Zoran Kiro Stoilov izlaže u Muzeju grada Splita

Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, slikar Zoran Kiro Stoilov nedavno se predstavio fascinantnom samostalnom izložbom u Muzeju grada Splita

Gospodine Stoilov, godinama vrijedno slikate i izlažete raznolike motive mora, luke i brodove. Kako je počeo nastajati „morski ciklus“?
Odrastajući u Splitu, more je, i kao životno okruženje i kao način života, odredilo na neki način i moj likovni izričaj. Od malena sam fasciniram morem i svim njegovim mijenama kao i njegovom tajanstvenošću. More i sve što se uz njega veže (obala, hridi, brodovi i ljudi) vječno je nadahnuće i nepresušno vrelo ideja i motiva.
Iako sam imao izleta u druge i drukčije motive i izričaje, temi mora se uvijek vraćam. Na neki način, more je moje utočište i moja utjeha.
„Morski ciklus“ razvija se od samih početaka mog likovnog stvaralaštva, a uvjeren sam da će trajati i do samoga kraja.

Posebice se ističu Vaše reljefne slike s motivima starih brodova.
U jednom trenutku slike su prestale biti plošne, počele su izlaziti izvan platna i okvira. To nije nastalo planski nego više instinktivno. Jednostavno, osjetio sam da bi trebalo pobjeći iz okova i ograničenja klasične slike i od tog trenutka slike su oživjele. Još uvijek je baza ulje na platnu (osnovna tehnika u kojoj radim), ali iz tog platna motiv želi pobjeći.
Pri izradi se služim raznim materijalima, ali sve mora imati patinu vremena. Materijal već sam u sebi mora imati priču, bio to komad starog drva s ostacima boje, komad lima s hrđom, stara iskidana mreža ili bilo koji drugi materijal kojega je uhvatio zub vremena. Svi se dijelovi zatim slažu u mozaik. Moram naglasiti da nikada ciljano ne tražim dijelove za svoje slike, moji brodovi pronađu mene.
Svaka takva slika nastaje mjesecima, često više njih istovremeno, dok se ne upotpune svi dijelovi. Brodovi su uvijek stari, drveni ili željezni, i uvijek su u stanju propadanja, umiranja. Rekao bih, na neki način kritika su današnjeg vremena u kojem se gubi tradicija i onaj nostalgični mediteranski način života.

U jednom razdoblju slikarstvo Vam je posve figurativno, od reljefa do slika. Što je bazično u Vašoj figuraciji?
Iako mi je izričaj figurativan, u svakoj slici pokušavam dati svoju impresiju stvarnosti.
Slike nikad nisu doslovan preslik stvarnosti, nego moj doživljaj te stvarnosti. Kad sam bio mlađi prevladavali su idilični dalmatinski pejzaži, valjda jer sam i sam bio idealist, ali kako starim ili postajem zreliji i motivi postaju manje idilični. Novijim radovima sam sebi upućujem kritiku na ranije stvaralaštvo.
Iako suptilna, ovo je ujedno i kritika društva i vremena u kojem živimo, jer brodovi koji se raspadaju, koji nestaju, mogu se shvatiti i na razini simbolike.

Vremenom se primičite nefigurativnom slikarstvu, koje djeluje posve samosvojno u odnosu na prethodne cikluse.
Imao sam ja i ranije izlete u apstraktno slikarstvo, ali onako sramežljivo. Novi ciklus, koji još nema imena, ide prema apstrakciji. Mada djeluje da nema dodirnih točaka s ranijim radovima, zapravo je logičan nastavak. Odnosno, raniji motivi su se rasplinuli i ostali na razini fragmenata u jednoj široj priči. Mislim da sam likovno sazrio krenuti prema apstrakciji i da mi to pruža mogućnost ispričati puno više kroz jednu sliku. U svakoj novoj slici postoji priča o odlasku, nostalgiji, sjeti… i još puno toga što svatko može sam isčitati.

Imali ste nekoliko samostalnih izložbi. Koliko je izlaganje važno za umjetnika?
Tijekom posljednjih dvadesetak godina imao sam 6 samostalnih izložaba, tako da se može reći da rijetko izlažem. Kako nisam završio Akademiju često nailazim na nerazumijevanje i ignoriranje strukovnih udruga. Ali kako prvenstveno slikam za svoju dušu, nisam se time previše zamarao. Što se tiče izlaganja radova, mislim da je ono za umjetnika najvažnije. Izlaganje je jedini pravi način predstavljanja umjetnika, a ono onda sa sobom povlači i prostor u medijima, i time predstavljanje široj publici. Ja sam se malo ulijenio posljednjih godina, ali izvrstne reakcije publike i općenito pozitivna kritika na zadnju izložbu daju mi vjetar u leđa. Izložba je još otvorena u Galeriji Muzeja grada Splita.

Završili ste Geodetski fakultet. Je li tehnička edukacija uvjetovala i Vaš artistički razvoj?
Mislim da je tehnička strana mog bitka bila od velike pomoći u iščitavanjima nacrta i kod tehničkih stvari pri izradi slike (spajanje dijelova, lijepljenje…). S druge strane, slikarstvo je na neki način bijeg od posla, sastanaka, projekata. Slikarstvo je zapravo vrsta meditacije, moj bijeg u svijet bez stresa i žurbe.

Ipak u središtu Vašeg interesa, isključivo je more, obala, brodovi. Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
Uvijek pokušavam pronaći nešto svoje, sagledati motiv iz svoje perspektive, prezentirati ga na drukčiji način da se već na prvu prepozna moj rukopis.

Što je trenutno novo u atelijeru?
Trenutačno radim na novom apstraktnom ciklusu koji smo ranije spomenuli, ali rade se i novi brodovi, metalne i drvene skulpture. U svakom slučaju ima dosta projekata u glavi koje treba realizirati, i nije dosadno.

Planovi, izložbe, monografije?
Planiram ovu izložbu predstaviti na još nekoliko mjesta, trenutačno sam još u pregovorima. Kada naslikam dovoljno radova iz novog, apstraktnog ciklusa, potražit ću mjesto gdje bih nove slike mogao izložiti, najvjerovatnije dogodine.
Za monografiju ima vremena, još ja nisam naslikao svoje najbolje radove.

Što volite a što ne volite u suvremenoj umjetnosti?
Drago mi je vidjeti raznolikost. Ja sam artfreak, meni se sviđaju razne stvari, volim vidjeti lijepe slike bile one u maniri starih majstora ili apstrakcije, ali i sve ono između. Ima zanimljivih instalacija i performansa, ulične umjetnosti, stripa… Ne volim kada se nešto isforsirano radi, kada se rade performansi samo da bi se šokiralo publiku, bez pravog umjetničkog cilja.

Miroslav Pelikan