Pouke i misli velikoga Ratzingera – Crkva nije samo izvanjski poredak

Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), O smislu kršćanskog života, KS, Zagreb, 2006. “Trebamo priznati postojanje neotkupljenosti, i to ne samo nekada u svijetu i negdje možda još danas nego u nama samima i u Crkvi” (str. 12). Postojanje neotkupljenosti zapravo je postojanje grijeha. “U ovo vrijeme svijet je više nego ikada postao svijet svađe, nemira, svijet međusobnih borbi, svijet koji je obilježen zakonom lukavosti, neprijateljstva i egoizma” (str. 15). Svega ovoga uvijek je bilo, ali je sve ovo zlo bilo ograničeno na lokalnu razinu. Danas je svijet postao globalan pa je i zlo postalo globalno, zadobilo je šire razmjere. “Imamo novi fenomen: nesposobnost čovjeka da spozna Boga” (str. 16). Čovjek je veoma napredovao u tehnološkom i ekonomskom pogledu, ali ostajemo zapanjeni kako je zakržljao u nekim drugim vidovima života. “Još se uvijek nalazimo pod vlašću smrti” (str. 22). Tako će to biti dok smo s ove strane rijeke, jer nas grijeh priječi da iziđemo ispod vlasti smrti. “Bog nije podijelio povijest na svijetlu i tamnu polovicu. Ljude nije podijelio na one koje je otkupio i na one koje je zaboravio” (str. 23). Cijela je povijest Božja, a svi su ljudi njegova djeca. “Želimo moliti Gospodina da nam udijeli milost kako bismo sve manje živjeli ‘prije’ Krista, ali i ‘poslije’ Krista, a sve više s Kristom i u Kristu” (str. 27). “U Crkvi vidimo samo izvanjski poredak koji ograničuje našu slobodu, a pritom previđamo da je ona ujedno i duhovna domovina u kojoj smo zaštićeni u životu i u smrti” (str. 33). Upravo zbog činjenice nepoznavanja Crkve svakodnevno o njoj slušamo i čitamo razne nebuloze. Valja upamtiti: Crkva nije samo “izvanjski poredak”. “Kako se čini, mi ne želimo biti nagrađeni samo našim spasenjem nego, prije svega, propašću drugih” (str. 34). Čudna je ta zavist. “Postati kršćaninom nije jamstvo za individualne nagrade niti je privatna rezervacija ulaznice u nebo tako da druge prezirno gledamo i kažemo: ‘Imam ono što drugi nemaju; meni je pribavljeno spasenje koje drugi nemaju’” (str. 37). Biti kršćanin jest teška obveza, golema odgovornost, svakodnevni rad na sebi, a ne nekakva povlastica upisa u “elitno društvo”. Tek nakon izvršena zadatka imamo pravo očekivati nagradu. “Bog samo preko čovjeka želi doći do čovjeka” (str. 39). Pozvani smo jedni drugima ravnati put do neba. “Bog želi dati smisao povijesti našim služenjem drugima i s drugima. Zato biti kršćanin znači uvijek i prije svega oslobađati se egoizma da živim samo za sebe, te se potpuno usmjeriti prema suživotu jednih s drugima” (str. 39). “Temeljni pokret kršćanstva zapravo je temeljni pokret ljubavi, po kojoj sudjelujemo u samoj stvarateljskoj ljubavi Božjoj” (str. 40). “Mi kršćani ne postojimo samo za sebe, nego zato jer Bog želi i treba naše služenje u sveopćoj povijesti” (str. 40). “Zaljubljena osoba ne zloupotrebljava neuništivost ljubavi druge osobe” (str. 42). “Sudac svijeta ne će pitati koju teoriju o Bogu i svijetu čovjek posjeduje” (str. 48). Već ovdje na zemlji sve se mjeri ljubavlju, a vječnost i nije ništa drugo nego življenje ljubavi. “On nas ne ljubi zato što smo posebno dobri, posebno kreposni i posebno zaslužni, a niti zato jer smo mu možda na neki način korisni ili jednostavno potrebni – on nas ne ljubi ni zato jer smo mi dobri, nego što je on dobar” (str. 48-49). Božja ruka uvijek i svakomu stoji ispružena.

Božo Goluža (priredio), Cnak.ba, photo Pinterest