O Srinčićima, jednoj zaboravljenoj i čestitoj obitelji

U Crkvi na kamenu (mjesečnik Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije) objavljen je članak o Srinčićima; jednoj zaboravljenoj, čestitoj (danas gotovo “ugasloj”) obitelji o kojima sam u zadnjih 20-ak godina prikupljao podatke… Malo je što ostalo zapisano… Danas u Trebinju gotovo i da nema katolika…. ostaci ostataka.  Uvaženi prof. Šarac je znalački skratio moj tekst kako ne bi naudio preostalim katolicima i našoj crkvi u Trebinju. (napisao Slavko Katić)

POSLJEDNJI POTOMAK STARE DUBROVAČKE OBITELJI SRINČIĆ: ‘Gospar znači biti pošten i živjeti po Božjemu’

Kako često pišem o ljudima iz Grada, onima koji su živjeli nekad i stvarali Grad kakvoga danas poznamo, dobila sam priliku upoznati jednog dragog čovjeka, posljednjeg potomka stare dubrovačke obitelji Srinčić. Gospar Nikola ili Nikša me rado primio u svoj dom, koji odiše uspomenama. Portreti njegovih predaka gledaju sa zidova starinski uređene saloče, kredence i stočići, sve je kao da ste se vratili u neko davno, ali poznato i srcu drago vrijeme.

Gospar Nikša s ljubavlju govori o Dubrovniku. Kaže mi i kako Dubrovnika više nema, kako su prevladali soldi i nekakva grandeca, kako više nema našega govora. Na to citira Maru iz Vojnovićevog Sutona:

– Ginemo..ginemo! A sve zaludu. Srebro, biser, prsteni…sve je prodano, impenjano! ..A valja nać! Valja živjet!

Nikša Srinčić je bio dugogodišnji učitelj razredne nastave u gruškoj osnovnoj školi, a u sklopu izvannastavnih aktivnosti učio je djecu zavičajni govor. Svake godine, djece je bilo sve više, pa su na trenutak barem oživjeli izrazi starih Dubrovčana, one riječi koje više ne čujemo na našim ulicama.

– U mojoj se familji govorilo isključivo na dijalektu Grada. Rastao sam uz taj govor, starih dubrovačkih gospođa i gospara. Činilo me sretnim i to da mogu prenijeti dio svoga znanja na sljedeće generacije. Kako sam bio učitelj razredne nastave, to sam mogao i napraviti. Danas se malo govori dubrovački, kad pođete u butigu niko vas ne razumije. Prvo ćemo morat naučit ponovo hrvatski, jer je sve više engleštine u našem svakodnevnom govoru, a od dubrovačkog, bojim se, nema više ništa, sa sjetom će Nikša Srinčić.

Njegov otac Pavo, ili kako su ga zvali, Pino, nije bio sretan odlukom sina kako bi volio biti učitelj. Htio je da bude ekonomist, poput njega. Iz poštovanja prema ocu, Nikša upisuje ekonomski fakultet, ali ga ubrzo i napušta i završava Učiteljsku akademiju.

Kako su ga đaci voljeli, dokazuje i spomenar koji čuva u jednoj od starinskih kredenci, a koji je ispunjen zahvalnošću djece joj je predavao. S ljubavlju govori o njima, o tim generacijama, o tome kako nekada nije bilo sklonosti ni sluha za drugačiju djecu, pa se tome suprotstavio. Čak i za dubrovački jezik nije bilo sluha, pa se moralo političkim vezama pritisnuti školu da dozvoli naški, zavičajni govor. Mnogi dječji radovi pod njegovom paskom završili su na školskim književnim susretima.

Pričali smo satima o nonu i pranonu Srinčiću, ljudima koji su bili vizionari i stvaratelji, o dubrovačkoj trgovačkoj obitelji Nadramija, svojoj noni Lukri Srinčić, tetki Jelici i njezinom fascinantnom životu.
Priče su to koje ćete čitati narednih dana, jer su toliko interesantne da ne bi valjalo da ih se zbije u jedan tekst. Zahvalila sam se gosparu Nikši na svim informacijama, fotografijama, slikama i svemu što mi je pokazao i ispričao. Pitao me znam li zašto se samo u Dubrovniku kaže da je netko gospar. Nisam znala, pa mi je objasnio:

– Dubrovčani su smatrali kako je samo Isus gospodin. Ostalo su gospari, a gospar znači biti pošten, živjeti po Božjemu. Mislilo se kako gospar mora biti bogat duhovno, ne materijalno.

