Otvoreno pismo potpisnicima apela za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića

drazen kusen

Piše: dr. sc. Dražen Kušen, viši arhivist, Osijek

Poštovane kolegice i kolege,
potpisnici apela za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića,

kao jedan od djelatnika u kulturi s pažnjom sam pratio zbivanja koja je dio djelatnica i djelatnika u kulturi, mahom iz izvaninstitucionalne – rijetko iz institucionalne kulture, priređivao i održavao u javnosti sve od dana najave, a pogotovo od dana imenovanja Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture u Vladi RH. S pažnjom sam pročitao i vaš javni apel upućen vladi RH za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i pokušao u njemu pronaći objektivno utemeljenje tog apela i vaših stavova. Nisam ga pronašao.

U svom obraćanju pozivate na ujedinjenje „bez obzira na naše pojedinačne, umjetničke ili političke nazore“, a već sljedećim odlomkom taj svoj plemeniti poziv upućen drugima demantirate vlastitom isključivošću. Protest kojim izlazite u javnost duboko je utemeljen upravo u ideološkom i svjetonazorskom, a nikako u stručno argumentiranom razlogu, koji se po naravi mogao očekivati. U apelu svojatate „umjetnički svijet“ kao da bi pripadao samo vama potpisnicima toga apela, a njemu nasuprot stavljate sve nas ostale u „paralelnom“ svijetu „u kojem se fašizam u raznim sferama širi poput maligne boleštine i pogibeljno se reflektira u sve sfere društva“. Tako sami kompromitirate vlastiti apel jer vlastiti radikalni ekstremizam proglašavate umjetničkom i ljudskom slobodom, a tuđi pokušaj ispravljanja tog radikalizma kao relikta prošlosti, proglašavate zlonamjernim zatiranjem slobode i to samo radi toga što je drugačije od onoga što vi zastupate.

Živi smo svjedoci minulih više godina i pogrešnih kulturnih politika od lokalne do nacionalne razine – mogu to potvrditi osobnim iskustvom i iskustvom arhivske struke (struke u kulturi) kojoj pripadam – kada ste šutjeli. Ponovit ću ono što sam napisao u jednom od svojih otvorenih pisama, na koje ste također šutjeli – javnu podršku pojedinih časnih osoba iz oba većinska svjetonazorska i politička konteksta mogao sam nabrojiti na prste jedne ruke. „Iza deklarativnog i upornog pozivanja na zakonitost odluka i postupaka, u naravi se iščitava uporno izvrtanje objektivnih činjenica, negiranje neospornih dokaza, upiranje pažnje u sporedno i nevažno, a potom njihovo izokretanje u presudno i prevažno. Upornim i uzastopnim donošenjem odluka mimo i protiv stručnih mišljenja, izdaju se rješenja s dugotrajnim i dalekosežnim negativnim posljedicama. (…) Takvom politikom koja nije u duhu ‘dobrog upravljanja javnim stvarima’ na odgovorna se mjesta sve rjeđe postavljaju čak i stručni poslušnici i podobnici, a sve češće nestručni i nekompetentni ‘paraziti koji crpe životnu snagu organizama kojima ne pripadaju’.“ Vaša tadašnja stručna i intelektualna šutnja – demantira vas u vašem današnjem apelu; moj otvoreni govor tada – daje mi za pravo da govorim i sada.
Smatram i da nemate pravo uzurpirati potpis „Kulturnjaci 2016“ jer njime u ovom slučaju, kao i mnogo puta ranije, uzurpirate prostor kulture isključivo za vlastiti svjetonazorski i politički dio ukupnoga društvenog konteksta. Manje lijevo orijentirani, manje ili više desno orijentirani, intelektualci, djelatnici u kulturi, znanosti, prosvjeti i inim sferama društvenog ili gospodarskog života, svi oni drugačiji od vas koji sebe po svom angažmanu imaju pravo smatrati kulturnjacima – nemaju manje prava od vas na oblikovanje kulture življenja i djelovanja, na tumačenje kulturne baštine ili stvaranje suvremenog kulturnog identiteta zemlje u kojoj žive. Ta zemlja se zove Hrvatska i ta se kultura s pravom naziva hrvatskom kulturom.

