Bošković – Manipuliranje hrvatskom desnicom

julienneZvonkoBuscZapresic

Kada se neka politička skupina osjeti ugrožena, rješenje traži u konzervativnim ili desnim političkim idejama. Biti pripadnik ili simpatizer konzervativnih ideja sada nije popularno, kako u BiH tako ni na globalnim prostorima. Konzervativne političke opcije zagovaraju snažnu zaštitu narodnih interesa, imaju jasne ciljeve i nastupe. Zbog toga komuniciraju otvoreno i izravno, što odiše odanošću i iskrenošću, a narod lako prepoznaje poruke. Osporavanje takvih ideja, na bilo kakav način, sugerira nametanje rješenja nekoj političkoj skupini u društvu koje nisu po njihovoj volji.

Hrvatska je politička desnica  od svoga formiranja suočena s brojnim podjelama unutar svojih redova. Pod stalnim je pritiscima i kadrovski oslabljena te ne uspijeva ispunjavati svoju ulogu, čak postaje lak plijen svojim političkim neprijateljima. Od početaka višestranačja na ovim prostorima, nositelji ideja hrvatske desnice su također pokidani, nestrukturirani, dijele se i mijenjaju imena stranaka i za beznačajne političke razlike najčešće izazvane neslaganjima pojedinih lidera itako postaju meta “demokratskih manipulatora”. Ideje moderne social-demokracije u BiH nisu zaživjele nakon raspada komunistiškog sustava na razini države. Kod Bošnjaka i Srba su u velikoj mjeri skrenule prema nacionalizmu s elementima komunističkih navika, dok kod Hrvata nije ni zaživjela, osim kod pojedinaca, najčešće u okolnostima gdje nije popularno biti pripadnik neke hrvatske nacionalne stranke.

Ratni događaji u Drugom svjetskom ratu i njihova jugoslavenska interpretacija neprestano se koriste za pritisak na sve konzervativne političke ideje kod Hrvata. Početkom Drugog svjetskog rata uspostavljena Hrvatska država, zapravo njeno uže rukovodstvo, našla se na pravcu prodora sila Osovine, kao i svi prostori okruženja. Demokratski izabrane stranke kod Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji, na čelu sa HSS-m i dr. ostale su po strani događanja zbog neprihvaćanja totalitarnih režima koji su bili na sceni, a nedovoljno pripremljena hrvatska desnica vidi svoju priliku za državnim liderstvom. U spletu ratnih okolnosti, hrvatski narod se našao između dva totalitarna sustava, fašizma i komunizma, i sa snažnim međunacionalnim nesuglasicama na prostorima uspostavljene države. Zapravo, niti jedan totalitarni sustav nije istinski prihvaćen od većine naroda, već su se nametnuli spletom ratnih okolnosti i ranijih nesporazuma. Jugoslavenska lažna interpetacija ovih događaja bila je u službi nametanja kolektivne krivnje nakon Drugog svjetskog rata i kasnije. U takvim političkim i vojnim okolnostima, na kraju Drugog svjetskog  rata uskraćeno je Hrvatima punopravno sudjelovanje u rješenju statusa Hrvata unutar nove jugoslavenske zajednice. Proces nametanja rješenja u novostvorenoj državnoj zajednici doveo je do novih stradanja na hrvatskoj političkoj desnici, ali i ljevici.

Hrvatski političari i narod, koji su spas našli u emigraciji, stalno su se pokušavali organizirati. Čekajući pomoć velikih sila, prvenstveno iz kruga demokratskih država, nastojali su stvoriti uvjete za stvaranje hrvatske države, ali i rješavanje statusa Hrvata na susjednim prostorima.  Jugoslavenskoj državnoj zajednici, odnosno onim narodima koji su je prihvatili,ali i uspostavljenim interesnim podjelama demokratskog i komunističkog svijeta, nije prekrajanje jugoslavenske zajednice odgovaralo. Međutim, postojale se realne okolnosti da bi se vremena mogla promijeniti slomom komunizma. Kako bi se ugasila ideja stvaranja hrvatske države i stvorili uvjeti za normalnim statusom Hrvata na drugim prostorima, hrvatska emigracija se u cjelini proglašava radikalom desnicom i “fašističkim elementima” pa se vodila stalna borba jugoslavenskog represivnog aparata s hrvatskom desnicom, na stranom i domaćem terenu uz brojne žrtve.

Komunistički represivni aparat je stavljen u službu zaštite komunističkog političkog sustava i bio je prožet u svim porama života, od najvećih državnih organa do poduzeća i pojedinih mjesta. Sve poduzimane mjere su pravdane borbom s “fašističkim elementima”, najčešće koristeći iskonstruirane optužbe iz Drugog svjetskog rata. Brojni segmenti toga sustava, na čelu kojeg je bila komunistička partija, glavninu su svojih aktivnosti usmjerili na proizvodnju straha s ciljem održavanja jednopartijske državne zajednice, koja je kao takva bila održiva samo u totalitarnim političkim okolnostima.

Neprestana borba s raznim neprijateljima  bila je osmišljena na bazi krivih predstavljanja povijesti, iskonstruiranih činjenica i izmišljenih opasnosti. S religijskim zajednicama neprijateljstvo je bilo zasnovano na temeljima materijalističkog komunizma, nacionalizmi su najčešće izmišljani kako zajednica ne bi “pukla” po unutarnjim granicama, a borba s “malim ljudima” ,najčešće kao verbalni delikt,  unosio je strah u cijelo društvo. Oni koji su bili na udaru po ovim pitanjima, bolesnom su upornošću  “obrađivani” i od njih se neprestano “štitilo” na razne načine. Svaki odlazak u zapadne zemlje smatran je politički rizičnim po “socijalističku zajednicu” jer je mogao biti u nepoželjnim kontaktima s idejama “trulog kapitalizma” i raznim političkim neprijateljima.