Kad sam bila na izlasku, domaćin mi je rekao: „Stanite. Prvo moram izaći ja, tako me učio moj otac. Ukoliko vi izađete prvi, parat će da vas ćeram.“

‘ Nekada je čeljad imala veliku vjeru u Boga i držala do tradicije i običaja Grada’

Jučer sam počela priču o obitelji Srinčić i razgovoru sa njihovim posljednjim potomkom, gosparom Nikšom. Pogustala vas je ta priča, o jednom od zadnjih dubrovačkih gospara i simbolom onoga što nam je nekada bilo poznato i viđeno, a danas raritet.

– Nekada je draga čeljad, koje odavno nema u Gradu, imala veliku vjeru u Boga, držala je do tradicije i običaja Grada, do svoga govora i skladnog ponašanja, kaže nostalgično Nikša Srinčić.

Gospar Nikša je kroz anegdote svojim učenicima u gruškoj osnovnoj školi prenosio dubrovački jezik i neke zaboravljene riječi, pa je i meni ispričao jednu:

Jedan turist se informirao o putu iz Dubrovnika za Grčku, pa je pitao gospara Pera:

– Molim vas, kad ide lađa za Grčku?

na što je gospar Pero odgovorio:

– Telegrafali su nam da je vapor u ritardu, perke je teribli fortuno, ma ja ritenjam da će kad ariva i iskrca kale subito partit.

Turist, ništa, naravno nije razumio:

– Ali, gospodine, ja sam vas pitao kada polazi lađa za Grčku?

a na to će Pero: – A bogati, kojim jezikom ja govorim?

Razgovor s gosparom Nikšom, uz pregledavanje starih fotografija, od kojih je svaka imala svoju priču je sigurno jedan od zanimljivijih u mom životu. Imala sam osjećaj kao da sam i sama dotakla dio tih uspomena, dio tih sjećanja kada su živjeli dragi ljudi koji su zbilja voljeli Grad.

Pričao je tako gospar Nikša kako su njegovi preci zbilja živjeli onu „Obliti privatorum publica curate“ i prvo davali Gradu. Nažalost, toga danas ima malo ili uopće nema. Zato kaže kako đirava po bivšemu Dubrovniku i ne bi ga začudilo da ni svetome Vlahu Grad ispadne iz ruke od čuđenja što je danas sve ono dubrovačko zamijenio solad. Kaže da ne čuje od gospara Matije Vierde ono „sluga vam se“, kako bi mu paralo bit bilo đe, samo ne u Gradu svetoga Vlaha.

Nikšin pranono Pavo, stigao je u Dubrovnik 1848. kao austrijski vojnik, oženio se za Elenu Vuličević, koja je donijela u brak bogatu dotu.

– Htio bih rijet da su moji preci porijeklom Slovenci iz Pivke. Naše prezime dolazi od slovenskoga, Shrimshig pa se onda pisalo Srinchich, pa postalo nakraju Srinčić. Zaljubio se u Elenu, koja je bila nepuća Roka Vuličevića koji nije imao djece. Roko je bio veleposjednik, papin vitez, njegov je bio dvorac Rašica. Imao je par nepuća i on im je pomagao. U dotu je između ostaloga donijela kuću Izaroka, na Andriji u kojoj su stali Dujmovići. Donijela je u brak nekretnine, nakit i novac. Pranono je bio vrlo sposoban čovjek i ubrzo je taj kapital uz Božju pomoć mnogostruko povećao, postao je vrlo uspješan poslovan čovjek. Već 1853.ima firmu u ulici Garište, gdje je danas Radničko sveučilište- škola za strane jezike. Bila je to tvornica namještaja, bavio se i građevinskim radovima, imao je i vojnu poštu za Hercegovinu pa je zato u na mjestu današnjeg ljetnog kina Jadran držao 24 konja i skladište građevinskog materijala.

