Čovjekovu ličnost nije nikome, pa ni radu slobodno zarobiti

Nadbiskup Alojzije Stepinac o kršćanskim načelima rada i o misiji privredne omladine, Zagreb, 20. studenoga 1939.

»Opominjemo vas, braćo,… da se časno starate, da provodite mirni život i da vršite svoje poslove i da radite svojim rukama, kao što vam zapovjedismo; da se vladate pošteno prema onima, koji nisu naši, i da ni od jednoga ništa ne potrebujete« (1 Sol 4, 10-12). »Kad bijasmo u vas, to smo vam zapovjedili: ako tko neće da radi, neka i ne jede« (2 Sol 3, 10).

Te riječi Apostolove izriču osudu nad onima, koji se boje ili stide poštenoga rada, one tvrde, da nisu vrijedni kruha, što ga pojedu, da nisu vrijedni živjeti. Te su riječi poziv i opomena, da ne izgledamo milostinje, nego da poštenim radom uma ili mišica svojih poput Apostola zaradimo, odakle ćemo, ako treba i drugima pomoći. Te riječi dolaze mi na um, kad se evo spremamo, da položimo temelje zavoda, koji želi našu privrednu omladinu naučiti savjesnom i poštenom te stoga baš i solidnom radu.

Velim: savjesnom i poštenom, te stoga i solidnom radu, jer ne može biti solidnosti ondje, gdje nema savjesti i poštenja, kad je Vječna Istina rekla: »Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, i sve će vam se ovo dodati.« (Mt 6, 33) Te mi riječi dolaze na um, jer odaju stav, što ga zauzima kršćanstvo prema radu, jer sadržaju nauk, što ga valja da imaju uvijek pred očima i naš hrvatski narod i naši hrvatski privrednici.

Rad, naročito ručni rad, što ga iziskuje gospodarstvo, obrt i trgovina, jedna je od onih stvari, s kojima stari poganski svijet, a s njime i novopoganska Europa, ne znaju što da počnu… Sad im je zlo, kojemu se valja uklanjati s puta, koliko je to samo moguće, a sad opet vrhunac svega, jedina vrijednost, alfa i omega, sam sebi svrhom. Ili ako ne to, a ono mu je barem sav smisao i sva svrha u tom, da cijelu zemlju pretvori u neki čarobni perivoj, urešen kulturnim spomenicima, u sveti gaj, što će u njem na prijestolju sjediti božanstvo, kojemu je ime kultura, civilizacija, napredak čovječanstva…

Crkva ne zaboravlja nikada, da je prvi primjer i prvu zapovijed rada dao čovječanstvu sam Bog, kad je stvarao prve ljude rekavši: »Rastite i množite se i napunite zemlju i vladajte njom i budite gospodari riba morskih i ptica nebeskih i svih životinja, što se miču na zemlji« (Post 1, 8), i da je čovjeka čak i u raj smjestio zato, »da ga radi i čuva« (Post 2, 15).

Baš radi toga ne gleda Crkva u radu ni zla ni sramote, od kojih treba bježati, niti idola, kojemu se treba klanjati, nego vidi u njemu ispovijest vjere, ufanja i ljubavi. Vjere, koja zna da joj je i zašto joj je »u znoju lica svojega jesti kruh svoj« (Post 3, 19); ufanja, koje bere s rada plodove otkupljenja, što ga je donio Sin Božji okitivši vlastite dlanove tvrdim žuljevima; ljubavi, koja radom ispunja Stvoriteljeve zapovijedi i napunja zadovoljstvom srca siromašne braće… Pravo ima stoga biskup Strossmayer, kad veli, da je nauk sv. Crkve »o radu i poslu, o njegovoj naravi i svrsi i njegovom ne samo duševnom nego i gospodarskom probitku posve primjeren.«

