Stipo Mlinarić: Dan D za Vukovar (2.)

Provodim ovo ljeto s obitelji više od mjesec dana u Vukovaru. To je poslije rata, najduži period koji sam proveo u gradu. Živio sam 22 godine u Vukovaru. Znam puno o životu u njemu prije rata. Bio sam od početka rata aktivan pa znam dobro što je rat i što je se događalo. Prošao sam logore Stajićevo, Niš i Sremsku Mitrovicu. Puni pansion od 272 dana. Usudio bih se reći da nešto znam i o logorima.

Od izlaska iz logora 14.8.1992. živim u Zagrebu, a povremeno odlazim u Vukovar od 1998.g. i mirne reintegracije. Ovo ljeto sam doživio Vukovar „iznutra“ a ne kada su obljetnice i blještavilo političara i kamera. Da je Vukovar totalno podijeljeni grad to i ptice na grani znaju, ali mislim da znam koji je glavni uzrok tome. Mirna reintegracija je predvidjela i aboliciju što je ključ ovakvog Vukovara kakav je danas. Aboliciju za oružanu pobunu ili oprost daje pobjednik u ratu poraženoj strani, ali lokalni Srbi to ne gledaju tako već misle da su pomilovani zato što su bili u pravu i da oni zapravo nisu ništa niti bili krivi.

Tu kreću sve podjele, napetosti i tenzije koje, naravno, i hrvatska i srpska politika u zadnjih 20 godina provode u istočnoj Slavoniji. Niti jedna Hrvatska stranka nije glasno i jasno rekla u ovih 20 godina vi ste počeli rat, vi ste izgubili rat i vi ste napravili najstrašnije zločine u ovome ratu, baš na Vukovaru. Mi kao država možemo oprostiti zavedenom seljaku koji je imao pušku, ali sve ratne zločine moramo istražiti do zadnjega i pronaći pobijene ljude. Takav jasan stava nismo čuli niti od jednog relevantnog premijera u ovih 20 godina.

Namjerno ne spominjem riječ „nestali“ jer mi riječ nestali zvuči kao nestvarni, nepostojeći, a to su sve ljudi s imenom i prezimenom. Sam sam tražio svog brata 5 godina i ježio sam se kada bih čuo riječ da je on nestao. Ova država je pobunjenim Srbima pružila ruku preko abolicije, ali oni su tu ruku nažalost amputirali. Kako?

Vidi se po tome što u ovih 20 godina nitko od njih nije samovoljno rekao gdje su pokopani i mučki poubijani hrvatski vojnici. Vidio sam na sitnicama ovo ljeto da je stvarno nisu nikako prihvatili, možda su sitnice, ali puno toga govore. Gledao sam dio Svjetskog prvenstva u nogometu u Vukovaru. Domaći Srbi ne navijaju za hrvatsku reprezentaciju, u njihovim kafićima nema gledanja utakmice osim ako ne igra srpska repka (nisu se puno nagledali).

Bio sam i 5.8. na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti isto u Vukovaru i namjerno sam se provozao kroz Borovo selo, Bršadin i Negoslavce i niti jedna zastava na kući nije istaknuta. Njima je to jedan sasvim običan radni dan. Iz svih njihovih okolnih sela iz srpskih škola i iz srpskih škola iz samog grada Vukovara djeca u osmom razredu jedina ne idu u Memorijalni centar Domovinskog rata, kao što idu sva djeca iz RH. Njihove škole vode djecu na izlete u Srbiju.

Mogao bih nabrajati puno toga, ali meritum stvari su ne pronađeni, poubijani branitelji 18. ,19. ,20. 11. 1991. godine. Kada je gradonačelnik Vukovara Ivan Penava najavio mirni prosvjed 13.10.2018. da potakne državne institucije da rade svoj posao (koji su trebali obaviti prije 20 godina) nastaje medijska hajka na njega.

Političari počinju puštati maglu i pretvarati takav jedan humani skup u stranačko prepucavanje. Ne branim gospodina Penavu, ali znam da je čestit i pošten čovjek i da su emocije u njemu proradile nakon niza godina što je na čelu grada. Znam sigurno da nije poput premijera, predsjednika Sabora ili predsjednice da se vozi u crnoj limuzini s tjelohraniteljima i da nema kontakt s narodom. Ivan Penava svaki dan hoda Vukovarom pješice i sreće majke i očeve i djecu poubijanih branitelja. Svaki dan mu postavljaju isto pitanje: gdje su naši najmiliji?