– Zapošljavao je 50-60 radnika, ali nijedan nije smio bestimat, a ako bi ga čuo odmah bi mu se zahvalio, isplatio i rekao bi mu: „Sinko moj, evo što sam ti dužan, ali ti nijesi za mene.“ Bio je rigorozan i veliki vjernik. Dok je bio u vojsci, trebali su strijeljati jednoga vojnika, ne znam što je bio učinio. I moj pranono, koji nikada nije konzumirao alkohol, da ne bi ubio čovjeka, napio se i završio u zatvoru, kako ne bi morao pucati. Jedan je njegov praunuk 1943. rekao „kad odu Nijemci, inbalunat ćemo se“, to je došlo do Nijemaca, pa su ga zatvorili i htjeli strijeljati, međutim našla se veza u Zagrebu i u zadnji čas je povučena naredba da se strijelja. Pošteđen je i doživio je starost.

1901.podmetnut je požar u današnjem ljetnom kinu Jadran, izgorjelo je skladište i štala pa su oštećene i okolne kuće. Požar je prijetio i staroj žitnici Rupe u kojoj je u to vrijeme bilo skladište austrijske municije.Požar je bio podmetnut, vatrogasci su ugasili požar, a polica osiguranja je istekla dan prije požara, tako da je Pavo Srinčić morao naknaditi štetu za sve požarom oštećene kuće.

Pavo Srinčić imao je četvoro djece, dvije kćeri, Jozefinu i Agnezu, te dva sina Anđela i Nika. Anđelo je umro mlad, u svojoj 18.godini od plaurite i tako je Nikšin nono Niko bio jedini nasljednik bogatstva Srinčićevih.

Nastavlja se….

‘Čeljad koja je davala Dubrovniku, a ne od njega uzimala’

Nastavljamo priču o čeljadi iz Grada, o Srinčićima, koji su, kako nam kaže njihov posljednji potomak, gospar Nikša, bili ljudi koji su iz svoga špaga davali Dubrovniku, a ne od njega uzimali.

Pavo je, kako smo već pisali, imao dvije kćeri i dvojicu sinova, a kako je mlađi Anđelo u 18.umro od plaurite, Niko je ostao jedini nasljednik velikog obiteljskog bogatstva. Niko se školovao u Beču, za građevinskog inžinjera. 1891.oženio se Lukrecijom, rođenom Kojaković. Lukre je bila ljepotica na glasu, pa ju je slikar Marko Murat naslikao za model Gospe u župskoj crkvi Gospe od Mandaljene. Kad su Župke prepoznale u Gospinom liku Lukreciju na oltaru, pobunile su se i vikale : „nećemo se klanjat Lukri Srinčici“, pa je slika prepravljena. Niko ju je htio kupit, ali nije uspio, jer je slika netragom nestala.

Niko je bio aktivan čovjek, kako kaže unuk Nikša, nikome nije jasno kad je sve uspio ostvariti tijekom života.

– Bio je to čovjek kojeg se nije moglo lomiti, a ni kupiti. U Kuparima je držao tvornicu kupa s grofom Kaboga, po njegovom nacrtu je napravljena i bivša duhanska stanica, Termoterapija u Mokošici, bio je glavni za gradnju željezničke pruge Dubrovnik-Uskoplje,koju je u roku završio, pa je bio odlikovan od Franja Josipa. Radio je i radničke željezničke kuće na Kantafigu,na čijim se belvederima i danas nalaze njegovi inicijali.

Niko Srinchich bio je vizionar, kupio je zemlju od zgrade današnje porezne uprave, sve do Vodovoda, jer je pretpostavljao kako će se na tom dijelu jednoga dana nalaziti poslovni centar Dubrovnika. Zapadni dio nazvao je Skaloče, na kojemu je sagradio vilu Febo, te veliku kamenu kuću pored današnjeg vrtića Ciciban. Na istočnom dijelu, naziva Petral ( po kamenitom području i Petru-stijeni) gdje se danas nalazi „Tokić“ i živi Nikšina rodica, bila je mlinica, a i danas je sačuvano mlinsko kolo.