Jer ona uči, kako veli isti biskup, »da je rad i posao poslije pada i grijeha istočnoga kazna, napor i muka; da je svagdanje zatajenje samoga sebe, da je okajanje grijeha naših, da je zadovoljština, koju pravdi Božjoj u ime svoje i u ime svojih dugujemo; da je križ svagdanji, koji svi neprestano nositi i otajstvom sv. Križa posvetiti imamo; da svrha rada i posla nije puko imovanje, nije puka slast i uživanje, nego neka neprestana muka i žrtva, kojom se posljedice grijeha oslobađamo i u sv. vjeri i kreposti jačamo i kojom sve ostale naše muke i nevolje… posvećujemo i u zalog našeg otkupljenja pretvaramo; da riječ u jednu neumornim radom čisti, neporočni, umjereni, radeni, providni, štedni i na svaku žrtvu i na svako zatajenje samoga sebe u ime sutrašnjega dana i u ime bolje budućnosti svoje spremni i pripravni postanemo…«

Katolicizam se dakle rada u jednu ruku ne stidi, ali ga u drugu i ne obožava, nego smatra svaki pošteni rad sredstvom za izgradnju čovjeka u nama i njegova vječnog cilja: »do čovjeka savršena, do mjere dobi punine Kristove.« (Ef 4, 13)

Kršćanstvo stavlja i izdiže iznad svega čovjekovu ličnost, koje nije nikome, pa ni radu slobodno zarobiti, a to čini baš stoga jer rada ne prezire niti ga obožava. Stari su pogani prezirali barem tjelesni rad, i zato su gazili u milijunima ljudi – robova – ljudsko dostojanstvo; novi pogani obožavaju rad i zato i opet ne priznaju pojedincu čovjeku – kolektivnoj mrvici – nikakve vrijednosti.

Jer katolicizam, vjera i moral, rada ne prezire, ali niti ne obožavaju, zato su jedini oni kadri dati ispravno rješenje dvaju problema, oko kojih nastoji i naš zaslužni »Hrvatski Radiša«, problema, u kojih će službi biti i ovaj Dom što ga podiže, probleme koji su aktualni naročito za naš hrvatski rod i njihovu budućnost. Mislim problemi naučnika i problemi hrvatske privrede: problemi ujedno individualni i opće narodni, socijalni.

Rad ima biti u službi ličnosti, treba da služi razvitku, napretku, usavršavanju i obogaćenju čovjekove neumrle duše. Ova je zemlja hrvalište duha, gdje se on hvata u koštac s prirodom, da razvije svoje energije. Osvajajući svijet treba da osvoji sama sebe. To vrijedi odmah od prvih početaka, kad se mladić kao naučnik hoće da preda kakvu poslu.

Odmah s početka treba naučnik da osjeti, kako izabrano životno zanimanje ne ubija u njemu čovjeka, nego izgrađuje ljudsko dostojanstvo. Da hoće od njega napraviti solidna obrtnika, trgovca, privrednika – marljiva, ustrajna, suvremena, vjerna zadanoj riječi, riječju čovjeka, koji će biti i nosiocem i stupom međusobnog povjerenja, bez kojega nema staloženosti i sigurnosti u izmjeni dobara, bez kojega sve zapinje i stradava.

A može li on toga osjetiti, ako se s njime postupa prema načelu, da je prema njemu i najnepravedniji postupak još uvijek dovoljno pravedan i najnečovječnije držanje još uvijek dosta čovječno? Ako za nj nema broja sati, što ih mora odraditi na dan tako, da pod teretom posla zamire u njemu duh, a tijelo klone ponajčešće kao žrtva nesmiljene tuberkuloze; ako mora raditi sve i sva, samo ne onaj posao, radi kojega je došao i koji želi naučiti, ako nema – ne velim poticaja, nego čak ni prilike ni vremena da obavi svoje kršćanske dužnosti i njeguje svoj vjerski život: da obavi svakidašnje molitve, da prisustvuje sv. Misi i prima sv. sakramente?

