Fra Miljenko Stojić: Neće biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca

Fra Miljenko Stojić

Razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

U samostanskoj crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu svake godine u veljači započinju Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca u povodu obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih fratara. Upravo je to bilo povodom za razgovor s fra Miljenkom Stojićem, vicepostulatorom postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«.

Fra Miljenko je rođen 1960 u Dragićini kod Međugorja. Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom studij filozofije i teologije u Zagrebu, Sarajevu i Jeruzalemu te magistrirao kršćansku duhovnost u Rimu.

Dušobrižnički je djelovao kao župni vikar, odgojitelj bogoslova i sjemeništaraca, voditelj mladih, vojni dušobrižnik u Domovinskom ratu te tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Godine 1993. pokreće Informativni centar »Mir« Međugorje, a 1997. i Radiopostaju »Mir« Međugorje te ih kao ravnatelj i predsjednik Upravnog vijeća dugo razvija (do 2005.).

Trenutno je vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« te kolumnist i član uredništva portala hrsvijet.net. Piše pjesme, oglede, djela za djecu, kratke priče, aforizme, književnu kritiku, stručne i novinarske članke, uređuje knjige te prevodi. Prevođen je na nekoliko jezika te nagrađivan.

Poštovani, na početku nam recite što je to Vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i kojim se poslom bave njezini djelatnici?

Jednostavno rečeno zadaća je Vicepostulature prikupiti svjedočenja i dokumente koji bjelodano dokazuju da su hercegovački franjevci ubijeni iz mržnje prema vjeri i da su se u tom teškom času ponašali kršćanski.

Pritom vrijedi pravilo da se ono što im ide u prilog ne smije napuhavati, a ono što im ne ide u prilog da se ne smije skrivati. Znači, tražimo istinu i samo istinu, pa ma kakva se ona pokazala. Bit će teško za svih njih 66 prikupiti potrebnu građu, ali neka samo jedan među njima, a ima ih već sa svim potrebnim, bude proglašen blaženim i svetim on će svojim likom osvijetliti i žrtvu svih ostalih. U svemu ovome pomaže mi suradnica na općim poslovima Lucijana Kožul.

O ubojstvu hercegovačkih franjevaca još je krajem ožujka 1945. kongregaciji De propaganda fide u Rimu pisao je mjesni biskup don Petar Čule. Kasnije je dotični u pismu fra Dominiku Mandiću posvjedočio da je njegovom zaslugom u ono glasovito Pastirsko pismo iz rujna 1945. ušla formulacija da fratri na Širokom Brijegu nisu pucali na jugokomuniste, kako su ih kasnije ovi optuživali. Po Čulinim riječima to je bio jedan od prvih povoda da dospije u tamnicu.

Objasnite nam što se događalo u Hercegovini 1945. i zašto su franjevci ubijani?

Te godine Hercegovina je doživjela masakr kao nikada do tada u svojoj povijesti. Dosadašnja saznanja kazuju da je ubijen svaki deseti Hercegovac. Uzmimo samo za primjer Široki Brijeg. Početkom 50-tih godina na 100 ženskih dolazilo je 25 muških, a obično ide 105 ženskih na 100 muških. Većina žrtava pala je 1945. i to od jugokomunističke ruke.

Svega ovoga nisu bili pošteđeni ni franjevci. Engleski predstavnik pri Vrhovnom štabu jugokomunista brigadir Fitzroy Maclean u tajnoj depeši Foreign Officeu u Londonu od 8. veljače 1945. svjedoči kako mu je Tito rekao da će »drastično« kazniti franjevce u BiH zbog njihova šurovanja s ustašama. Da su oni zaista takvi, podvukao je i sam Maclean. »Obećano« se i obistinilo, ali ne samo nad franjevcima nego i nad biskupijskim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, sjemeništarcima…

Uz to što su odgajali puk za vjeru u Boga a ne za bezboštvo, jedan od velikih »grijeha« hercegovačkih franjevaca bio je i taj što su preporodili Hercegovinu i širi kraj te u svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu odgajali buduće hrvatske intelektualce. A to je bilo neoprostivo, prema teoriji o kulturnoj hegemoniji talijanskog marksističkog filozofa Antonia Gramscia. Da će ih pobiti i zatrti svjetlo Široko Brijega, već su im unaprijed najavili ali oni nisu bježali smatrajući se nevinima.

