Borba s tišinom

Blaise Pascal smatrao je da sve čovjekove nevolje dolaze iz njegove nesposobnosti da sjedi sam u tišini svoje sobe. Karlu Jaspersu se pripisuju slične riječi: sve važne stvari se događaju u tišini. Prvi je bio veliki fizičar i matematičar te uzoran katolik, drugi je bio psihijatar i filozof te jedan od utemeljitelja egzistencijalizma

photo Greg Rakozy

Obojica, umni ljudi, iz različite perspektive gledaju na problem tišine, no naslućuje se jedna važna zajednička stvar u obje izjave: tišina je važna, ali čovjek od nje bježi. Ne stavljajući se u red takvih velikana znanosti, pokušat ću zaroniti u isti taj problem te vam dati tračak svjetla kako biste vidjeli zašto se i kako nas to tiče.

Vjerovali ili ne, čovjek se boji tišine. Znate li možda nekoga, ili se sami u tome pronalazite, da jednostavno osjeća potrebu za glazbom kad je sam u prostoriji? Ili osjeti neku samoću pa nekog nazove? Evo jedna ozbiljnija: osjećate li nemir ili nelagodu u tišini nakon pričesti, neku želju da zbor svira ili pjeva nešto? Uglavnom, svatko je u jednom trenu svog života osjetio neku mučnu nelagodu u tišini. Čovjek obično kad se suoči s nečim problematičnim ima dvije opcije: bježati ili se boriti. Postoji i smrznuti se kao treća, ali ona je jako rijetka. Prema tome vidimo kako je puno lakše zaokupiti se nečime i tako pobjeći od te neke neugode u tišini. Puno je lakše staviti slušalice u uši ili razgovarati s nekim razgovora radi ili upaliti televizor, bilo što, samo da se nešto čuje. Od čega tu čovjek bježi?

U toj tišini vrebaju naši strahovi, sumnje, nemiri, tjeskobe, razne prepreke. Čovjek ne bježi toliko od same tišine koliko i sam od sebe. Boji se suočiti s onime što je u njemu. Ti isti strahovi, sumnje, nemiri, tjeskobe, mane i ostali krikovi, sve nas to iz dana u dan plaši i tlači, a još nas jedan glas uvjerava da smo to mi sami. Upravo od njega najviše bježimo. No pazite ovo, to što taj glas govori nije istina. Zato se treba odvažiti i ući u tišinu i suočiti se s onim čim god tamo nađemo.

Čovjek je stvoren na sliku Božju. Gdje si ti, tu je i Bog, ali pravi/prava ti. Ispod cijele tvoje fasade, maski i uvjerenja, duboko unutar tvog bića. Negdje u toj tišini Bog ti šapće tko si, samo ga treba čuti. Zato su slušalice, razgovori, televizori i sl. bjegovi, tada sigurno nećeš čuti Božji šapat. Međutim, tišinu se druge strane ne može stvoriti. Treba ju naći, treba se potruditi i izboriti za nju. Danas smo, nažalost, dio tog nestrpljivog modernog naraštaja koji je navikao na dostupnost svega, sada i odmah, bez pretjerane muke. Drugo, problem iste te naše generacije jest selektivna i djelomična pažnja, bilo u odnosima ili čemu drugom. I onda kad se uspijemo izboriti za tišinu izvana, mučimo se s time što nema i tišine iznutra. Po glavi nam se vrte pjesme koje smo poslušali tisuću puta, nedavna svađa s prijateljem ili prijateljicom, predmet kojeg treba položiti za par dana, rok na poslu kojeg treba ispuniti, svakakve misli i emocije. Kome se tu da kopati i tražiti Božji glas?

Evo jedne zanimljive analogije. Osjetilo sluha ima jednu zanimljivu osobinu. Jeste li se ikad zatekli u nekom slučaju kad se baš fokusirate kako biste čuli nekoga ili nešto da često ne čujete ništa drugo sa strane? Ili da nakon nekog vremena prestanete čuti neki ponavljajući i monoton zvuk? Osjetilo sluha je sposobno filtrirati tako neke ponavljajuće i monotone zvukove, inače biste čuli sve i svašta. Isto je tako ponekad selektivno, posebno kad vreba neka opasnost. Zanimljivi i korisni mehanizmi, no kakve veze oni imaju s ovim? Stvar je u fokusu. Ako se ja fokusiram na osobu s kojom razgovaram, onda se toliko i ne zamaram sa zvukovima sa strane. Tako biste se vjerojatno ponašali u razgovoru s osobom koja vam se sviđa. Kako to primijeniti na odnos s Bogom?

Za početak, siguran sam da ne bi bilo najpametnije otići na spoj na neko bučno mjesto gdje se ne može razgovarati. Tako i s Bogom teško možeš razgovarati ometen svim i svačim. Zašto su se proroci uspinjali na brda i gore, daleko od vreve ljudi? Mojsije se na brdu Horebu borio sa svojim nevoljama te dobio zadatak od Boga unatoč strahovima i preprekama koje je sam sebi nametnuo. Ilija se na istom brdu suočio sa smrtnom tjeskobom, razočaran i bezvoljan, tražeći Boga u sili, a pronašao ga je u šaptu blagoga lahora. Nijedan nije pronašao Boga kakvoga je očekivao niti dobio ono što je tražio i želio – Bog im je dao ono što im treba. Možda i tu čuči neki ljudski strah – dobiti nešto što ne tražiš niti želiš. Međutim, primjer brojnih takvih proroka pokazuje određen trud i napor pokazan u traženju tišine. Baš eto u primjeru penjanja na brdo, izdižući se iznad zemlje, malo bliže k Bogu.

Zašto je Isus odlazio moliti u osamu? Uvijek Ga nalazimo u Pismu kako se penje na neko brdo uoči nekog velikog događaja kako bi razgovarao s Ocem i to često u neko čudno doba dana, bilo jako kasno navečer ili jako rano ujutro. Prva pomisao jest da se odmakne od ljudi, njihovih zahtjeva, njihovih prigovora. No ja ne bih stao samo tu, ja bih rekao od svoje svakodnevice, cijelog radnog dana, kako bi zahvalio Ocu na proteklom danu i prikazao idući. U osami, kako bi Mu se mogao potpuno posvetiti. Nešto slično što sv. Ignacije Lojolski naziva ispitom svijesti (egzamen).

Ja sam mislio da volim tišinu dok nisam shvatio da skoro nikad nisam ni čuo pravu tišinu. Stalno je tu neki prizvuk, šum kad već nije žamor ili buka. Kao plivanje kroz mutnu rijeku, nemaš pojma u kojem smjeru ideš pa čak ni vrtiš li se u krug. Ali što si bliže izvoru, voda je bistrija. Bitno je dakle ići protiv struje. Onda kada ti se ne da, kada ne znaš, kada ne možeš. Tada si možda čak bliže Bogu nego kada je sve lijepo i ide glatko. Izazivam te dakle, izbori se za tišinu izvana i zaroni u sebe. Otkrij tko si. Pronađi tišinu u sebi i tamo šapat blagog lahora. Znat ćeš čiji je.

Autor: Stipe Baraba / mladikatolici.net