Strašna su to i poniženja za obitelji poginulih branitelja kad mole samo za  pronalazak kostiju svoje djece, da ih sahrane i da imaju gdje zapaliti svijeću. Te obitelji bi bile sretne i samo s pronalaskom kostiju, niti ne nadaju se da će netko odgovarati. Vjeru u to da će krivce stići ovozemaljska pravda davno su izgubili. Država se postavlja kao da je normalno ubiti tisuću ljudi bez suda i suđenja i da nitko ne odgovara za to. Onda se pojavi ministar policije na TV-u i sav pun sebe kaže: „mi smo oformili poseban policijski tim za Ovčaru u veljači ove godine“.

Bolje da je šutio nego što rekao. Što su radili 20 godina prije toga njegovi prethodnici? Zapravo zašto nisu radili? Tko nije radio, a uredno je primao plaću za svoj posao? Koji su to ljudi koje nije bilo briga za tolike grozne zločine? Rade li još ti ljudi u službama i policiji? To bi bili bolji odgovori, nego što se „pohvalio“ svojim uspjehom. Bio sam u Vukovaru kada je gradonačelnik imao pressicu za prosvjed 13.10.2018.

Grad izgrađen od kostiju ljudi koji su ga branili

Čuo sam mnoge komentare od onih da netko napokon ima petlju i postavi takvo pitanje, do onih što to treba sad ovome gradu, zar opet napetosti. Treba to Vukovaru jer je izgrađen na trulim temeljima. Grad je brzo obnovljen izgledom, ali najbitnije nije napravljeno. Nisu se kaznili i procesuirali krivci za stravične zločine. Koji bi ozbiljniji poslovni čovjek investirao veliki novac u takav grad s trulim temeljima? U grad koji je potpuno podijeljen na pola. Kakva ga perspektiva čeka u takvom gradu?

Nema sreće u gradu koji je izgrađen na kostima ljudi koji su ga branili, a nitko se nije potrudio da se te kosti pronađu. Političari samo prosipaju floskule kako trebaju institucije odraditi svoj posao. Pa zato je i najavljen prosvjed, jer se institucije nisu pomaknule s mjesta 20 godina! Što su radili do sada?

Kako drukčije pokrenuti političare i institucije nego prosvjedom. Vidimo ovih dana da ih ne možeš pokrenuti niti kada narod skupi preko 400 000 potpisa za referendumsku inicijativu. Oni i to uspiju svojim smicalicama zaustaviti. Sramota je za svaku ozbiljnu državu koja drži do sebe da uopće treba biti prosvjeda da se nađu ljudi koji su dali život za tu istu državu. Je li moguće da su krivci 5,6 ljudi za ubojstva na Ovčari koji,naravno, nisu dostupni hrvatskom pravosuđu? Što je s Borovo comercom? Što je s Veleprometom? Što je s autobusom koji je odvezen u Borovo selo i nitko nije preživio? Postoji li pravda za te ljude?

Ti ljudi su dali svoj život za ovu državu. Kako im ona vraća? Tako što se razrješenje njihovih ubojstava „gura“ pod tepih? Vrijeme je da se te toliko spominjane institucije napokon pokrenu i da grad Vukovar ispočetka izgradi svoje temelje. Ovoga puta na pravdi i istini, a ne na skrivenim kostima nevinih ljudi. Samo Vukovar na zdravim temeljima može naprijed.

Poruka gradonačelniku Penavi: “Ivane ako i “pogineš” politički nemoj žaliti, radio si ovo zbog onih koji su sve dali za Hrvatsku, a nisu tržili ništa. Majke i očevi ti neće ovo zaboraviti i bit će ti zahvalni ako se i jedan branitelj pronađe i dostojanstveno pokopa. A za ove koji puške i baruta nisu niti omirisali, a mogli su i trebali su, baš te briga.

* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

** Stipo Mlinarić bio je jedan od 18-orice branitelja, pripadnika Turbo voda koje je okupio Blago Zadro, a koji su bili uključeni u obranu Vukovara. Zapovjednik voda bio je Blagin sin Robert Zadro, a zamjenik Mile Mlinarić. Turbo vod je bio smješten s desne strane Trpinjske ceste u Slavonskoj ulici. Vod je s Blagom Zadrom odlazio na ispomoć po cijelom Vukovaru i Borovu naselju. Turbo vod prati Blagu i do njegove pogibije u Kupskoj ulici 16. 10. 1991., gdje pogiba i prvi pripadnik Turbo voda, Zvonko Mlinarić, pokušavajući izvući mrtvo tijelo Blage Zadre. Turbo vod djeluje do samog pada grada gdje se zadnji povlači u kombinat Borovo. Neki pripadnici odlaze u proboj dok neki odlaze u logor. Šest ih je poginulo: Mile Mlinarić, Zvonko Mlinarić, Antun Baćo Šimić, Vjekoslav Jugec, Tomislav Šestan, Robert Zadro.

Foto: narod.hr (Stipo Mlinarić i Goran Popić)