Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

KOMENTAR

„IDS mafija“, „IDS Lopovi“… Istarski vlastodršci prvi put uzdrmani

Uskovitlala se Terra magica. Iz dana u dan Pulom prolaze tisuće radnika skandirajući: „IDS mafija“, „IDS Lopovi“… Istarska partija koja poluotokom monopolno vlada već 25 godina prvi put je dubinski uzdrmana. Predsjednik stranke i pulski gradonačelnik Boris Miletić drhtavim se glasom distancira od Ivana Jakovčića podrugljivo prozvanog NekretNino. Započela partijska diferencijacija

Iz medija koji su se zbog snage prosvjeda masovno sjatili u Pulu doznajemo i da je Miletić mjesecima od Jakovčića tražio da podnese ostavku u Nadzornom odboru finske tvrtke Afarak u vlasništvu proruskog tajkuna Danka Končara. Veza počasnog predsjednika stranke Jakovčića i kontroverznog poduzetnika postala je iznenadni teret monopolom uspavanoj stranci. Nakon što je uz pomoć Jakovčića zavladao velikim dijelom pulskog zaljeva, Končarevoj viziji zasmetao je bučni i prljavi Uljanik. Problemi godinama sustavno uništavanog brodogradilišta učinili su Uljanik idealnim tajkunskim plijenom: deseci tisuća kvadrata usred zaljeva, u samom centru grada, savršeni su za poslovno-stambene centre i slične nekretninske biznise. Smetaju samo radnici.

Iako IDS danas negira povezanost s idejom gašenja brodograđevnog biznisa i prostorno-planskom prenamjenom Uljanikovog zemljišta – internet ne prašta. Pojavljuju se tesktovi stari dvadesetak godina u kojima NekretNino najavljuje: „Uljanik sigurno selim! Pula je novi Monte Carlo!“… Upravljanje privatizacijom pulskog zaljeva i brijunskog priobalja godinama je bio glavni afrodizijak Jakovčićevog političkog erosa. Flert s Končarom započeo je još prije desetak godina pri kupovini Barbarige i Dragonere. Od deset sastavnih dijelova megaprojekta Brijuni Rivijere Končar direktno ili indirektno kontrolira četiri. Koliko se god sada distancirali od svog počasnog predsjednika – sve to nije bilo moguće bez stranačke potpore svih u IDS-u.

Međutim, Končar je u velikim problemima u Finskoj gdje je tamošnja HANFA njegov Afarak, u čijem je nadzornom odboru sjedio Jakovčić, kaznila s 50 milijuna eura. Državna pomoć Uljaniku, a traže se stotine milijuna eura, zatvorila bi i finsku rupu investitora čija je poduzetnička karijera nakon deset godina zatvora tijekom devedesetih buknula u Rusiji. Još otkad je iz Rusije 2004. stigao u Južnu Afriku, Končara uvijek prate kontroverze o bliskosti s moćnim političarima. Iz pravnih procesa koje su protiv njega vodili bivši južnoafrički partneri vidljiva je bliskost s predsjednikom Burundija prilikom preuzimanja tamošnjih rudnika. U Istri je očita suradnja s najmoćnijim Istrijanom Ivanom Jakovčićem kojeg je Končar do prije par dana plaćao najmanje pet tisuća eura mjesečno – kako su objavili mediji, Nino je ukupno kasirao 2,2 milijuna kuna!

Danas dok traju prosvjedi, istarski se antifašistički vožd povukao u austrijski cvijetnjak i opijen petunijama poručuje da ne daje intervjue. Sve je bliži političkoj mirovini ili USKOK-u. Još jedan mandat u europarlamentu pod velikim je upitnikom. Koaliciju, koju je okupio s jedinim ciljem kako bi ga se dočepa, više nitko ne zove Amsterdamska. Nakon što su je brojni počeli zvati Afarak koalicijom, pametni s Marijanom Puljak tobože sad progledali. Anka Mrak Taritaš zasad još šuti, vjerujući da će narod isplatom radničkih plaća nekako sve zaboraviti, kao i njezine kriminalne radnje s pretplaćenim kvadratima u obnavljanoj Gunji.

Panika i u crvenoj Rijeci. Nakon što je iz tjedna u tjedna suspendirao neodgovorne pročelnike koje je osobno postavljao, Obersnel je sada suočen s radničkim buntom. U gradu u kojem je partija na vlasti od 1945. štrajkovi u škveru ultimativna su noćna mora. Naravno, SDP nije ništa kriv: traže od Vlade oduzimanje Trećeg maja Uljaniku. Iako je upravo Milanovićeva vlada riječki škver prepustila Puljanima.

Problemi i za aktualnog premijera. Radnički bunt pokazao se PR-ovski vrlo nezgodan, a pet milijardi kuna koliko je država jamčila za avanture Uljanikove uprave i IDS-ove lokalne samouprave potencijalna su bomba za proračun i koalicijsku stabilnost. Puno gora od Agrokora.