Na fotografijama koje brižljivo čuva njegov unuk, može se primijetiti kako je taj dio bio prvoklasno uređen, s puno ljubavi, sve je bilo puno zelenila, palmi, maslinika, mediteranskog i tropskog raslinja, pa čak se našlo mjesta i za jedan ribnjak. Jedna mala četa ljudi je sve to održavala, a izgledalo je tako krasno, kao da ste došli u sam Eden.

– Imao je nono Niko ideju da pokrene žičaru od Posata do Konala, jer je uvidio da je ljudima problem penjat se uza skale, ali ne zna se zašto nije došlo do tog ostvarenja. Očito je kako nije bilo dovoljno sluha. Spomenuo bih i kako je nono učinio projekt broda Ston, koji je desetljećima vozio od Dubrovnika do Stona. To je bila linija koja je išla po otocima, Zaton, Trsteno.

– Htio je o svom trošku sagradit vodovod kako Grad nikada ne bi oskudijevao pitkom vodom. Bavio se istraživanjem pitke vode, a izvor koji je pronašao na Bosanci, u doba najveće suše izbacivao je 160 metara kubnih plitke vode na sat. U svojoj ponudi je tražio da mu se, nakon izgradnje vodovoda ustupi struk vode iz općinske vodovodne cijevi na besplatno uživanje na njegovom posjedu. Gradski oci nisu imali sluha ni za ovaj njegov projekt. Niko Srinchich je kupio 1938.od obitelji Lalić gotovo 6000 metara četvornih zemlje na Bosanci na kojoj je ranije pronašao vodu. Projekt je uključivao gradnju kanala na brdskoj kosini ispod Bosanke, a poviše Ploča, ali se morao dogovoriti s vlasnikom zemlje gdje je tunel trebao izaći. Vlasnik je bio August Radimsky, vlasnik Ville Viktorija. Zauzvrat, Radimskom je ponudio vječno pravo na besplatnu vodu. Tada je došao i Drugi svjetski rat, pa od projekta, nažalost, nije bilo ništa.

Ovaj nevjerojatan čovjek imao je u vlasništvu i parobrod Elena koji je plovio do Trsta, a pok. kapetan Pero Šišević je pisao kako je s tim brodom činio i turističke izlete. Kako je bio vazda u društvu naprednih Dubrovčana, bio je i u odboru za elektrifikaciju, te uz markiza Bonu bio u odboru za dovođenje tramvaja u Grad.Imao je i monopol duhana. U njegovoj kući 1923.osnovan je Nogometni klub Jug, a dvaput je bio festanjul Svetoga Vlaha, što je bila posebna čast. Obnovio je kapelicu svetog Nikole u Ulici od Gale, bio je i trombunjer i jedan od osnivača dubrovačke filharmonije. Imao je namjeru na vodopadu Kravice izgraditi električne centrale i strojeve, te otvoriti predionicu jute u kojoj bi pretežno radile žene, a namjeravao je zaposliti tisuću radnika. Taj projekt je zaustavio Prvi svjetski rat.

– Nono je učinio i dva perpetuum mobila, to je bila neka njegova fiks ideja, o motoru koji bi bio u pokretu neprestano bez djelovanja ikakve sile. Puno je novaca i vremena potrošio na ovo, ali on je jednostavno bio čovjek koji nije mogao biti besposlen. Od ta dva projekta, ostale su samo fotografije.

Priča iz Nikovog života, koja me posebno zaintrigirala , a o kojoj svjedoči požutjeli novinski isječak, a govori o njegovoj plemenitosti. Naime, Tahir Karamehmedović bio je kočijaš u službi njegovog oca Pava, a Niko mu je nakon očeve smrti isplaćivao svakog mjeseca penziju. U novinskom isječku stoji kako je „poguren 75-godišnjak tražio novinare da ispriča svojevrsnu senzaciju, koja najbolje ilustrira socijalan osjećaj dubrovačkih gospara, kada se humanost traži Aladinovom svijećom. „ Ja nemam riječi da ovome dobrotvoru zahvalim u svojoj nevolji, molim vas da napišete da nad dubrovačkim gosparima nema ljudi i da njihovo plemenito srce ima uvijek razumijevanja za nevolje sirotinje“.