Kako se bivša država odnosila prema zločinu nad franjevcima, svećenicima općenito te laicima u Hercegovini? Usporedite to vrijeme s današnjim i recite nam kako se u sadašnjosti Hrvatska i BiH odnose prema tim zločinima?

Svima nam je poznato da se o svemu ovomu nije smjelo govoriti tijekom čitave nesretne Jugoslavije. To nažalost nije uputno ni danas.

Da ne idemo u šira razjašnjenja, recimo samo da se ni Hrvatska ni BiH, unatoč nekim službenim očitovanjima pod pritiskom, još nisu odrekli jugokomunizma i njegova nasljedstva. To mi svi svakodnevno vrlo dobro osjećamo na svim razinama života, od politike do umjetnosti, športa… Između ostaloga uporno nastoje prikriti Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, koju je Europski parlament usvojio 2. travnja 2009. Tu je komunizam jasno stavljen uz bok nacionalsocijalizma i fašizma te je navedeno što treba učiniti da se barem ublaže rane koje su drugima nanijeli. A ustanovljen je i Europski dan sjećanja, 23. kolovoza, na žrtve totalitarnih režima.

Naravno, uvijek hvala pojedincima na svim društvenim razinama koji unatoč svim zaprjekama pomažu u otkrivanju zapretane i zabranjene istine. Tu su i neke institucije. U Hrvatskoj se pri Ministarstvu hrvatskih branitelja nastoje skrbiti o našim pobijenima s te strane granice, a u Herceg Bosni, BiH, to čini Hrvatski narodni sabor sa svojim Odjelom za Drugi svjetski i Domovinski rat.

Iako je prošlo dosta vremena i više se ne može govoriti o presudama nad izravnim počiniteljima i njihovim nalogodavcima, ipak možemo li govoriti o imenima onih koji bi trebali, ako ništa drugo, odgovarati pred poviješću? Tko je najodgovorniji?

Uvijek je potrebno razlikovati počinitelje i nalogodavce, bez obzira na to što su ponekada pojedini bili i u jednoj i u drugoj ulozi. Takvih ima još i danas, iako ih je svaki dan sve manje. Bilo bi potrebno osuditi barem jednoga takvoga, kako bi se preko njega osudio čitav taj jugokomunistički pokret i na taj način napravila svojevrsna lustracija. No, umjesto toga pojedini takvi nam i danas kroje kapu i šeću okolo kao uvažene ličnosti.

Do nas svih je koliko ćemo govoriti o svemu tomu te spominjati imena i djela. Kao oni koji smo prigrlili demokraciju, takvu kakva je, to bismo morali činiti i neprestano tražiti istinu. Obično ćemo reći da je najodgovorniji Josip Broz Tito, ali on ništa ne bi mogao učiniti da nije imao potporu u sličnima sebi i u narodu, ma zbog čega to bilo tako.

Vrijeme je konačno da se oslobodimo svakoga straha, da se pokajemo za svaku sekundu kada smo milom ili silom podupirali hudi jugokomunistički režim i da počnemo živjeti kao slobodni ljudi koji znaju tko su i što su.

Kada je započeo proces prikupljanja dokumentacije, nalaženja dokaza i na kraju iskopavanja tijela ubijenih? Ima li nade da se ostatci svih ubijenih franjevaca pronađu jednoga dana?

Podrazumijeva se da su fratri od samoga početka tragali za istinom i za posmrtnim ostatcima svoje pobijene braće. Jugokomunistički režim to nije dopuštao. Još u studenom 1945. Ozna je pokupila sva dotadašnja prikupljena svjedočenja od tajnika Provincije dr. fra Bonicija Rupčića, svjedoke izbatinala, zastrašila ili uhitila te zabranila da se o tomu govori.

Ipak, nešto nam je dokumenata ipak ostalo iz tih vremena. Drugi pokušaj je bio u godinama Hrvatskog proljeća kada je fra Andrija Nikić uspio skupiti oko 400 stranica svjedočenja iz prve ruke, a fratri u samostansku crkvu pokopali 12 franjevaca ubijenih u ratnom skloništu na Širokom Brijegu i 6 franjevaca ubijenih u Mostarskom Gracu.

Nakon toga trebalo je čekati sve do 2004. kada je na inicijativu tadašnjeg provincijala fra Slavke Solde osnovano Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika na čelu s fra Antom Marićem. Ono je 2005. nastavilo s iskopavanjima da bi sve preuzela vicepostulatura 2007. sa mnom na čelu.

