaraju moralne vrjednote pri stvaranju javnoga i političkoga odnosa prema riziku. Takav je laboratorijski autizam štetan za ljude, ali koristan za industriju, trgovačke kuće te posebno za uvoznički lobi. (Glas Koncila)