Uz izložbu Alme Božanić Čače i Kate Mandarić Erceg ”Crteži” u Salonu Galić

Izložbom „Crteži“ Alma Božanić Čače i Kate Mandarić Erceg predstavljaju svoje recentne radove – crteže izvedene tušem i akrilom u manjim (A3, A4) formatima (Mandarić Erceg), te akrilom na natron papiru srednjeg formata od cca 50×50 cm do cca 120×120 cm (Božanić Čače)

U pripremi izložbe Toni Horvatić autoricama je postavio nekoliko pitanja te prenosimo dio razgovora vođenog u dva navrata tijekom ožujka i travnja

T.: Kako je došlo do toga da zajedno izlažete?

A.: Sasvim neplanirano – godinama se viđamo, a do ideje da zajedno izlažemo je došlo spontano. Željele smo vidjeti kako u istom mediju međusobno „pričaju“ naša dva različita pristupa crtežu.

K.: Šalimo se da će biti više publike, jer najčešće na izložbu dođu ljudi iz užeg kruga obitelji i prijatelja, a sad nas je dvije pa će biti barem duplo više ljudi na otvaranju 

T.: Kako bi kontekstualizirali crtež unutar vlastitih nastojanja?

A.: Ja crtež pokušavam „očistiti“ – svesti na bitno, osnovno… s druge strane sam opterećena time što od toga treba živjeti što je neka nestalna površina života, a i paralelno doći do sebe duboko do suštinskog – postojanog izvora stalnog emitiranja, pa su mi doživljaji jedne te iste stvari oprečni…

K.: Crtež nije zahtjevan.

A.: Jeftin papir opušta – daje priliku za grešku.

K.: Meni su platna „više ležala“, ali kako nemam radne uvjete počela sam istraživati crtež. Ove svoje crteže osjećam kao pripremu za nešto što se tek ima pokazati. Neka tranzicija je svakako u pitanju.

A.: Slažem se – jako je bitno kontinuirano biti u procesu i dočekati taj „klik“ Iako godinama možeš biti u „nečemu“, a da ga nikad ne doživiš, ipak nikad ne bih odustala. Imam potpuno slijepo povjerenje ili možda tek tračak nade, ali koji nikad ne gasne.

K.: Ja nastojim raditi neovisno o onome što se odvija „izvan“. Zanima me povlačenje, čistoća, atmosfera u crtežu; neki određeni motiv… – možda duboko u sebi pronalazim taj akcent tu crvenu nit prisutnu u crtežu, ali prvenstveno me zanima čistoća linije i mogućnosti koje ta linija daje. Pritom mi je izazov svaki put kad se nađem pred praznim papirom. Prošlost i proživljeno su u drugom, trećem planu. Zato ove svoje crteže vidim kao skice na putu neponovljivom kao što je i život neponovljiv. Ne volim ponavljanja i osvrte. Zanima me ono ispred mene i način kako da sve svoje osjećaje i ono što se „lomi“ u meni izrazim linijom i formom što čišće, ako je moguće automatizmom oslobođenim od misli. Slijedim osobni refleks kojemu ne pridodajem značenje. Vjerojatno između ostaloga i zato što ne cijenim „dodvoravanja“ publici, a dopadljivosti kao platforme dijaloga u bilo kojem kontekstu se iskreno bojim. Točnije ljudi koji komuniciraju na toj razini – da budem do kraja jasna.

A.: Mene zanimaju slojevi, planovi i njihova preklapanja. Ta plava boja koja me „prati“ i „ogoljena“ kompozicija linijom horizonta svedena na što je moguće jednostavnije okružje. Ponekad ekspresija probija skicozno (bez obzira na format), a ponekad kao magma eruptira ostavljajući tragove na površini. Kad taj impuls krene ne znam se zaustaviti, ali to mi je drago jer draže mi je „pogriješiti“ a biti dosljedna tom impulsu nego kalkulirati – crtež je produžena nit života i načina na koji ga živim. Pritom koristim razne „samizdat“ kistove koji mi služe za razne fakture, teksture i eksperimente s njima. Ponekad se znam potpuno zaigrati, pa i pretjerati u „eksperimentu“.

T.: Koliko vas mjesto pritom određuje?

A.: Mene jako puno. Ponavljaju mi se punte sa škoja i naravno nikad nisu iste jer kako se mijenja atmosfera u pejzažu u zavisnosti od jako velikog broja faktora (doba godine, doba dana, meteoroloških uvjeta itd.) mijenja se i moj doživljaj u korelaciji sa intimnim životnim okolnostima u kojima se doživljaj odvija. Na taj način me vlastiti rad povratno oblikuje. Neobična interakcija koju osjećam kao vrlo važnu i nastojim je slijediti.

K.: Ja sam tu poprilično zatvorena prema svijetu. Mjesto mi nije toliko važno.

T.: Kojim bi imenom bez razmišljanja tagirali vlastita nastojanja u crtežu?

K: Kaos ili ono što jest, razdiranje: crveno.

A.: Mir ili ono čemu težim, iako u sebi nisam mirna: plavo.

Posebnost ovoj izložbi daje činjenica da su pred nama izloženi radovi gotovo potpuno različitih autorskih poetika unutar istog medija, te mi se rasponi u doživljaju proizašlog iz njihovog sučeljavanja kreću u rasponu od ruba introvertiranosti do ruba ekstrovertiranosti, od lirskog i apstraktnog do ekspresivnog i naziruće figurativnog na granici prepoznatljivosti. Da li je moguće unutar tih ekstenzija uspostaviti harmoniju ostaje tek za vidjeti u postavu koji mi u trenutku dok ovo pišem nije do kraja razvidan, ali to i nije od presudnog značaja jer kao što i same autorice kažu: atmosferu uvijek određuje trenutak, a greška je ionako integralni dio cjelokupne priče. Kako u umjetnosti, tako i u životu. Stoga eventualna iščašenja više služe kao okidač uspostave mogućih pravaca kretanja iz točke sadašnjosti (viđene kao svojevrsni eksperiment) put naprijed ka nekim novim obzorima i izazovima. U tom kontekstu izloženi crteži su svojevrsna inventura, nenadani sinkronicitet sabiranja nakupljenog vremena i datog prostora – vremena koje oduvijek izmiče svakom pokušaju zadržavanja i prostora slobode življenja i rada koji se uvijek nanovo ima osvajati i koji je ujedno luksuz ako ne i utopija unutar skučene omeđenosti svakodnevice. Poticaj? Svakako.

Toni Horvatić

Alma Božanić Čače, pohađala je Školu likovnih umjetnosti (ŠLU) Split, diplomirala na UMAS u Splitu (odsjek likovna kultura i restauracija) 2001. godine. Više puta je bila voditelj likovnih radionica, četrnaest puta sudjelovala na grupnim izložbama i pripremila je četrnaest samostalnih izložbi Član je HULU Split, ima status slobodnog umjetnika. Živi i radi u Splitu.

Kate Mandarić Erceg rođena je 28. listopada 1978. u Splitu gdje je diplomirala slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu 2003. godine. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU) i Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Izlagala je na nizu skupnih i samostalnih izložbi.