Nažalost ne će biti moguće pronaći posmrtne ostatke svih pobijenih franjevaca. Ali ponekada ima i iznenađenja. Tako smo u posljednje vrijeme pronašli još njih trojicu, o čemu će biti više govora sljedećih mjeseci dok još provjerimo određene podatke i svjedočenja.

Možemo li na trenutak zastati i razmisliti o onima koji i danas smatraju da su 1945. svi dobili ono što su »zaslužili«? Zbog čega postoje različite interpretacije ove tragedije unutar samog hrvatskog korpusa, ali i drugih naroda u Hrvatskoj i BiH?

Dok god netko može izjaviti nešto slično a da ga društvo u cjelini ne osudi zbog toga, znači da je to društvo i dalje bolesno. Ne radi se ovdje o tomu ima li netko lijeve, desne ili ne znam kakve poglede. Radi se o tomu podržava li netko zločin, totalitarizam… ili ne. Zbog toga ne bih govorio da postoje različite interpretacije unutar hrvatskog naroda s obje strane granice, a i unutar drugih naroda. Postoji samo zlo koje treba odagnati iz naše sredine.

Možemo li napraviti poveznice između događaja u Bleiburgu i Hercegovini? Postoji li neko mjesto za koje bismo mogli kazati da je »hercegovački Bleiburg«?

Povijesna istraživanja kazuju da je na Radimlji kod Stoca ubijeno oko 10.000 Hrvata, većinom povratnika s Bleiburga. I svakog svibnja tu se govori sv. misa zadušnica za sve njih. Mogli bismo zbog toga reći da je to ujedno i središnje žrtvoslovno mjesto naših hercegovačkih biskupija.

U sklopu ovoga spomenuo bih i Groblje mira na Bilama koje je, zajedno s povjerenstvima po pojedinim općinama za istraživanje i uređivanje grobišta iz Drugog svjetskog rata i poraća, izraslo na radu Vicepostulature. To groblje gdje pokapamo neidentificirane žrtve i gdje postavljamo križeve za pobijene, poveznica je svih Hrvata u BiH, Herceg Bosni, s Bleiburgom, Križnim putom i svom patnjom našega naroda.

Ovdje bih spomenuo i inicijativu biskupa Mile Bogovića koja će, nadam se, biti ostvarena. On predlaže Hrvatski križni put koji bi povezao naša zajednička i mjesna stratišta: Bleiburg, Vukovar, Hercegovina… Čvrsto se nadam da će o tomu biti više govora u vremenu pred nama.

Često se u priču o Bleiburgu i Križnom putu nameće i Jasenovac. Recite nam kada se jedna tragedija relativizira drugom onda se vrlo lako relativiziraju i mučki ubijeni hercegovački fratri. Čemu sve to, zar zločin nije zločin?

Slažem se, zločin je zločin počinili ga naši ili njihovi, uvjetno rečeno. Ali ne vole svi istinu pa pokušavaju zaustaviti njezino izranjanje na svjetlo dana, odnosno da sve ostane onako kako su to zacrtali u prošlim totalitarnim vremenima jugokomunizma.

Danas takvi mašu parolom: Okanimo se prošlosti, a otvorimo se budućnosti. No, nema budućnosti bez jasnog saznanja o prošlosti. Uzmimo primjer Jasenovca koji ste naveli. Najnovija istraživanja kazuju da nije sve bilo onako kako su to jugokomunisti trubili, a velikosrbi i njihovi pomagači trube do danas.

U beogradskim arhivima, ali i u onima po Hrvatskoj, ima dokumenata koji o svemu drukčije svjedoče. Počesto se oni kriju, ne samo da bi se zataškala istina o Jasenovcu, nego i da bi se manipuliralo pojedinim osobama zbog njihove suradnje s propalim jugokomunističkim režimom.

Kakve nam poruke ova tragedija ostavlja za budućnost?

Po meni, trebali bismo uvijek težiti za istinom i samo za istinom. Vjernici će to činiti na svoj način, a nevjernici na svoj. Tada ne ćemo svoje grijehe tovariti drugome, nego ćemo uvijek imati snage odreći se svojih loših postupanja i živjeti sa svima drugima u miru i zadovoljstvu. Nešto slično govore nam i razne nevladine udruge spominjući se ljudskih prava, ali nažalost počesto je to samo govor hladnih profesionalaca, narodski rečeno onih koji žele živjeti na tuđoj grbači.