Politička gibanja kod Hrvata 70-tih godina bila su sastavni dio europskih gibanja, sa specifičnostima pojedinih prostora. Iako su ova politička gibanja bila vođena i od hrvatske ljevice, koja je bila na vlasti, njihova kvalifikacija je bila okarakterizirana, od jugoslavenskih unitarista, na način koji je imao za cilj ugušiti političke i ekonomske reforme. Zatiranju tog procesa je prethodila optužba da se radi o fašističkim, šovinističkim i raznim drugim djelovanjima. Iako su u ovim procesima sudjelovale lijeve i desne političke opcije, iskonstruirana interpretacija jugoslavenskih komunista je cijeli pokret proglasila desničarenjem i nasilno  ga je ugušila.

Osamdesetih godina represivni komunistički aparat počinje intenzivnije “preventivno” djelovanje prema političkoj emigraciji i unutarnjim neistomišljenicima. Metodama kompromitiranja “ekstremne emigracije” i “unutarnjeg neprijatelja” plasiraju se dezinformacije u njihove redove, pritisci na obitelji, zastrašivanja na razne načine i sl. U svojim aktivnostima vršio se odabir pogodnih osoba, njihove bliže i dalje rodbine, te njihova okruženja kako bi se postigla veća efikasnost u planiranim djelovanjima. Akcija se zvanično smatrala “kontra propagandnom i preventivom”  iako je bila ofanzivna i prožeta stradanjima. Putem pisama, letaka, telefonskih poziva i drugog “kompromitirajućeg materijala” slale su se poluinformacije i dezinformacije prema pojedincima i organizacijama s ciljem unošenje nepovjerenja i razbijanja pojedinih organizacija. Posebno su bili na udaru pojedinci i udruženja iz političkih hrvatskih, emigrantskih i domaćih krugova. U sklopu ovih aktivnosti, uznemiravane su i kompromitirane obitelji, prijatelji, udruženja u državama u kojoj su boravili raznim montiranim fotografijama i drugim dokumentima koji su se na različite načine prema njima plasirali.

Plasirane su razne dezinformacije i poluinformacije vezana za pojedince i tijekom Domovinskoga rata, često preko neupućenih pojedinaca. Pogodan način plasiranja takvih informacija su ratne okolnosti, a najčešće su imale  cilj izazvati političke podjele i oslabiti sustav obrane. Prema ovakvim djelovanjima, posebno u ratnim oklnostima, hrvatska strana je bila osjetljiva zbog ranijih negativnih iskustava. U vrijeme nesporazuma vezanim za sustav zapovjedanja i ustroj vojske, pojedini politički krugovi nastoje unijeti konfuziju u hrvatske snage u BiH s ciljem njihovog slabljenja. Raznim priznavanjima ili nepriznavanjima, koje u stvarnosti nisu imale nikakvo značenje, pokušavalo se nekome dati ili oduzeti legalnost postojanja na BiH prostorima. U stvarnosti, iz istih krugova cijeli hrvatski narod i hrvatske snage nastojale su se predstaviti pred međunarodnom javnošću kao fašističke, odnosno fašističkovojne formacije po principu ranije iskonstruiranih optužaba.

Veliki broj dokumentacije nekadašnjih političkih struktura objavljen je na nezakonit način u vremenu kada je vlast u BiH, ali i u Hrvatskoj, bila u rukama kadrova nekadašnjeg komunističkog sustava. Iako je način objavljivanja te dokumentacije protuzakonit, nije od državnih institucija osporavan jer se očekivalo da će proizvesti nove podjele koje su njima bile potrebne za zadržavanje vlasti. Upravo su pojedinci hrvatske desnice u najvećem broju u objavljenoj dokumentaciji bili žrtve dok stvarni kreatori ideje njihova progona skoro da nisu spomenuti. Objavljena dokumentacija je, prema općem mišljenju, djelomično istinita, ali je nepotpuna, selektirana za ovakve projekte, bez nužnih pojašnjenja tako da ostavi mogućnost za manipulacije. Kadrovski oslabljena i podijeljena hrvatska desnica u svome nesnalaženju ponekad se uspijevala koristiti, od strane tkz. ljevice, i protiv hrvatskih političkih opcija koji desnicu ne smatraju neprijateljskom.

Manipuliranje dokumentima, prikrivenim političkim stavovima i plasiranim glasinama, usmjerenoj prema hrvatskoj političkoj desnici, nastavlja se. Stječe se dojam nemoći da se tome suprotstavi, kako ovakve hrvatske desnice, tako i općenito hrvatske političke scene. U osnovi, alat kojim se napada hrvatska politička scena je i danas iskonstruirana povijest Drugog svjetskog rata te razni mitovi i konstrukcije koje se odnose na noviju povijest. Nedostatak stručnog pristupa u suprotstavljanju ovim manipulacijama stvara prostor stalnog otvaranja političkih podjela po raznim osnovama, ugrožava temelje hrvatske države i položaj Hrvata općenito. Pojedini, najčešće improvizirani, medijski nastupi nedovoljni su da se suprotstavi planskim političkim manipulacijama skupina prikrivenih u raznim “socio-demokratskim” političkim partijama i organizacijama.

Mirko Bošković