Fra Petar Krasić proslavio 60 godina svećeništva

U Masnoj Luci, mjestu na 1200 metara nadmorske visine, na Čvrsnici u BiH, uz crkvu sv. Ilije smještena je Franjevačka kuća molitve koju vodi fra Petar Krasić, dijamantni misnik. Taj osebujni hercegovački franjevac, vizionar, neustrašivi borac za istinu, a gotovo bi se moglo reći i prorok druge polovice dvadesetoga stoljeća, jer upravo njegovom zaslugom probijen je »put spasa« koji je za nedavne agresije na hrvatski narod poslužio mnogima da očuvaju svoj život.

Taj planinski biser koji je bogat biljnim i životinjskim endemskim vrstama, od kojih je najpoznatija bor munika, o. Krasić godinama je obnavljao, vraćao život u planinu od koje se nekoć živjelo u siromašnijim južnim hercegovačkim krajevima. Njegovim zauzimanjem Blidinje je postalo prava turistička oaza koju godišnje posjeti 30-ak tisuća ljubitelja prirode. Premda je o. Krasić proslavio šezdeset godina svoga svećeničkoga djelovanja, još je pastoralno aktivan. Njegov redovnički i svećenički život obiluje brojnim iskoracima u pastoralu, u gradnji, u služenju čovjeku. Tako je do prije četiri godine za vrijeme velikih snjegova upravljao ralicom i utovarivačem te na taj način omogućavao da vjernici mogu doći u crkvu.

Početak javnoga hodočašća
O. Krasić rođen je 2. kolovoza 1935. u Čitluku, a za svećenika je zaređen u Mostaru 27. srpnja 1958. »Bilo nas je desetero djece. Godine 1949. pošao sam u sjemenište u Split kao i moj mlađi brat fra Ljubo«, navodi o. Krasić. »Po odlasku u sjemenište otac je odmah ostao bez posla jer nas nije odvraćao od našega poziva. Kad se tomu doda podatak da je u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji ubijeno 66 fratara, jasno je u kakvu se surovu sustavu živjelo i što je značio odlazak u sjemenište. No unatoč tomu što smo znali što nas čeka, nastojali smo odgovoriti Bogu. A otac je rekao: ‘Djeco, odite svojim putom.’«

U novicijatu je bio u Kraljevoj Sutjesci, a nakon pet godina studija teologije u Sarajevu zaređen je za svećenika. Odslužio je vojsku, u kojoj je doživljavao poniženja jer su uglavnom bogoslovi i svećenici bili »lopataši i motikaši«. Po povratku u Provinciju bio je kapelan na Širokom Brijegu, zatim župnik u Slanom i pomoćnik odgojitelja mladih fratara na Humcu. Uz sve to završio je magisterij iz teologije. Bio je i u Ljutom Dolcu, a zatim na Kočerinu 13 godina. »U ono vrijeme u promišljanju o školstvu i obrazovnim institucijama shvatio sam da bi bilo nemoguće u Hercegovini pokrenuti nešto s crkvene strane na tom području. Sve su nam obrazovne institucije bile utrnute. Nisam uočio vidljive potrebe za profesorima i predavačima jer je teologija u Mostaru bila zabranjena, gimnazija na Širokom Brijegu oduzeta, pa sam želio poći na župu, djelovati pastoralno. Tako sam došao za župnika na Kočerin. Ondje sam počeo s gradnjom crkve, ali istodobno i aktivnijim pastoralnim radom. S odmakom gledajući, još 1967. poveli smo prvo javno hodočašće poslije Drugoga svjetskoga rata na Široki Brijeg. U tom je sudjelovao i župnik iz Jara don Nediljko Galić. Doveli smo 250 hodočasnika. Bili smo svjesni mi svećenici, ali i vjernici, da je to rizik pred komunističkim vlastima i da nas mogu zatvoriti. No nismo posustali. Hvala Bogu, nisu nas ni zatvorili. Sljedeće godine iz moje župe, koja je tada imala 5500 vjernika, hodočastilo je oko 2500 njih na Široki Brijeg. Pojedini su pješačili i po 25 kilometara. Tako je tim događajem počelo javno hodočašće na Široki Brijeg, gdje su partizani poubijali franjevce, zapalili knjižnicu, oduzeli prostorije gimnazije i konvikta te druge objekte.«