– Sve stečeno nam je nacionalizirano, oduzeto i pretvoreno u društvenu imovinu. Ali, nastavili smo živjeti. Tako su me učili moji dok sam bio dijete: „Uzimaj dan kako dohodi , nikad se ne žali, time samo mučiš druge“, kaže mi gospar Nikša.

Na moj komentar ovome dragome i skromnome gosparu kako bi bio veliki bogataš kada bi sve oduzeto bilo vraćeno, po današnjoj vrijednosti, on je samo tiho rekao:
„ Bože zdravlja….“

ŽIVOT JELICE SRINČICE: ‘Od raskoši i sjaja do vjere, skromnosti i davanja’

Nakon Pava, poduzetnika i njegovog sina Nika, vizionara i građevinskog inžinjera, idemo dalje sa storijom o Srinčićima, ljudima koji su voljeli i ćutili grad, onako kako bi trebali svi mi koji ga nasljeđujemo i u njemu živimo.

Niko je imao dvije kćeri i dva sina, Anu, Jelicu, Nikšu i Pava, kojeg su svi zvali Pino, a koji je otac našeg sugovornika, posljednjeg Srinčića, Nikše.

Ana se udala za dubrovačkoga zubara, dr Anzelma Škrivanićaa Jelica… Ovo je priča o njoj.

– To su sve velike priče, pogotovo ova s kapelinom (pokazuje mi gospar Nikša sliku svoje tetke). Ako vas interesa, njezin život je cijeli jedan roman..Jelica je bila starija od Ane. Nakon što je ođe završila Preparandiju, neđe oko 1915., 1916. bila je jedno pola godine učiteljica u Cavtatu. Tada se u nju zaljubio Tino Pattiera, to je bila malo dublja veza. Onda joj je došlo na pamet da pođe studirat glazbu u Beč. Tamo je upoznala Alfreda Krstelja, koji je bio direktor Podunavskih banaka, sa centralom u Beogradu, inače iz Kučišta. To je bila velika ljubav, živjeli su u Beogradu sve do njegove smrti, 1924. godine. Toliko ju je volio da ju je prekrio brilijantima od glave do pete, od ogrlica, manina, prstena i raznih čudesa. Međutim, Alfred naglo i od srca umire i ona sa tridesetak godina ostaje udovica. Prenijela je muža na Kučište, đe ga je i ukopala. Po njezinome liku je učinjen kip koji je stavila na grob. Mještani smatraju da je to Gospa, pa se poklone, ne znajući da je to zapravo moja tetka Jelica. 2013. smo obnovili grob i tamo sada leže svi moji preci, priča mi u dahu gospar Nikša.

Nadgrobni spomenik u Kućištu

– Nakon nekoliko godina, Jelica se ponovo udala, ovaj put za rumunjskog vojnog atašea, general pukovnika Dimitrija Motaša. Jelica je bila svjetska žena, govorila je šest, sedam jezika, svirala je klavir. Živjeli su jedno vrijeme u Temišvaru jer je on bio komandant Temišvara, a onda su preselili u Bukurešt. Tamo su kupili veliku kuću u kojoj su živjeli. Jelica je bila pripadnica visokog društva, bili su poznati njezini prijemi s balovima kada bi dolazila u Grad, a koji su se održavali u ondašnjem časničkom domu, u samostanu svete Klare. Međutim, dogodilo se da je 1942.netko zazvonio na vrata, njezin muž je otvorio vrata, došao je metak iz mraka i ispred nje se srušio mrtav. Ona se sjećala samo jednog auta koji je upalio farove i nestao. Nikad više nije o tome govorila. Desetak dana iza Bukurešt je bio bombardiran, tako da je kuća u kojoj je živjela do temelja srušena i svi brilijanti koje je imala, pretvoreni su u prah. U jednoj vesti i bundi se ukrcala u izbjeglički avion i dočepala se Zagreba, pa do Dubrovnika. Bila je u jednom šoku, zbog svih tih događanja i trebalo joj je par mjeseci da dođe k sebi. To više nije bila ta svjetska žena, nego je bila jedna žena koja se više nije htjela sjećat…dala se u vjeru i vjera joj je spasila život. Sjaj u kojem je živjela zamijenila je skromnost. Kako je znala jezike, imala je petnaestak đaka, išla je od kuće do kuće i od nikoga nije uzela ni čašu vode,nego je tražila da se izmoli Očenaš ili pročita nešto iz Biblije, Bogu na slavu. Bilo je to šezdesetih godina prošloga vijeka i dan danas neki ljudi žive od znanja koje im je ona prenijela.

