Korak dublje u močvaru ili povijesni doprinos

Bude li fenomen prijelaza izabranih političara iz jedne u drugu političku stranku otvorio oči demokratskim snagama u hrvatskom društvu i bude li te snage potaknuo na iniciranje promjene političkoga sustava, odigrat će povijesnu ulogu, u protivnom bit će samo hrvatski korak još dublje u močvaru.

Dugo je već hrvatska javnost »zabavljena« prelascima zastupnika Hrvatskoga sabora iz jedne političke stranke u drugu, odnosno iz jednoga saborskoga kluba u drugi, i pritom ostaje u svijesti da je potpuno nemoćna jer birači nakon što su na izborima dali svoj glas nekoj od stranačkih ili neovisnih lista više nemaju ama baš nikakva utjecaja na one koji su zahvaljujući njihovu glasu došli na zastupničko mjesto. To je tek jedna od nepriličnih stvarnosti aktualne hrvatske političke scene jer na žalost takvih nepriličnih stvarnosti na toj sceni ima više pa zaslužuju makar djelomičan osvrt.

Poznato je da svaki demokratski poredak nužno počiva na zastupništvu, tj. da birači koji tvore politički narod (demos) opunomoćuju one kojima na izborima daju svoj glas da ih zastupaju u tijelima državne vlasti, da u njihovo ime donose političke odluke. To je redovit i jedini efikasan i brzo učinkovit način upravljanja u demokratskim državama. Biračko tijelo, odnosno demos, svoju političku volju može iskazati i referendumom koji je instrument neposredne demokracije, no referendum ne može biti način redovitoga upravljanja jer je previše kompliciran (posebno u Hrvatskoj!) i previše spor i potpuno neprikladan za stvarno upravljanje koje traži brzo i gotovo svakodnevno odlučivanje. Hrvatski politički narod, a to su svi punoljetni hrvatski državljani, članovi hrvatskoga društva bez obzira na etničku ili bilo koju drugu pripadnost, dakle o svojoj sudbini, odnosno o sudbini države Hrvatske, redovito može odlučivati samo preko zastupnika koji su svojim predizbornim programima i obećanjima osvojili dovoljan broj glasova birača. Naravno je i normalno da izabrani zastupnici ostanu vjerni svojim predizbornim programima i obećanjima te da se za te programe zauzimaju svim legitimnim sredstvima i tako ispunjavaju očekivanja birača koji su im dali svoj glas.

No nezapamćena učestalost prelazaka zastupnika iz jedne političke stranke, redovito one koja je u oporbi, u drugu koja je ili u koalicijskoj vlasti ili vrlo blizu vlasti, kakva je posljednje vrijeme na djelu, očitovanje je potpunoga prekida, potpunoga otuđenja od svojih birača. Taj prekid i nepoštivanje svojih birača, a to je također jedna od bitnih nepriličnosti hrvatske političke scene, zapravo je potvrda višegodišnjega ponašanja političara ili tzv. političkih elita, koji su se potpuno otuđili čak od biračkoga tijela, tj. od hrvatskoga društva i hrvatskoga političkoga naroda, a kamoli od hrvatskoga naroda. Štoviše, politika i vodstva pojedinih političkih stranka u mandatu dok su na vlasti potpuno svjesno i namjerno ignoriraju stajališta većine u političkom narodu i ponašaju se kao da je sada srednji vijek, a oni su kraljevskoga podrijetla te nemaju nikakve povezanosti s običnim pukom, osim što mu nameću poreze i zapovijedaju mu da bi postigli neke svoje ciljeve, a kako je podložnicima nije ih previše ni briga. Politički sustav koji to omogućuje makar za trajanja političkoga mandata, a da nitko od onih koji tako zlorabe institut zastupništva ne može biti pozvan na odgovornost, ne može se smatrati demokratskim. Fenomen tako brojnih prijelaza zastupnika Hrvatskoga sabora iz jedne političke stranke u drugu raskrinkava aktualni politički sustav kao nedemokratski, odnosno očituje da se u Hrvatskoj politički sustav pretvorio u autoritarni sustav, primjeren dobu srednjega vijeka, a ne 21. stoljeća. Tim više što hrvatski politički narod ni na parlamentarnim izborima u sadašnjim uvjetima ne može izabrati političare drugoga duha i kova jer ih u stvarnosti među kandidatima nema dovoljno budući da vođe političkih stranka na liste stavljaju samo politički i ideološki podobne odnosno prodane.

Posljedice takvoga nepriličnoga političkoga sustava zastrašujuće su do te mjere da nema područja društvenoga života koji bi bio osovljen na zdrave temelje i na zdrave noge. Baš sve što ovisi o politici u Hrvatskoj, a činjenica je da previše toga ovisi, odnosno da se politika, bilo službena državna i stranačka bilo neslužbena i zaplotnjačka, miješa u previše stvarnosti, ne funkcionira dobro, ne otvara perspektive boljitka, jer su svakoj politici, koja se manifestira u današnjoj Hrvatskoj, od općega dobra važniji interesi pojedinih skupina i pojedinaca. Posebno je bolno što ni punopravno članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji nije donijelo ozdravljenje politike, štoviše dojam je da i stvarnomu vodstvu Europske unije upravo odgovara sadašnje stanje u Hrvatskoj da državna politika puno više vodi brigu o zadovoljenju ciljeva i interesa europskih i kozmopolitskih elita negoli o stvarnim interesima i ciljevima hrvatskoga političkoga naroda, a posebno hrvatskoga naroda. Bude li fenomen prijelaza izabranih političara iz jedne u drugu političku stranku otvorio oči demokratskim snagama u hrvatskom društvu i bude li te snage potaknuo na iniciranje promjene političkoga sustava, odigrat će povijesnu ulogu, u protivnom bit će to hrvatski korak još dublje u močvaru.

Autor Ivan Miklenić, glas-koncila.hr, photo pixabay