Pero Marijanović, 1950.-2010.

Brojni objavljeni članci o Peri Marijanoviću u zbornicima radova, knjigama, znanstvenim skupovima samo djelomično oslikavaju njegov opus i razmišljanje. Pokrenuo je brojne aktivnosti, ali što je još važnije zainteresirao je i druge da se priključe i razumiju važnost tih poslova

Rodjen je u Ljucima, zaseoku Hodova u stolačkoj općini. Pohađao je prve godine osnovne škole u susjednom Trijebnju. Fotografija sačuvana iz toga vremena dovoljno govori o njemu i vremenima njegovog školovannja u Trijebnju, na kojoj se vidi da je na njemu džemper koji je rukom opleten, zakrpan, jer ga je vjerojatno nasljedio od nekoga starijeg kome je postao kratak. Ni druga djeca sa slike nisu bila puno bogatije obučena. Zanimljivo je da se na slici nitko ne smije, svi su ozbiljni. Jedan njegov kolega sa fotografije to objašnnjava da su oni često bili i nasmijani i razigrani, ali se tada nisu mogli načuditi fotografskom aparatu kojega su prvi put vidjeli. Još je bio zanimljiviji trenutak kada su u toj školi čuli glas radio prijemnika. Iz Trijebnja osnovno školovanje nastavlja u Crnićima oko sedam kilometata udaljenog od kuće. I sve bi bilo jednostavnije da je postojao bilo kakav put do škole, sve kamen i smreka. Kada bi Crnićko polje „potonulo“ moralo se pješačiti i puno više. Iz Crnića je upisao Gimnaziju u Stocu. Prvih godina je pješačio, a kasnije su roditelji nabavili biciklo, pa je bilo lakse, naravno kada nije bilo kiše. Kao odličan učenik nastavlja studije u Tuzli, a nakon završenih studija upošljava se u rudarskoj struci. Posdiplomske i doktorske studije završava u Zagrebu a brojne specijalističke studije u više europskih zemelja. Pored svojih inženjerskih poslova radio je i u srednjim čkolama u Mostaru, a kasnije na Građevinskom fakultetu u Mostaru. Vršio je dužnost dekana i prorektora Sveučilišta u Mostaru.

Teška ratna i poratna vremena u Mostaru usmjerila su ga da se posveti i brojnim aktivnostima koje je smatro potrebnim. Sam je napisao da je puno naučio od „prognanika Marka“ koji je jednostavnim jezikom objašnjavao što se krije iza svega što se događalo običnim ljudima, stradanjima i prevarama. Temeljem toga je zaključio da „veliki mozgovi“ mogu samo površno razumjeti što se događa, što žele moćni pojedinci i utjecajne države, dok samo obični ljudi to mogu u potpunosti razumjeti.

Takvim razumjevanjem shvatio je da treba svoju struku i iskustvo staviti u službu običnog čovjeka, kome je potrebna voda za život i napredak u kršu. Projekat je u potpunosti uspio. Ubrzo su urađene bušotine i dovedena voda u Hodovo, zatim Rotimlju i Trijebanj. Stvorile su se pretpostavke za otvaranje Gospodarske zone, a nastavljena su istraživanja vodocrpilišta i u drugim mjestima u Stocu. Pokrenuo je „Istraživaćki dan mladih“ gdje je on skupa sa nastavnicima i učenicima odlazio na razne lokalitete. Nakon njegovih i drugih izlaganja, te zapažanja na terenu, sami učenici bi to prezentirali pred svojim nastavnicima i roditeljima, vrlo uspješno i sa puno učeničke mašte. U Hodovu je pokrenuo i Judo klub koji se ubrzo okitio medaljama. U više navrata je otganizirao informatičku obuku u Hodovu, Crnićima, Hutovu i Stocu.

Perin spomenik kod Doma (škole) u Hodovu . To je spomen-česma sa živom vodom što je pronašao, kaptirao i doveo profesor

Uradio je više geoloških istraživanja na sanaciji crkava u Hercegovini i Bosni, brojnih humanitarnih akcija posebno onih koje su vezane za osobe kojima nije imao tko pomoći, radu kroz Maticu hrvatsku itd. Pokrenuo je Internet stranicu „Donja Hercegovina“ koju je održavao za života, preko koje je objavljivao sve događaje iz zavičaja, komentirao aktualna događanja, sjećanja iz starijih vremena i brojne druge zanimljivosti. Čitanost i broj suradnika je stalno rastao iz cijelog svijeta. Nažalost ovaj posao se, jednostavno, nije mogao nastaviti bez njega. Teško je nabrojiti sve čime se bavio ali je svemu bila zajednička ideja da se na hercegovačkom kršu može živjeti, da ga treba voljeti, što je posebno naglasio na znanstvenom skupu u Neumu vezano za kraške slivove voda.

Na njegovoj sahrani Biskup je rekao da ga je Pero „pozvao da danas“ dođe u Hodovo, i to svojim radom i dobrim djelima za života, fra. Andrija Nikić jednostano napisa da je Pero bio „dobri duh donje Hercegovine“, članovi Matice hrvatske u Stocu su naglašavali njegov odnos prema zavičaju i objavili zbornik radova, njegove kolege sa Sveučilišta su također posvetile zbornik radova njegovom radu i životu. Ovaj tekst je nedovoljan da opiše njegovo djelo, kao što ne mogu ni objavljeni radovi u zbornicima, jer trebalo bi upitati i „obične ljude“ kojima je pomogao.

Mirko Bošković