Jelica – prije i poslije

– S nama je živjela sve do svoje smrti, pa bi mi rekla: „ovi prsti, ovo što vidiš, sve je iluzija i varka.“ Imao sam sedam, osam godina i nisam shvaćo o čemu govori. Kad sam puno godina kasnije, čistio grob i prenosio prah svojih predaka, shvatio sam veliku istinu moje tetke. Tijelo je iluzija….a nije ni ona shvaćala dok je bilo života, mladosti, ali kad ju je nevolja pritisla, izgubila oba muža, imovinu, kad je jedva glavu spasila, onda je došla do te spoznaje. Interesantno je i to kako je moj otac tada, te 42. znao da je Bukurešt bombardiran i u žurnalu je vidio sestru, nju, kako ulazi u prvi izbjeglički avion za Zagreb.

Jelica je umrla 1968. godine,u svome Dubrovniku sa 77. godina života. Otišla k Gospodinu, u kojeg je tako vjerovala. Čvrstu vjeru prenijela je i na Nikšu, koji joj je na tome vječno zahvalan.

Život Nikšine tetke Jelice pokazuje nam svima kako smo svi krvavi ispod kože. Dok idemo kroz život, ne mislimo o mnogo čemu, dok nam se ne dogodi neki životni potres. I onda shvatimo ono o čemu je govorila teta Jelica svome neputu: „ Ovo ti je, Ćićo moj, samo iluzija…..“

POSLJEDNJE GENERACIJE DUBROVAČKIH GOSPARA

Razgovaramo dalje s gosparom Nikšom Srinčićem, posljednjim potomkom Srinčićevih u našemu Gradu. Posljednja priča bila je o Nikšinoj tetki, Jelici, koja je vjeru u Gospodina prenijela na svog neputa. 20.rujna 1968. bili su zadnji momenti njezinog života.

– Vidjelo se da odlazi. Uzela me je za ruku i zamolila da joj obećam kako ću živjeti po Božjim zapovijedima. Obećao sam i zaplakao…Poljubila mi je ruku i rekla: Ne plači, tete ide u život, idem Kristu! Tren iza izdahla je moja tete s blaženo sretnim osmijehom. Željela je ukop u krugu familje i moj pape je dao da se osmrtnice objave iza funerala. Došli smo na groblje svetoga Križa na Boninovu, a prostor pred crkvom i staza puna naše čeljadi. Nije nam bilo kjaro kako su doznali…poslije smo čuli..Kako je tete Jelica bila u trećem franjevačkom redu i jedna rodica je avizala fratre o uri funerala, pa su oni na vrata Male braće stavili osmrtnicu. Tako je doznao Grad.

Peta storija o obitelji Srinčić, nakon uspona i padova njegovog pranona Pava, nona Nika, tetke Jelice, stigli smo i do njegovog oca, Pava zvanog Pino i Pinovog brata, Nikšinog dunda Nikše, doktora ekonomije školovanog u Trstu.

– Moj je otac Pino govorio je,čitao i pisao, sedam svjetskih jezika. Svirao je u mladosti u Dubrovačkoj filharmoniji prvu violinu od njezina osnutka. Nastupao je na prvom koncertu filharmonije u Gradu. Igrao je i u prvom sastavu nogometnog kluba Jug, čiji je bio prvi tajnik, a u prvoj postavi igrao mu je i brat Nikša, prvi Jugov oružar. NK Jug je i osnovan u kući nona Nika. Otac se oženio mojom majkom Pericom, ona je bila Nadramija, iz dubrovačke trgovačke obitelji. Njezini roditelji, Nike i Antun, imali su troje djece, Paska, Pericu i Stijepa. Moja none umrla je u župskoj nošnji, nikad je nije skinula sa sebe.

