Zbog istupa Pascala Brucknera u Zagrebu burno reagirala Tuga Tarle

l021dkastsj

Pascal Bruckner (foto: Francuski institut)

Poznati francuski intelektualac, knjževnik i filozof Pascal Bruckner gostovao je na javnoj tribini 7. veljače u Zagrebu koja je održana u nedjelju u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića, pa je Tuga Tarle odlučila javno reagirati, potaknuta spominjanjem njezina komentara u tom kontekstu (Hina, 7. veljače 2016.). Na tribinu je došla s uvjerenjm kako će čuti zanimljivo mišljenje europskog intelektualca, autora bogatog opusa kojega iznimno poštuje još iz razdoblja kad se tijekom agresije na Hrvatsku angažirao da istina o tom zločinu stigne u svijet. Uostalom, to je svakomu autentičnom intelektualcu moralni imperativ da zastupa istinu, slobodu i dostojanstvo čovjeka

l021dkastsj

Ostala je nažalost razočarana, iako misli da nije bila jedina, jer najmanje je govora bilo o Brucknerovu opusu, o njegovu zadnjem romanu (Un bon fils), o njegovu pogledu na ljubav, o krvniku i žrtvi, o europskom kompleksu krivnje i „demokratskoj melankoliji“. Naime, tribina je bila aljkavo vođena, jer se veći dio prijevoda nije se mogao čuti ni razumjeti uglavnom zbog nesnalaženja prjevoditeljice pri držanju mikrofona (Ingrid Šafranek), dok pitanja koja su čuli od književnika Dražena Katunarića djelovala su poput nasumce sročenih improvizacija.

Ipak zadaću je donekle razumljivo ispunio jedan od sudionika koji je uvodno u kratkim crtama upoznao posjetitelje tribine s “novom francuskom filozofijom” i njezinim istaknutijim predstavnicima. Najviše trenutaka tijekom trajanja tribine uzurpirala je za sebe Mani Gotovac koja je svojim pola sata dugim besmislenim monolozima, tj. uglavnom solilokvijem govorila o sebi samoj kao uzvišenoj i osobitoj personi ali i njezinim herojskim nastojanjima da dovede Brucknerov dramatizirani komad u Dubrovnik u doba najžešćeg Domovinskog rata.

Kad su na red konačno došla pitanja iz publike, Bruckneru je upućena zamolba da iznese osobno mišljenje o novoizabranom hrvatskom ministru kulture koji je, kako je rekla dama koja je otvorila ovu temu, “kontroverzna osoba ekstremno ideoloških stajališta”, na što se Bruckner pohvalio da je s hrvatskom predsjednicom već razgovarao o Hasanbegovićevu imenovanju upozorivši je (dobronamjerno) kako bi ministrova stajališta o Anti Paveliću i Handžar diviziji, mogla utjecati na to da dio međunarodne javnosti “Hrvatsku ponovno vrati u prošlost”.

Ipak Tugi Tarle se tad učinilo da je i ugledeni gost prevršio mjeru dobroga ukusa i pristojnosti pa je reagirala iznenađena ovakvom izjavom i diskursom ovoga europskog intelektualca. Priznala je da je doživjela kako su pojedine njezine kolege u diplomaciji iznosili “prljavo rublje” pred mudre glave europskih i svjetskih birokrata tražeći “intervenciju”, ispričavajući se u svoje ime zbog kojekakvih poteza hrvatskih vlasti ili se jednostavno dodvoravajući većima i moćnijima. Ali još nije čula ni vidjela da bi se gost u domaćinovoj kući odlučio docirati mu i to još o stvarima o kojima “nema cjelovite informacije” izim iz druge ruke ili iz medija.

Zato je replicirala Bruckneru nastojeći mu predočiti obrnutu situaciju u kojoj bi jedan francuski intelektualac tražio pomoć hrvatskog kolege da mu kao gost u demokratskoj državi komentira vlastima i javnosti o izboru ovoga ili onoga vladina dužnosnika pa makar bilo iz plemenitih pobuda sa svrhom spašavanja obraza države kojega najčešće prljaju upravo oni koji je tužakaju po svijetu. Istaknula je i to kako ne priliči koristiti i zlorabiti gosta i tražiti od njega odgovore na pitanja o kojima nema dostatnih i valjanih informacija.

Filozof Bruckner joj je odgovorio da je pitanje Hasanbegovićeva imenovanja “međunarodno pitanje te da se o njemu može raspravljati bilo gdje, kao što se, primjerice i o Višijevskoj Francuskoj, može bilo gdje razgovarati”. Odgovarila je Tuga Tarle „Lijepo, ali ne vidim gdje je našao uporište za ovakvu usporedbu. Gotovo je sigurna da nije čitao znanstvene radove aktualnog ministra, a ako su mu ih prepričavali domaćini njegove hrvatske turneje, bojim se da to nisu bili vjerodostojni izvori. Čudi me da se ugledni filozof toliko opustio te se uhvatio u ovakvu zamku.“

Tuga Tarle na toj tribini je rplicirala Bruckneru, istaknuvši: „Ne zanima je tko je novi ministar kulture ni kakav je njegov svjetonazor ukoliko će znati obavljati kvalitetno i savjesno svoj posao kao što me nije zanimalo niti me tko pitao zanima li me kad su tu dužnost obnašali Andreja Zlatar Violić, Berislav Šipuš ili njihovi prethodnici. Ali vrijeđa me kao građanina ove zemlje što se ponižavamo pred svijetom tužakajući i lamentirajući nad vlastitom sudbinom na ramenima europskih mudraca i dobronamjernih prijatelja dok sami izbjegavamo vlastitu odgovornost i demokratske instrumente koji nam stoje pri ruci.

Svjesna sam da se izlažem potencijalnom linču dežurnih čuvara istine i da će mi ti dušobrižnici kopati po biografiji ne bi li mi prišili neki od epiteta kojima danas kite sve one koji im nisu po volji. Izvolite gospodo. Toga se ni najmanje ne bojim. Jer otvoreni i argumentirani dijalog u ovoj maloj zemlji velikih cirkusa i marifetluka, negativne selekcije i javašluka ne može se ni očekivati doklegod intelektualci moraju podilaziti politici da bi preživjeli, političari tajkunima da bi se obogatili, a tajkuni isključivo služiti vlastitom probitku. Pitam se gdje je tu čovjek? Onaj prezreni i odbačeni čovjek izložen europskoj vjetrometini o kojemu hrvatska intelektualna krema uglavnom šuti, o kojem je Bruckner pokušao nešto natuknuti, a bojim se ipak nedovoljno da bi opravdao svoj dolazak u Zagreb.“