Vlada se odriče bilo kakve odgovornosti za stanje u Uljaniku. Iz Dnevnika slušamo – nije kriv IDS, nije kriv ni SDP, nisu krivi sindikati, nije kriva uprava… Po najnovijem mizernom tumačenju pojedinih portala za slom brodogradnje krivi su radnici koji su iz škverova diljem obale godinama krali alat i materijal. Sigurno su neki radnici nešto i maznuli, ali što je to prema onom što je iz brodogradnje godinama izvlačila hrvatska koruptivna hobotnica uz svesrdnu pomoć svih političkih opcija?

Sigurno je i da su radnici mogli i ranije reagirati i ustati protiv loših uprava, ali postavlja se pitanje koliko su bili sposobni proniknuti u svu korupciju hrvatske poslovne zbilje. Samoupravni socijalizam pokazao se kao potpuno pogrešan sustav, a slično je prošla i privatizacija u kojoj su radnici dobili većinska vlasništva. Radnik, naime, ne zna upravljati mega-tvrtkom veličine Uljanika. On je ionako pokriće za partijski kapitalizam na hrvatsko-istarski način, u kojem se partijci bogate, a porezni obveznici radnicima isplaćuju plaće. Zato i ne čudi Jakovčićeva ljubav za druga Tita i njegovu izmišljotinu radničkog samoupravljanja, dok Hrvatima danas prodaje briselske multi-kulti štoseve.

U međuvremenu, uspaničeni čelnici IDS-a, Miletić i Flego, potpuno izgubljeni slikaju zabrinute selfije po briselskom aerodromu želeći barem na društvenim mrežama pokazati koliko se bore za pulske radnike. Još jadniji je selfi pred uredom ministra Darka Horvata. Od političke retorike preostala im je još samo uobičajena autonomaška priča o milijunima koji se tobože iz Istre slijevaju prema Zagrebu.

U izvještajima s prosvjeda nagledali smo se svega. Ima tu i prljavih pelena, radničkog plača, tu su i neizostavni Ivan Lovrinović i Ivan Pernar. Jer, Uljanikove muke i prosvjedi idealna su prilika za politikantsko lešinarenje. Događanja oko propalog Uljanika pokazala su dodatno i svu bijedu naše političko-medijske scene, u kojoj desničari postaju svi koji se u suvremenoj Hrvatskoj protive ostacima titoističkog sustava vrijednosti, a umiveni komunisti-antifašisti uzorna ljevica. U tom nakaradnom sustavu predstečajnih nagodbi, Ovršnih zakona, raznoraznih lexova u kojem se bez sprege s moćnom državom ne može uspješno gospodariti, kako je to nedavno ustanovila i bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić, normalno je da Ivan Jakovčić kupuje sela po Istri, Danko Končar cijele gradove, a premijer isplaćuje radnicima plaće. I čemu se onda čuditi što Hrvatska tone na samo dno europske razvijenosti, iza Bugarske i Rumunjske?

Dok je Uljanik tonuo, Hrvatska se ponašala kao na Titaniku. Odjeci sudara s ledenjakom stižu ovih dana svima nama na naplatu. Milijarde kuna otišle su što u vjetar, što u offshore kompanije. Glavno da ovih dana država dijeli besplatne udžbenike prikazujući cijelu zemlju kao socijalni slučaj. U međuvremenu je gubitak navodno konsolidirane Uljanik Grupe od 173 milijuna kuna narastao u 2016., prema pisanju medija, na čak 1,8 milijardi u 2017. godini. Škver je po svakom brodu gubio oko sto milijuna kuna. U siječnju je vlada upucala 96 milijuna eura državnih potpora za preustroj poduzeća, a da pritom nije ni provjerila što to razni končari rade s brodogradilištem. Za to je vrijeme Jakovčić osnivao Amsterdamske koalicije, i određivao ljetni koncertni repertoar u Areni. A njegov pajdaš i nasljednik Boris Miletić priređivao prave bakanalije na račun poslovne reprezentacije. Istarski mediji dojavljuju da mu je omiljeni restoran „Milan“, u vlasništvu oca Aleksandra Matića, predstojnika Miletićevog ureda. Tamo je prvi IDS-ovac uglavnom u noćnim satima i vikendom konzumirao na račun poreznih obveznika ogromne količine oborite ribe i butelje i butelje najfinije malvazije. Idili je međutim došao kraj onoga trenutka kada su škverski autobusi krenuli za Zagreb. I nekim drugim idilama, kao onoj o monolitnom i stabilnom HDZ-u također dolazi kraj. Prve napukline izazvane Istanbulskom konvencijom snažno je zatresao lički autobusni konvoj pred samom središnjicom vladajuće stranke. I nevažno je sad pitanje hoće li glavni i politički tajnici Jandroković i Kuščević izbaciti iz stranke ličkog župana Darka Milinovića. Puno je važnije zabilježiti kako je lukavi Milinović u borbi za svoj osobni politički probitak pred kamerama branio predsjednika stranke dok je napadao izvršitelje njegove volje. Podsjetilo nas je to na vrijeme jedne druge, davno raspadnute Partije u kojoj se klelo vođi na vjernost i amnestiralo ga istovremeno od odgovornosti za nepodopštine na terenu. Gledatelji ove današnje hrvatske političke sapunice mogu samo zaključiti da program valja mijenjati ili aparat resetirati.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr, foto Vecernji list