Nikšina tetka Ana Škrivanić, rođena Srinčić

– Ispočetka pape nije odma radio, nije bila potreba, malo se i vijađalo, kasno se i oženio. Radio je u banci, u Kostopeča, đe je danas La Bodega, kraj Svetog Vlaha, onda par godina u bivšeg Dalmatinskoga, đe je upozno moju majku. Proveo je par godina i u Vodovodu. Onda je osnovana Atlantska plovidba đe je radio sve do 1970.kao referent za nabavu. Imali su samo mene, bio sam jedini sin, unuk i neput. Tako sam, kako sam bio jedini, veliki dio života posvetio starosti, bolesti i umiranjima. Mama mi je imala dioptriju -18, imala je i dvije operacije na očima. Čujte, trebalo je otić i u spenzu i na placu, pa i na kupanje, svuđe ju je trebalo vodit. Trebalo je da to odradim sam, to je očito bila moja zadaća. Ne da se falim, ali sam se puno žrtvovo, tetka, mama, majčini roditelji…Sve sam ih ispratio i svi su Bogu fala umrli na svojoj postelji, nikoga nisam stavio u dom i izdržo sam do kraja. Oni su meni u mom djetinjstvu i mladosti dali jednu veliku ljubav i sve ono što jesam, ako ima išta pozitivnoga u meni to mogu zahvaliti samo njima. Život mi s druge strane, kad gledam materijalno, bio lakši, vazda se nešto našlo, vazda mi je neko nešto ostavio.Kad to sve obavite i ostavite iza sebe, onda se naviknete na nekakav svoj život i jedan svoj komod.

Nikšin otac nije htio da mu sin bude učitelj. Govorio mu je kako će ga u prosvjeti „svak gazit“, ali kaže Nikša kako je to bila njegova želja i kako je vazda bio „od knjige“.

– Krv nije voda. I moja tetka je bila učiteljica kratko vrijeme, a i majčin brat, Nadramija, bio je učitelj u Zatonu. Bog me je stvorio da budem učitelj i na kraju je i moj otac vidio da drugo nema smisla i reko mi : „ma čini što hoćeš“ i tada sam bio najsretniji. Radio sam 27 godina u gruškoj školi.

– Nisu nikad dali da se razmazim i da imam luksuz, nego samo ono najnužnije. Govorio je pape, imamo sad i možemo ti pružit, a hoćemo li moć za deset godina to je pitanje. „ Što ćemo s malim ako se nauči na dobro pa to jednoga dana ne bude imo?“ Nikada nije dao da se odskače od drugoga po bilo čemu.Nisam imo pojma dok sam bio dijete da moja familja nešto ima, o tome se nikad nije pričalo. U šest ura bi me mater digla, išo sam u vrtić na Gracu, nije bilo ko danas „zlato moje, oćeš se dignut, što ćeš doručku“. Sa četiri godine sam moro sam oprat kikaru, ako sam je koristio. Kako sam je opro, to ona zna, vjerojatno ju je ona prala poslije mene, ali sam tako stekao radne navike.

S gosparom Nikšom smo počeli i završavamo ovu priču. Skroman je to i samozatajan čovjek, koji nosi krv svojih predaka, onih koji su stvarali Grad. Ponosan je Nikša na to, a treba biti ponosan i na sve one kojima je ulio ljubav prema Gradu i naučio ih koju dubrovačku riječ. Dok je trajao ovaj serijal, javljali su se Nikšini učenici i pisali kako im je drago spomenuti se njihovog dragog učitelja, u superlativima govorili o njemu, probudilo im je to divne uspomene iz djetinjstva. Iako gospar Nikša nema djece, puno je dječjih srca dotaknuo. I to je bila njegova zadaća.

Hvala od srca gosparu Nikši Srinčiću, na svakoj riječi, fotografiji i uspomeni koju sam, nadam se uspješno uspjela prenijeti svima vama. Hvala svim Srinčićima koji su svojim znanjem, djelovanjem, a ponajviše ljubavlju oplemenili naš Grad.

Ivana Žuvela Kalina

Slavko Katić / Akademija-Art