Kako se u takvim prilikama može razviti solidan, pošten, marljiv i svjestan privrednik, koristan član zajednice, dika i ponos naroda? Eto, koliku štetu uzrokuje nepoštivanje kršćanskog nauka o smislu i svrsi rada! Zato toga nauka, zato katoličkih načela u tom pogledu ne smiju naši privrednici i poslodavci nikada zaboraviti, jer ne može biti ni Crkvi ni narodu bogate jeseni ako je već proljeće nagrizao crv! Te istine i ta načela vode »Hrvatskog Radišu« u njegovu radu, te istine i ta načela nastoji proširiti među sve one, koji se bave s privrednom mladosti; neka samo tako nastavi; i bit će mu posao od Boga blagoslovljen!

Rad mora biti u službi ličnosti; svaki pošteni rad može i mora razvijati čovjeka stvaraoca – dijete onoga Boga, koji je prvi i najveći Stvaralac i Poslenik. Hoće li taj rad uistinu to u pojedinim slučajevima i ostvariti te donijeti prave plodove kako za pojedinca tako i za narod, uvelike zavisi o tom da se svaki čovjek prihvati onoga posla, koji mu je u narodnoj zajednici Promisao namijenila.

Tako glasi katolička doktrina o radu. A kako će pojedinac znati, što mu je Promisao odredila, znati, kojim će radom najbolje razviti čovjeka u sebi i donijeti najviše ploda za narod? I s obzirom na to volja je Božja zapisana dovoljno čitljivim slovima u pojedinčevim sposobnostima, sklonostima, mogućnostima, te u općim narodnim potrebama.

Da, i u općim narodnim potrebama – to želim ovdje napose istaknuti, jer se u tom skriva problem hrvatske narodne privrede i očituje sposobnost kršćanskoga shvaćanja rada da riješi i taj problem.

Već je poganin Menenija Agripa na svetom brdu iznio jednu kršćansku misao poredivši narodnu zajednicu s organizmom, u kojemu ima raznih funkcija, bez kojih bi organizam propao. Moraju biti razni poslovi, razna zanimanja. Ali sad nastaje poteškoća: neki su od tih poslova, od tih zanimanja niži, mučni i teški, a neki se barem čine lakšima, odlični su i »gospodski.« No svi bi htjeli ono, što je lakše, odličnije i gospodsko, dok nitko neće nisko, mučno i teško uzeti na se.

Svi bi htjeli užitak bez tereta, a nitko teret bez užitka. Misle: bolje i loš gospodin, nego dobar trgovac ili obrtnik! I tako se onda dogodi, da želja za »gospodstvom« liši narod solidnoga gospodarstva. Roditelji tjeraju u škole djecu, koja nemaju potrebnih preduvjeta za to, te tako narod dobiva vojsku nesposobnih, a vrlo često i lijenih i nesavjesnih birokrata, koji bi na pravom mjestu i kod pravoga posla mogli biti pravi stupovi narodne gospodarske, a onda i političke autarkije. Ljudi vole biti o svačijoj milosti ovisni nesposobni činovničići, nego li samostalni privrednici. Koliko li na taj način izgubljenog narodnog blaga – lucrum cessans! – i prouzročene štete – damnum emergens! – u narodnom životu.

Takvo naopako shvaćanje jako je prorijedilo redove naših hrvatskih privrednika te nanijelo mnogo štete i našoj privredi, gospodarskoj samostalnosti, koja je temelj pravoj i trajnoj slobodi. Shvaćanje, koje zaboravlja onu veliku istinu, što je sadržana u netom izloženim kršćanskim načelima, istinu: da je svaki posao, svako zanimanje časno, ako ga časno vrši častan čovjek! »Nema tu ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muško ni žensko, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu!« (Gal 3, 28) Svaki je posao za to tu, da u tebi izgradi čovjeka, i, ako to izvede, vrijedan si i ti i tvoj posao; ako li ne, ne vrijediš ni ti ni tvoj posao.