Zbog toga, one koji ju takvom osjećaju i za nju se kao takvu zauzimaju – nemate pravo nazivati fašistima – a činite to uporno, zdušno, namjerno i opetovano, ne samo danas, ne samo jučer, ne samo godinama, nego desetljećima. Stoga je razumljiva vaša reakcija kada netko, tko god to bio, ima namjeru tu tendencioznu dugotrajno konstruiranu laž i zabludu ispraviti i argumentirano obrazložiti. To nije samo Zlatko Hasanbegović. Ima nas puno koji smo te zablude svjesni i voljni joj se argumentirano suprotstaviti istinom o hrvatskoj kulturi i kulturnim identitetima u Hrvatskoj.
Svojim apelom za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i deklarativnim odbacivanjem „jednoumlja, ograničenosti, revizionizma i nacionalističkih koncepata kulturne politike i proizvodnje“ svjedočite o vlastitoj ideološkoj sljepoći u kojoj povijesno ni aktualno ne prepoznajete vlastitu diktatura relativizma koju namećete nacionalnom kulturnom korpusu u Hrvatskoj. Dok dižete glas „protiv politike relativizacije i dvosmislenosti“ istovremeno je sami provodite; dok svoj apel smatrate „podrškom ideji kulture sačuvane od ideoloških zastranjenja, konzervativizma, nacionalizma, isključivosti i plemenskog tradicionalizma“ istovremeno ne razaznajete da ste sami duboko ukorijenjeni u vlastitom ideološkom zastranjenju, konzervativizmu vlastitih klanskih pogleda, tendencioznom anacionalizmu, a povrh svega u isključivosti prema svemu i svakome drugačijem od vlastitog tradicionalizma koji pod svaku cijenu želi zadržati vlastitu paradigmu ponašanja u kulturi. Opisana podloga paradigme vašeg ponašanja, kao i vaše bjesomučno, uporno protestiranje protiv izbora i imenovanja novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, pa i apel za njegovom smjenom s tako oblikovanim glavnim argumentima, daje naslutiti da je to možda upravo dobar izbor. Naime, neopterećen shemama ponašanja koje evidentno nisu donijele puno dobra hrvatskoj kulturi, premda jesu nekim klanskim skupinama u kulturi u Hrvatskoj, moglo bi mu presudno pomoći u oblikovanju nove paradigme koja neće biti tako isključiva kao dosadašnja.

Omjer udjela usmjeravanja i financiranja institucionalne i izvaninstitucionalne kulture u okviru javnih kulturnih politika, kao i presudnu važnost pravog omjera tog udjela, nikome razumnome nije potrebno tumačiti. „Proizvodnja kulture“ u svakom prostoru i vremenu obuhvaća mnoštvo intelektualnih i materijalnih djela, a tek dio toga vremenom zasluži steći status i biti očuvan kao baština koja svjedoči o tom vremenu i ljudima u njemu. Ono što je protekom stoljeća steklo status materijalne i nematerijalne baštine, kao dio našeg identiteta zaslužuje zaštitu, poštovanje i dostojnu prezentaciju. Ono što nastaje danas, zaslužuje pažnju i stručnu procjenu kako bi tek ono što je vrijedno zadobilo povjerenje da bude znak vremena, prostora i ljudi koji ga oblikuju.

Ne bojim se da nasuprot ograničenom i jednoumnom pristupu navedenog broja potpisnika apela za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića ne bi mogao biti daleko veći broj onih koji će u svojoj širini i otvorenosti stati u obranu legitimno postavljenog i ničim u svojem radu iskompromitiranog ministra Zlatka Hasanbegovića. Ne sumnjam da će, nasuprot predmetnom apelu, ministar Hasanbegović zadobiti podršku mnogih drugih intelektualki i inetelektualaca, djelatnica i djelatnika u kulturi, građanki i građana svih profila. Ne sumnjam da će s tom potporom moći za hrvatsku kulturu učiniti ono što je potrebno kako ona ne bi izgubila niti svoj hrvatski identitet u tradicionalnome, niti svoju otvorenost novome, ali da upravo kao hrvatska, a ne kao neka amorfna kultura, svojim identitetom aktivno i trajno obogaćuje mozaik europske tradicionalne i suvremene kulture kojoj pripada.