Glup, gluplji, hrvatsko pravosuđe!

Ima tomu već gotovo dva desetljeća kako se hrvatsko pravosuđe pri izboru istraga vodi krajnje neobičnom logikom. Kad se radi o onome u čemu je Hrvatska ponajbolja na svijetu, daleko iznad zemlje svoje kategorije – dakle o nogometu (jer ima li uopće što drugo takvo?) – hrvatsko je pravosuđe vrlo agilno i temeljito. Ako je netko stvorio višak u razmjeni s najboljima na svijetu, pa navodno nezakonito uzeo dio od onoga što je stvorio, pretresa ga se temeljito, do koščice.

Tovare mu se na pleća sudski procesi kao na tekućoj vrpci i ono najvažnije – onemogućava mu očito uspješan rad. K tome se i za navodno lažno svjedočenje, što je pravi raritet u sudskoj praksi, tereti one najbolje koje Hrvatska, a i Svijet ima. Priču zaokružuju bizarnom epizodom dilanja ulaznica s komentatorom nacionalne televizije u glavnoj ulozi.

S druge strane, kad su u pitanju djelatnosti koje rezultiraju manjkom za Hrvatsku, a koji se onda nadoknađuje iz državne blagajne, nitko ne pita ni “di su pare” ni tko ih je uzeo. Medijske naslovnice ne vrište – tko je kriv? Ne traži se ničija glava. Transkripata iz istraga u tijeku ni za lijeka. Novinari istraživači šute kao začarani. Uspješna i od Svijeta priznata Hrvatska se proganja, dok se na nestašluke socijalističke Hrvatske mjerene milijardama kuna žmiri na oba oka kao da će žmirenjem oni nestati baš poput spomenutih milijardi …

I zato, informacija o ulasku DORH-a u Uljanik, koju su mediji nezainteresirano, onako usput prenijeli, ipak ohrabruje.

Ako hitnost to zahtijeva, u pomoć priskače za istu namjenu kreirano parasudbeno tijelo – Povjerenstvo o odlučivanju o sukobu interesa – u zlatno doba predvođeno Milanovićevom odabranicom, Dalijom Orešković.

Za razliku od sporovoznog klasičnog pravosuđa, ovo tijelo djeluje žurno, bez mogućnosti žalbe osuđenog, ali ne manje destruktivno kad su posrijedi hrvatski interesi. Karamarka koji se založio za nagodbu u sporovima sa slabim izgledima za uspjeh, time i umanjivanje hrvatskog gubitka, proglašava se krivim – štoviše, medijski i saborski bukači krste ga i izdajnikom – a Božu Petrova koji ga je u tome onemogućio poštenim građaninom.

Parasudbeno-medijski komplot kao poželjnu pojavu profilira “poštenog građanina” koji će svesrdno raditi na štetu vlastite države, svojevrsnu domaću inačicu Rodneya iz Mućki. Ipak, svrgnućem glavosječe Dalije, popraćenim združenom bujicom suza post-Milanović-Josipovićeve ljevice i – kad zagusti, vazda joj pri ruci – onog batrljka od “desnice”, i ovdje su stvari krenule na bolje, a funkcija Povjerenstva stavljena u okvire primjerene nerevolucionarnom političkom sustavu.

Ništa manje zapanjujućim kriterijima hrvatsko se pravosuđe vodi prilikom istraga ratnih zločina. Ne igra tu nikakvu ulogu niti veličina, a ni vrijeme počinjenja zločina. Kad bi se u određivanju prioriteta upotrijebio taj razuman i neutralan kriterij, tada bi procesuiranje zločina u Voćinu i Baćinu došlo prije na red od onih u Gruborima i Varivodama. Ne zato što su u prvo navedenim slučajevima stradali Hrvati, a u potonjima Srbi, nego jednostavno zato jer je u njima ubijeno 5 puta više ljudi, a i dogodili su se 4 godine ranije.

Mukotrpnom kopanju, što utvrđivanje pune istine zahtijeva, hrvatsko pravosuđe pretpostavlja ono što je lakše dokazati, ono što je bolje osvijetljeno. A najbolje je osvijetljeno kad imaš svjedoka pokajnika iz redova počinitelja. Diktira li to trenutna politička situacija, možeš ga ucjenama i kreirati. Na toj je matrici, u pravilu temeljem zapovjedne odgovornosti, presuđeno (ili se još uvijek sudi) vodećim ljudima hrvatske obrane iz ’91, i to u gradovima koji su najviše stradali (Merčep – Vukovar, Glavaš – Osijek, Brodarac – Sisak, Norac – Gospić …). Na srpskoj se, pak, strani sudi tek neposrednim počiniteljima (slučajevi Ovčara, Lovas, Sotin koje je SDP-ova vlast velikodušno prepustila Srbiji).

