Miklenić – Lutanja hrvatske državne politike

Nakon razdoblja godišnjih odmora i vraćanja velike većine u radna ozračja pogled već prosječnih građana zaustavlja se na nesnalaženjima i lutanjima hrvatske državne politike, na općenito uzburkanu političku scenu i na sve nevjerojatnija pitanja koja se nameću u suvremenom hrvatskom društvu. Nitko, a posebno odgovorni, nema pravo zatvarati oči pred grubom stvarnošću ni miriti se sa sve očitijim ugrožavanjem općega dobra, pa je nužno skrenuti pozornost barem na neka pitanja.

Počela je nova školska godina, i dok nitko u Hrvatskoj ne zna točno koliko je ukupno učenika samo u osnovnim školama manje, što zbog manjega prirodnoga prirasta, što zbog iseljavanja cijelih obitelji, pozornost se javnosti skreće na pokusnu nastavu u sedamdesetak škola pod nazivom »Škola za život« koja prema ocjenama relevantnih stručnjaka nije nikakav ozbiljan reformski plan, nego više loš eksperiment nad hrvatskom djecom. Ne ulazeći u pitanje koliko je stvarno sve pripremljeno da bi i ta pokusna nastava mogla odmah od početka funkcionirati, ne može se previdjeti da je reformu školstva kao svoj proizvod i svoj uspjeh preuzela jedna minorna politička stranka. Medijski istupi prvoga čovjeka te strančice, koja je i te kako ideološki profilirana kao lijeva i liberalna, posebno u nedjelju 2. rujna postali su otvorena (samo)pohvaljivanja projekta »Škola za život« ministrice iza koje stoji ta strančica. »Vratili smo obrazovanje struci, uzbuđeni smo što imamo školstvo bez ideologije…« – rekao je taj stranački prvak – i ostao živ.

Namjerno je stvaran dojam kao da je rad na kurikularnoj reformi završen, kao da su sva otvorena stručna, pedagoška i ideološka pitanja riješena. Poznato je da su vrhunski stručnjaci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dali negativne recenzije predloženim kurikulima, a sada se to prešućuje i javnost se uopće ne informira kakvi se to zapravo kurikuli sada provode ili kakvi se pripremaju za provođenje. Pitanje kurikularne reforme jedno je od bitnih društvenih pitanja i ne može se to pitanje dobro riješiti ako se ne postigne društveni konsenzus. Umjesto traženja društvenoga konsenzusa, sada je jedna interesna skupina, što je u biti ta politička strančica, uzurpirala svoj koalicijski status da bi cijeloj naciji nametnula svoja viđenja i svoja rješenja, koja ne mogu biti ni u snu lišena neprihvatljive ideologizacije. Da se to moglo dogoditi nije odgovorna samo ta politička strančica, nego svi glavni nositelji izvršne državne vlasti koji su dopustili da pitanje od općega interesa »posvoji« jedna interesna skupina, a negativne posljedice toga trpjet će mnogi ni krivi ni dužni.

Želi li netko upropastiti hrvatsku brodogradnju?
Pred oči hrvatske javnosti iskrsnula je teška kriza u »Uljanik grupi« kojoj, kako se čini, prijeti gotovo potpuna propast, a odgovorni na svim razinama, sve do radničkih prosvjeda, blokade računa i raskidanja ugovora o narudžbama novih brodova, ponašali su se kao da je sve u najboljem redu. Vlada, premda je država vlasnik 25 posto dionica »Uljanik grupe«, nije smatrala potrebnim čak ni imenovati svoga predstavnika u upravu ili nadzor. S pravom se sve češće postavlja pitanje želi li netko upropastiti hrvatsku brodogradnju. Po mnogim pokazateljima doista netko to i želi, no pitanje je zašto to hrvatska državna vlast tolerira. Zašto vlast dopušta da tzv. »strateški partneri« postaju nevjerodostojne tvrtke, kojih su čelni ljudi tijesno povezani s istarskim političarima? Pitanje održivosti brodogradnje, istinito govoreći, nije lagano, rješava se već godinama – no na posve pogrješan način: velikim ulaganjima iz proračuna za kupovanje socijalnoga mira tobožnjim spašavanjem radnih mjesta. Ako je moguće da su brodogradilišta u drugim europskim državama rentabilna, zašto se hrvatska brodogradilišta ne ustroje po njihovu primjeru i zašto ne funkcioniraju po njihovim uspješnim metodama? Nije li opet zakazala politika koja je umjesto općega dobra favorizirala povlastice i interese određenih skupina? Nije li vlast dopuštala da brodogradilišta budu vreće bez dna, jer je baš takvo stanje sasvim određenim pojedincima i skupinama najviše odgovaralo? Ako je točno, kako je objavljeno u medijima, da u Vladi već četiri mjeseca leže dokumenti o restrukturiranju tih brodograđevnih tvrtki a da ništa nije poduzeto, može li Vlada oprati ruke od odgovornosti za takvo stanje? Pitanje je zapravo još ozbiljnije: Imaju li hrvatske vlade, uključujući i sadašnju, uopće definirane ciljeve glede industrijske proizvodnje u Hrvatskoj?

Ignoriranje potpisa više od 400 tisuća građana
Politička strančica koja je uzurpirala reformu školstva najavila je oblikovanje svojih izbornih stožera, što znači da počinje predizbornu utrku, a to se događa u trenutku kad vladajuća državna politika već više od tri mjeseca podcjenjivački ignorira više od 400 tisuća građana koji su dali svoj potpis i potrebne podatke da se raspiše referendum o promjeni izbornoga zakonodavstva i da se opozove tzv. Istanbulska konvencija. Više je nego nečasno postupanje vladajućih što ignoriraju tako jasno očitovanu volju više od 10 posto osoba s pravom glasa, i to osoba koje redovito izlaze na izbore, te nisu počeli poduzimati ni prve korake u procesu koji bi trebao rezultirati (ne)sazivanjem referenduma. Politička očitovanja da vladajući ne će dopustiti promatračima da prate prebrojavanje prikupljenih potpisa očiti su pokazatelj da postoji politička volja da se »igra prljavo« jer ni jedan drugi razlog ne može biti protiv pripuštanja promatrača.

To su tek neka od brojnih aktualnih pitanja koja traže odgovore, a koja otkrivaju zabrinjavajuće lutanje hrvatske državne politike, koja kao da je opet gotovo potpuno izgubila iz vida što je stvarno hrvatsko opće dobro.

Autor: Ivan Miklenić, glas-koncila.hr, Foto: Pixsell / Autor: Marko Lukunic/PIXSELL