Svijet je ovaj prema jednoj slici neumrloga Calderona velika pozornica na kojoj ima svatko da odigra svoju od Boga mu određenu ulogu. I kao što se kod glumaca ne gleda na ulogu, koju ima, nego kako je izvodi, i prema tome ocjenjuje njegova vrijednost, tako je i s nama ljudima. Može onaj, koji ima najneugledniju ulogu, najniži posao, nositi u sebi najveću vrijednost. Zar nas s oltara naših crkava ne pozdravljaju likovi svetaca iz sviju, pa i najnižih staleža? I obratno! Može onaj, koji ima najugledniju ulogu u ljudskom društvu, biti velika ništarija; i iz najviših staleža ima žalosnih zastupnika, koji nikad lica Božjega vidjeti neće!

Vrijeme je, da svi oni, koji imaju posla s mladeži, a i sama ta mladež, narodna uzdanica, dozovu u pamet kršćansku istinu, da svaki pošten rad, svaki pošten posao može poslužiti čovjeku, da dade svojemu životu pravi i potpuni smisao, da bude koristan član svojega naroda. Ali i istinu, da će im rad za to zaista i poslužiti samo onda, ako odaberu onaj, što im ga nameće Promisao, kako individualnim tako i socijalnim okolnostima, napose narodnim potrebama. Rad i zanimanje, izabrana prema tim načelima, makar se i nečasnima činili, moraju se časno svršiti, časne plodove donijeti, a birani protiv tih načela, makar i ne znam kako časni bili, moraju se nečasno svršiti.

Prorijeđene redove naše narodne privrede moći ćemo napučiti samo onda ako opet bude u poštenju velika kršćanska istina, što je izriče sv. Pavao Apostol, kad veli: »I tijelo nije jedan ud, nego mnogi… Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh?… Bog je postavio udove, svaki pojedini od njih u tijelu, kako je htio… Oko ne može reći ruci: ne trebam te, ili opet glava nogama: ne trebate mi. Što više: potrebitiji su udovi tijela, koji izgledaju slabiji. I većom pažnjom pazimo na one udove tijela, koje smatramo za manje časne… Bog je tako složio tijelo, da oskudnijem udu dade izobilniju čast, da ne bude razdor u tijelu, nego da se udovi brinu jedan za drugoga.

I ako strada jedan ud, s njim stradaju svi udovi, ako li se slavi jedan ud, s njim se raduju svi udovi.« (1 Kor 12, 14-26) I stoga nije nikakova sramota, da i »gospodski« sin bude obrtnik ili trgovac, ako za to ima više smisla i sposobnosti nego li za školu, i nije nikakva šteta, da i ljudi s maturom i fakultetom pođu u privredu i poduzeća za tezulju i prodavački stol, ako tim načinom mogu više učiniti za svoj narod!

Ove kršćanske misli i ova načela želim metnuti u temelje novoga Doma »Hrvatskoga Radiše« u Zagrebu. Na ovim istinama i načelima neka naš »Hrvatski Radiša« i dalje vrši svoju plemenitu misiju u hrvatskom narodu. A blagoslov temeljnoga kamena neka bude ujedno i blagoslov temeljca ljepšoj budućnosti hrvatske privrede i hrvatskih privrednika!

Neka iz ovoga Doma izlaze nepregledne čete solidnih, poštenih, marljivih i poduzetnih obrtnika, trgovaca i ostalih privrednika, koji će rame uz rame s hrvatskim seljakom, radnikom i intelektualcem stvoriti bedem protiv barbarske najezde boljševizma, koji obožavajući rad uništava pojedinca i cijele narode; čete koje će u duhu velikoga nazaretskog Tesara žilavo poraditi na slavu Boga velikoga, ponos Crkve i dobro hrvatskoga naroda!

Hrvatska straža, 21. studenoga 1939., br. 266., str. 2-3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori, 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 343-347.