Zanimljivo je primijetiti kako je navedeno suprotno nalazu Međunarodnog suda pravde u tužbama Hrvatske protiv Srbije za genocid i obrnuto. Iz njegove presude proizlazi opća i temeljna istina o karakteru vođenja rata sukobljenih strana – JNA i srpske snage zločine su činile po strukturiranom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države, dok u zlodjelima počinjenim s hrvatske strane Sud takvo što ne vidi, već odgovornima označava pojedine pripadnike hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi.

Ipak, u zadnje su vrijeme vidljivi pomaci i u pogledu odnosa institucija prema rješavanju ratnih zločina. Doduše, žrtvi gotovo dva desetljeća izloženoj sustavnom izluđivanju razumljivo prespori, ali ipak bude određenu nadu.

Nije zgoreg prisjetiti se kako se Vlahi Orepiću kao ministru unutarnjih poslova (čiji je izbor ne bez razloga oduševljeno pozdravio njegov prethodnik Ranko Ostojić), za razliku od aktualnog ministra Božinovića, nije činilo potrebnim oformiti posebnu radnu skupinu za ratne zločine s ciljem analize svih kriminalističkih istraživanja i sudskih postupaka. Valjda se Mostovom ministru te istrage nisu doimale sporima i neučinkovitima. U njegovo vrijeme Josipović-Ostojićeve horde “navijača” su još naveliko divljale, posebno zapaženo na utakmici europskog nogometnog prvenstva u St.Etienneu, da bi se po Orepićevom odlasku odjednom gotovo ugasile. To je nesumnjivo doprinijelo stvaranju pozitivnog ozračja u kojem će se Vatreni okititi svjetskim srebrom. Znakovito je i da za vladavine prvog Mostovog brka, Ostojićevog repića, britanski Guardian nije piskarao o brutalnostima hrvatske policije prema migrantima kao što to sada čini.

Dodajmo ovome i kako se za pravosuđa u Mostovim rukama nisu baš redale oslobađajuće presude za pozdrav Za dom spremni. Predstavljaju li tri nedavne takve presude znak da su sudci na hrvatskim sudovima iznenada postali pošteni i pravedni ili to ipak ima veze s nečim drugim, neka svatko sam prosudi. Zaboravilo se odveć lako, kao da je pred stotinu godina bilo i kao da se uskoro ne može ponoviti, kakva je bila donedavna sudska praksa na tu temu, k tome i utemeljena na odluci Ustavnog suda. Kao da se zaboravila i presuda Josipu Šimuniću domaćeg redovnog, ali i međunarodnog sportskog suda. Nije se upamtilo ni da je UEFA bila na korak do zabrane izvođenja Thompsonove pjesme “Lijepa li si” što je spriječio medijski omraženi Davor Šuker. A nekima je promaklo i to što je baš ta pjesma kao prva izvedena ljetos u službenom programu u predvečerje Dana domovinske zahvalnosti na kninskoj tvrđavi. I to u nazočnosti cijelog državnog vrha i gostiju iz SAD-a i Izraela.

Kad je posrijedi rješavanje ratnih zločina, ključ leži u pritisku na Srbiju – prioritet trebaju imati slučajevi gdje istraga vodi prema njezinoj umiješanosti i odgovornosti. To je, naime, jedini način da i pojedinačni zločini dobiju zadovoljavajući pravosudni epilog. Jer u čemu je zadovoljština osuditi makar i svakog pojedinog izvršitelja s Ovčare ako oni ostanu nedostupni hrvatskom pravosuđu? Ruku na srce, svi ti jugo-komunistički i četnički zlotvori poduprti nahuškanim građanima mjesnih zajednica Negoslavci, Trpinja, Bobota, Borovo Selo,… ne bi počinili taj grozomoran zločin i brojne druge izvan okvira unutar kojeg su ih organizirale i potaknule državne strukture Srbije. Sve to s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države kako je utvrdio Međunarodni sud pravde.

Na tom tragu je izbor zlodjela koja se istražuju i procesuiraju od osnutka Božinovićeve posebne radne skupine. Nedavno objavljena presuda za pokolj 21 Hrvata u Joševici kod Gline iskazuje se oglednim primjerom pomaka ka strateškom razmišljanju. Osuđena su dva pripadnika “krajiške” postrojbe, dok su četvorica oslobođena uz sudčevu napomenu kako to ne znači da oni nisu krivi, nego da za njihovu krivnju nije bilo dovoljno dokaza. To pokazuje da su primijenjeni civilizirani kriteriji i određeni pravosudni standardi, a ne revolucionarno pravo po kojem bi svi optuženi bili proglašeni krivima. Posebno je bitno što je utvrđeno da su počinitelji pripremani u središtu za obuku terorista u Pančevu, poznatom po izvrsnosti još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća (tamo je talenat brusio i čuveni Abu Nidal, zvijezda međunarodnog terorizma sedamdesetih). Poglavito uzme li se navedeno u obzir iz perspektive za Hrvatsku iznimno važnog procesa dužnosnicima MUP-a Srbije, Simatoviću i Stanišiću, koji se vodi u Haagu poslije Haaga.