Što mislite da fra Leo Petrović i 65 subraće predstavljaju hrvatskom narodu danas?

Uvijek je teško govoriti potvrdno o onomu što radiš. Zato ću te riječi izvući iz onoga što sam čuo od drugih. Od samoga početka ljudi su štovali svoje pobijene fratre, kao i sve svoje druge pobijene.

Pokretanjem Vicepostulature pobudila se u njima nada da će konačno biti i službeno priznato ono što oni neprestano nose u svojim srcima. Dovoljno se ovdje prisjetiti onoga glasovitog Hodočašća mladih na Široki Brijeg. Hrlili su sa svih strana da bezbožnim jugokomunistima kažu kako se ne odriču vjere svojih predaka i svoga hrvatstva.

Nakon Domovinskog rata to je istina stalo, jer se sada sve više-manje može javno iskazati. Ali došli su drugi oblici. Rasplamsala se molitva za zagovor pobijenih franjevaca, rasplamsalo se njihovo simboličko povezivanje sa svojim pobijenima.

Svjedočimo tomu u veljači kada će neki hodočastiti od spomenika svojim pobijenima do ratnog skloništa na Širokom Brijegu gdje je ubijeno i zapaljeno 12 franjevaca. Isto tako neprestan je upit kad će ponovno uskrsnuti Franjevačka klasična gimnazija na Širokom Brijegu s franjevcima na čelu, očito da nastavimo tamo gdje smo stali 1945.

Je li vrijeme da počnemo govoriti o uzdizanju na čast oltara pobijenih franjevaca? Iako narod već fratre štuje kao »Širokobriške mučenike«, može li se govoriti o vremenskim okvirima za proglašenje blaženima?

Uvijek je nezahvalno govoriti o bilo kakvim vremenskim okvirima u ovakvim slučajevima. Važno je zapravo samo da sve lijepo ide svojim službenim tijekom i da se kroz taj rad čisti svijest svih nas od jugokomunističkih laži i upliva.

Trenutno smo, naime, još u istražnom razdoblju koje je pri samome svome kraju. Vicepostulatura je već neko vrijeme spremna podnijeti prikupljena svjedočenja i dokumente mjesnom biskupu da započne postupak mučeništva na biskupijskoj razini. To će i učiniti kada Uprava Provincije da zeleno svjetlo. Nakon toga ostaje još rimska razina te uzdizanje barem nekih od njih na čast oltara. Uz Božju pomoć doći će se i do toga časa.

Zahvalio bih sada mjesnom biskupu don Ratku Periću koji je spremno ustanovio i prihvatio ispitivanje predloženih svjedoka za Crkveni sud glede ubojstva pobijenih hercegovačkih franjevaca. Isto tako hvala i biskupu don Tomi Vukšiću koji ih je sa svojim pomoćnicima ispitivao u ime toga suda. Na taj način su njihova svjedočenja na najslužbeniji način sačuvana za budućnost.

Zacijelo se bavite mučnim i teškim poslom. Možete li nam izdvojiti određeni trenutak kada vam je bilo najteže?

Nikada nisam volio vidjeti ljudsku kost, pa ni dan danas. Uvijek okrenem glavu. Međutim, kad su ovi pobijeni u pitanju to se sve potpuno mijenja. Velika je radost pronaći nečije posmrtne ostatke nakon toliko muka i progona, vremena kada se o svemu jednostavno nije smjelo govoriti kamo li nešto poduzeti.

Najviše me se dojmio jedan događaj kad smo 2010. iskopavali stratište Tomića njivu u Ljubuškom. Tu smo, naime, u jednoj rupi punoj, bez ikakva reda, nabacanih tijela pronašli njih 28. Sve smo ogradili vrpcom da možemo u miru raditi i da radoznali ne gazaju po otkrivenim kostima. Upozorili su me da se jedan čovjek toga baš ne pridržava.

Pošao sam ga upozoriti. Čim sam mu se primakao, rekao je gledajući u smjeru kostiju u jami: »Kad je ovdje ubijen moj otac, majka me nosila u osmom mjesecu trudnoće.« Ostao sam potpuno bez riječi i polagano se odmakao. Ali sam u srcu zaključio da ću sve učiniti što je u mojoj moći da što više posmrtnih ostataka pobijenih iznesemo na svjetlo dana i po mogućnosti damo im ime i prezime.

Željko Ivković, Katolički tjednik,