Cvjetnica – prvi dan Velikoga tjedna

Prvi je dan Velikoga tjedna – Cvjetnica, nedjelja palmi ili Muke Gospodnje, koja se u Katoličkoj Crkvi slavi kao spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, kada ga je narod pozdravljao palmovim i maslinovim grančicama

Iz 50, 4-7; Fil 2, 6-11; Mk 14, 1 – 15, 47
Početak Treće pjesme o Sluzi patniku iz Knjige proroka Izaije toga slugu prikazuje kao mudraca, vjernoga učenika Gospodinova. On sâm mora poučavati pobožne Judejce, ali i sve izgubljene i nevjerne. Svojom odvažnošću i pomoću Božjom on će podnijeti sve nevolje, dok mu Bog ne pribavi konačnu pobjedu. Božja se pomoć očituje upravo u sposobnosti poučavanja. »Jezik vješt« toga sluge dar je od Boga, koji sa sobom donosi i zadaću pomoći umornima. Nauk Božji, prije nego osudu, donosi okrjepu. Tako Sluga Gospodnji djeluje u potpunosti u skladu s Božjim načinom djelovanja, jer okrjepa umornih Božje je djelo. Sluga može posredovati tu okrjepu zato što je i sam njome okrijepljen. I on sam svakodnevno od ranoga jutra zauzima stav učenika i sluša Božju riječ. Razumijevanje toga nauka opet je dar Božji, jer kaže: »Gospodin Bog uho mi otvori.« Jedino što Sluga čini jest da se tomu nauku ne opire (heb. marah). Time taj tekst slijedi nauk s početka Knjige Izaijine, gdje Bog kaže: »Htjednete l’ me poslušati, uživat ćete plodove zemaljske. U buntovništvu (heb. marah) ako ustrajete, proždrijet će vas mač.« Kasnije pak Knjiga Izaijina dodaje: »Oni se odmetnuše (heb. marah), ožalostiše sveti Duh njegov. Zato im je postao neprijatelj i sâm je na njih zavojštio.« Sluga Gospodnji ne uzmiče od Božje riječi, ali takav stav slušanja i poslušnosti ima i svoje posljedice. Sluga prima udarce, čupaju mu bradu, vrijeđaju ga i pljuju, a on sve to mirno podnosi, jer zna: »Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.« Sluga zna da je Bog na njegovoj strani. Mogu ga protivnici vrijeđati, ali on se zbog toga ne stidi. Ovo podnošenje udaraca i uvrjeda kasnije će biti još više razrađeno u Četvrtoj pjesmi o Sluzi patniku, a tema će biti obilno upotrebljavana u prvoj Crkvi i novozavjetnim spisima u vezi s Isusovom mukom.

Uzvik pouzdanja u Boga
U izvještaju o Isusovoj muci u Evanđelju po Marku iščitavaju se mnogi znakovi Isusova poniženja, bilo da se započne sa spletkama glavara svećeničkih i pismoznanaca o Isusovu ubojstvu, ili Isusovim vezivanjem i odvođenjem pred Pilata. Evanđelist često pritom navodi starozavjetne izričaje koji se od toga trenutka počinju tumačiti kao proroštva, a sama Isusova muka kao ispunjenje Pisama. Vojnici ga u unutrašnjosti dvora udaraju i pljuju po njemu kao po Sluzi patniku, a kad je razapet na križ, evanđelist doslovno navodi riječi Psalma 22: »Razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku.« Dok je visio na križu, prolaznici su ga pogrđivali i vikali: »Spasi sam sebe, siđi sa križa!«, a rugali su mu se i glavari svećenički i pismoznanci govoreći: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!« I to podsjeća na isti Psalam i njegove riječi: »Koji me vide, podruguju se meni, razvlače usne, mašu glavom: ‘Uzdao se u Gospodina! Neka ga sad izbavi, neka ga spasi ako mu omilje!’« Konačno, taj psalam prihvaća i sâm Isus te o devetoj uri viče s križa: »Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?« Stoga se taj njegov uzvik ne smije shvatiti kao znak očaja zbog napuštenosti, nego prije kao znak pouzdanja u Boga, njegova Otca, koji nije daleko od njega, nego je »snaga njegova«, te mu svakoga trenutka može »pohititi u pomoć« i dušu njegovu oteti smrti, kako to u nastavku kaže Psalam 22. Navještaj takvoga raspleta osjeća se već u završnim trenutcima muke. Isus izdiše, a satnik koji je stajao uz križ kaže: »Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji«, prekidajući tako tajnovitost koja je kroz cijelo evanđelje obavijala Isusov lik.

Kristovo samolišavanje božanske slave
Pavao u Poslanici Filipljanima poziva članove te Crkve da budu složni, da istu ljubav njeguju, da budu jednodušni, da budu »jedne misli« te da »u poniznosti jedni druge smatraju višima od sebe«. Kad ih poziva da isto misle (grč. to auto froneo), Pavao zna da je to moguće postići samo na jedan način, i to usklađujući svoje mišljenje s onim Kristovim, zato im i kaže: »Neka u vama bude isto mišljenje (grč. froneo) kao i u Kristu Isusu«, a potom započinje slavni hvalospjev Kristovu poniženju i uzvišenju. Krist se svojstva koja pripadaju njegovoj božanskoj naravi dragovoljno odrekao, ne želeći se njima koristiti za svoga zemaljskoga života. Na taj je način on sama sebe »oplijenio« (grč. kenoo). Grčki izraz zapravo znači »isprazniti«, a od njega se izvodi pojam »kenoza« kojom se označava Kristovo samolišavanje božanske slave koja mu je pripadala u njegovoj preegzistenciji. Tako je Isus, svojevoljno slab, postao sličan ljudima, »sluga«, ponižen do smrti na križu. To je dno njegova poniženja, ali i početak uzvišenja. Bog ga je »preuzvisio« u uskrsnuću i uzašašću i darovao mu »ime nad svakim imenom«, ime »Gospodin« (grč. kyrios). To je ime Božje, te mu se čitav svemir klanja. Pavao, dakle, poziva kršćane da usvoje takvo mišljenje, da se »oplijene«, »isprazne«, kao što je to učinio Krist. Za neprijatelje križa Kristova, on kaže da »misle« (grč. froneo) na zemaljsko, jer im je »bog trbuh, a slava u sramoti«. Takvima je »svršetak propast«. Vjernici pak, prema Poslanici Kološanima, moraju misliti (grč. froneo) na ono što je gore, ne na zemaljsko, pa kad se pojavi Krist, tada će se i oni »s njime pojaviti u slavi«. glas-koncila.hr