U takvim okolnostima ne doima se razumnim prosvjedovati protiv institucija sustava bez obzira na žalosnu bilancu njihova rada u prethodnih 27 godina, bilo to motivirano plemenitim osjećajima potrebe za zadovoljenjem pravde ili najnižim politikantskim pobudama samo kako bi se srušila vlast bez razmišljanja o mogućoj alternativi. Ipak, neovisno o tome je li vukovarski gradonačelnik Penava puk’o k’o Strmota, ili prosvjed organizira u dosluhu s nekim pri vrhu stranke, možda čak i uz znanje vodstva, zgodno je primijetiti kako ova inicijativa otvara čitav spektar raznovrsnih popratnih mogućnosti – pritisak na koalicijskog partnera Pupovca, popuštanje medijskog pritiska na Vladu vezano uz druge teme, nacionalno bitna tema zauzima središnje mjesto u javnom prostoru …

U svakom slučaju, bolje je aktivno kreirati teme, nego da ih nekom nevidljivom rukom vođeni mediji nameću i razvlače Vladu. Oni će ionako spremno prihvatiti svaku temu u kojoj vide potencijal za razdor. Mo’š mislit’ koliko bi im, da ne vide mogućnost razdora u stožernoj vladajućoj stranci, bilo stalo do zadovoljštine ratnih žrtava na hrvatskoj strani. Gotovo jednako koliko ih brinu demografski problemi gdje su također vidjeli plodno tlo za raspirivanje razdora između Predsjednice i Vlade. No, kad već stalno moraju ubijati ljude u pojam s problemima i negativom, onda je bolje da to rade s takvim temama. Jer što bi inače činili? A što drugo nego trubili o “ratnom zločincu” Merčepu prekoredno primljenom na liječenje u toplice, o “ratnom zločincu” Norcu na godišnjicama vojnih pobjeda, o HDZ-ovcu koji se slikao sa zaštićenom školjkom pa se pravdao da su je izronila djeca,… e da, i kako nam djeca malo znaju o holokaustu… To im je krajnji domet ako im se nešto ne turne pod nos.

No, izgleda da su i stare Milanović-Josipović strukture, koje nisu same od sebe nestale, prepoznale opasnost od skretanja na neželjene im teme zadovoljštine hrvatskih žrtava iz Domovinskog rata, vrativši se na drag im teren progona u ratu istaknutih Hrvata. Munjevito su reagirale lansirajući novu “Aferu SMS”, ovaj put oslanjajući se na izvore u pravosuđu, a ne one u paraobavještajnoj zajednici kao u “Aferi Borg”. Da je u pitanju njihovo maslo, vidi se po tome što informacije iz istražnih tijela cure po novinama, i to onima koji su kanal(izacija) tih struktura još od vremena Stipe Mesića. Lako je iščitati donedavno uobičajeni, a za ove Vlade već pomalo zaboravljeni, boljševički rukopis difamacijske kampanje naširoko korišten u DORH-ovim istragama za Milanović-Josipovićeve vladavine. Njime se, kako potvrđuje i dobro upućeni odvjetnik Veljko Miljević, posebno intenzivno koristio Mladen Bajić sve “kako bi se pripremila javnost”. A takav vid bjelodanog kršenja zakona nije bio stran DORH-u ni za Bajićevog nasljednika Cvitana, napose u vrijeme Milanovićeve Vlade.

“Afera SMS” nije plasirana iz kruga predsjednika Vlade Plenkovića, ne samo zato što bi se on kao tvrdokorni legalist vođen misijom izgradnje pravosudno-represivnog aparata svojstvenog suvremenim demokracijama gnušao poslužiti se takvim metodama, nego nadasve zato jer je cijela priča urodila izrazito negativnim publicitetom za Vladu i vladajuću stranku. Pa tko bi u takvim okolnostima i uvjetima tanke saborske većine sam sebe rušio samo kako bi se obračunao s desnim krilom stranke, čime su Plenkovića napadno nutkale najtiražnije novine projicirajući tako želje lutkara iz sjene? Jasno je da njihovim naredbodavcima trenutna državna politika, u kojoj poneki odmetnuti SDP-ovac u Saboru podržava HDZ-ove politike bez da utječe na njih, ne odgovara. Radije bi da i SDP uzme svoj dio kolača i potpuno razvodni ono što se trenutno dobro radi. Plenković ipak nije progutao mamac, a ministar Božinović je, u trenutku kad se još pouzdano ne zna ima li uopće u “Aferi SMS” kaznenog djela, postavio pravo pitanje – kako su procurili podaci iz istrage? Da, to treba razotkriti jer upravo to je u cijelom slučaju zasad jedino posve sigurno počinjeno kazneno djelo. Ne uspije li se u tome u skoro vrijeme, nameće se potreba za još jednom specijaliziranom radnom skupinom.

Grgur S.Kamenjar.com