Začetnik jednoga od najvećih mozaika sv. Franje
»U pastoralu sam sa župnim pomoćnikom uveo borbu protiv psovke i to je vrlo brzo zaživjelo i imalo svoje plodove. Kasnije se priključio i fra Mićo Pinjuh, koji je imao ideje, pa je pokrenuo ‘Zlatnu harfu’. Jednostavno se radilo na svim područjima i teško ih je nabrajati danas s odmakom. Uvijek smo nastojali napraviti iskorak i odgovoriti na potrebe puka. Uvijek može biti bolje, ali trudili smo se, pa je tako bilo 520 članica Svjetovnoga trećega reda sv. Franje. U to doba nije se moglo sresti mladića ili dijete koje bi izustilo tešku psovku. Štoviše, dvaput su učenici kočerinskoga vjeronauka bili olimpijski prvaci na razini bivše države, ali tu je zaslužan o. Pinjuh.« O. Krasić u Kočerinu je podigao veliku crkvu. Na njezinu pročelju njegovom je zaslugom napravljen jedan od najvećih mozaika sv. Franje na svijetu, a crkva je bila proglašena najljepšom novom crkvom u bivšoj državi. »Godine 1980. dovršena je crkva u Kočerinu. Luk je imao raspon od 18 metara, što je tada bio novitet. Cijelo vrijeme gradnje promišljao sam i bio nazočan na svakom detalju, radio preinake koje su arhitekti zacrtali, zapravo prilagođavali smo sve svojim mogućnostima, a istodobno da bude sve lijepo i funkcionalno u skladu s crkvenim i liturgijskim propisima. Kad smo privodili radove kraju, Ante Starčević napravio je ugljenom crtež kako bi izgledao mozaik na vanjskoj fasadi, tj. na pročelju crkve. Bio je to velik pothvat. Ostala su 22 dana do otvaranja crkve pa smo i zbog cijene posao na mozaiku dali domaćim majstorima. Tako sam nazočio piljenju svake pločice i njihovu slaganju. Za 19 dana bio je složen mozaik do vrha, ali u oplati. Promišljao sam kako će to izgledati kad skinemo oplatu? I on je dandanas ures ne samo Kočerina, nego cijele Hercegovine i Crkve u Hrvata.« O. Krasić ističe da se uvijek konzultirao s vrhunskim umjetnicima i arhitektima, a posebno mu je uvijek pri ruci bio Zvonimir Perko. Nakon dovršetka crkve sv. Petra i Pavla u Kočerinu i svečanosti na kojoj je misu predvodio kardinal Franjo Kuharić uz trojicu hercegovačkih biskupa, počeo je promišljati o životu u planini, što ga je privlačilo oduvijek, ali uvijek je poštivao i volju svojih poglavara i išao kamo su ga slali.

Nije se obeshrabrio jer ga je Bog vodio
O. Krasić navodi da ga je oduvijek zanimalo kako obnoviti i vratiti život u kapelaniju Polja koja je u Parku prirode Blidinje. »Taj kraj je stradao 1942. kad su četnici sve zapalili i poubijali ljude, pa je tako stradala i franjevačka kuća koja je tu postojala.« Poput vuka samotnjaka ili monaha koji svojom vjerom i molitvom pokreće i okreće planinu, početkom osamdesetih o. Krasić je došao u mjesto bez ceste, bez vode, bez električne energije, gdje snijeg dosegne i do dva metra. Prvi su mu susjedi bile divlje životinje, a najbliže naseljeno mjesto bilo je udaljeno dvadesetak kilometara. »Promišljao sam o budućnosti i povratku života u taj prostor koji je strateški pastoralno značajan. Upustio sam se u avanturu i pomalo gradio, okupljao ljude. Prvo sam obnovio šest grobalja. U stilu koji pripada tomu mjestu, dakle u kamenom slogu, obnovio sam zapuštene vanjske zidove, očistio ih, podigao četiri kapelice i dvije kapele koje su filijalne crkve. Uz sve to izgradili smo samostojeću crvku sv. Ilije, zatim Franjevačku kuću molitve koja ima 48 soba. Tu su dvije dvorane, galerija, knjižnica. Tu se održavaju duhovne vježbe i duhovne obnove za kandidate, ali i svećenike naše provincije. Manje-više svi prođu kroz tu kuću. Drago mi je da je to uprava Provincije prepoznala. Austrijanci i Švicarci kažu da oni nemaju takvo nešto u svojoj domovini.« Uza sve pastoralne i graditeljske aktivnosti napravio je i nekoliko novih iskoraka i na drugim područjima. Osnovao je Park prirode Blidinje i time zaštitio planinu od devastacije. Kao jedan od svjetskih kinoloških sudaca za sve pasmine pasa obnovio je i na svjetski popis pasa uvrstio autohtonoga hercegbosanskoga hrvatskoga tornjaka.

»Od 1968., kad sam prvi put zakoračio na ovaj prostor, impresionirala me ova površina polja, planina, jer u njoj čitam Božje stvaralaštvo«, navodi o. Krasić. »Upravo me je to vodilo kroz život, jer Bog se služi nama i piše preko nas poruke čovječanstvu. Budući da je tu crkva sv. Ilije, promišljao sam koga uzeti da nam napravi simboliku na ulaznim vratima, na oltaru. Akademski umjetnik Ilija Skočibušić, koji je vjernik, prikazao je cijeli biblijski hod na vratima, oltaru, propovjedaonici, kojim pokazuje da se čovjek ne smije bojati ako vjeruje Bogu.«

Zanimljivo je da na području župe Polja žive 22 osobe, a na polnoćki ih bude više od 600 te na nedjeljnim misama više od 250. Bog se za sve brine.

Autor Vlado Čutura, glas-koncila.hr