Tue. Aug 21st, 2018

Susret u atelijeru – akademski slikar Mladen Bolfek

Akademski slikar Mladen Bolfek (rođen je u Karlovcu 1972.g, diplomirao je na zagrebačkoj ALU, izlagao je na brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu), istaknuto je ime svoje generacije, autor vrlo složenog opusa koga čini nekoliko vrlo osebujnih ciklusa, bavi se i ilustracijom i grafičkim dizajnom

Gospodine Bolfek, realizirali ste nekoliko ciklusa, izlagali na niz samostalnih izložbi u domovini i inozemstvu. Jesu li ispunjenjeni Vaši snovi, misli o budućnosti.
Nisu, mislim da je jako malo sretnika koji mogu reći da su im se snovi ispunili. Vrijeme u kojem živimo vrlo je turbulentno, tko zna što sutra nosi. Kako na privatnom, tako i na poslovnom i umjetničkom planu.

Prvi ciklus koji spominjemo jesu vedute i pejzaži, što je njihova temeljna karakteristika?
Sve moje slike prožima specifična atmosfera. Bilo da se radi o tematskim slikama, vedutama, pejzažima, uvijek je to igra kontrasta, svjetla i sjene, atmosfera „zvizdana“ na moru, ili pak neke izmaglice. Način kako gradim sliku, malo je drugačiji od konvencionalnog bijelog platna. Krećem sa slikanjem od tamno smeđe, gotovo crne podloge u ulju, gradeći sliku u širim potezima kista ispod kojih se prozire tamna podloga slike. Postepeno dodajem sve deblje „impasto“ namaze sa svjetlijim tonovima, a krajnji rezultat je ta specifična atmosfera na mojim vedutama i pejzažima.

Istaknuto mjesto zauzima i ciklus tematskih slika.
To je ciklus slika nastalih prije više od 10 godina. Nazvao sam ga „tematskim“ jer cijeli ciklus povezuje ista zajednička atmosfera. To su prizori iz života malog čovjeka, prikazi međuljudskih odnosa, svakodnevnih situacija, obavijeni pomalo sjetnom atmosferom. Prikazi su to nekih neodređenih uličnih situacija. Nisu to scene grandioznih velegrada prožetim vrevom ljudi, već više scene nekog predgrađa, provincije. Sami ambijent svake slike stavljen je u drugi plan, kako bi fokus stavio na čovjeka, njegov
običan, svakodnevni život, bez glamura i pompe. Moglo bi se reći da su te slike svojevrsna „kontra“ prizemnim„show“ emisijama,političarima, sponzorušama, općenito ispraznom glamuru, kojima nas svakodnevno bombardiraju mediji. Postali smo društvo u kojem kontekst zašto si u medijima više nije bitan, glavno da jesi u medijima, a to što time zatupljuješ ili lažeš naciju uopće nije bitno.
Uvijek sam volio gledati tzv. „Sliceoflife“ filmove, vjerujem da je i to utjecalo na moj rad.
Te sam slike izlagao i na samostalnim izložbama u Njemačkoj, Austriji i Sloveniji.

Njegujete i rad na portretu.
Portret je slikarska disciplina koja je uvijek izazov. Vrlo zahtjevna, s različitih aspekata.
Ako se radi o autoportretu, jako je prisutan psihološki, podsvjesni faktor. To buljenje u zrcalo u samog sebe, satima i danima, a svaki dan ste drugačijeg raspoloženja, i svaki dan na drugačiji način doživljavate svoj lik.
Ima jedan autoportret slikara Luciana Freuda, inače unuka Sigmunda, gdje je tako uvjerljivo naslikano to zurenje.
Kada se pak radi o slikanju portreta po narudžbi, posebno ako su djeca u pitanju, javlja se opet problem subjektivnog doživljaja. Roditelji svoju djecu vide na drugačiji način od osoba koje tu djecu znaju površno. To je na podsvjesnoj razini. Kaže se da je najlakše naslikati portret osobe koju površno poznajete, jer je ipak potrebna neka mala povezanost s modelom, kako bi portret bio psihološkog karaktera. Najteže je dobro naslikati autoportret i portret bliske osobe.

Posebno mjesto zauzima i ciklus raznih motiva.
To su neka traženja izraza, motiva, malo lutanja. Kod slika golubova bavio sam se njihovom dinamikom, odnosno želio postići njihovu lepršavost, lepet krila. Ima tu i dosta radova u tehnici suhog pastela.

Ilustracija zauzimaju značajan prostor u Vašem radu.
Ilustracijom sam se počeo baviti prije nekih petnaestak godina kada sam upoznao svoju suprugu Sandru koja je diplomirani grafički dizajner i koja me je uvela u svijet grafičkog dizajna i ilustracije. Radila je tada u Bruketa&Žinićo.m., oni su tada doživljavali nagli uspon i trebalo im je vanjskih suradnika ilustratora. Počeli smo surađivati i tada sam ušao u svijet ilustracije i grafičkog dizajna.Grafički dizajn sam slušao na likovnoj akademiji, a brak sa suprugom Sandrom opet mi je približio tu struku i danas smo suvlasnici BOLFEKiart&graphicdesign studija. Studio se nalazi u samom starom dijelu grada Karlovca, u nažalost zapuštenoj renesansnoj Zvijezdi. S obzirom da smo bračni par likovnjaka, studijom smo objedinili naše struke,galerijom naših dizajnerskih radova i mojih slika. U studiju držimo i tečajeve slikanja i crtanja za sve uzraste i imamo preko 60 polaznika.

Doživjeli ste i zanimljivo američko iskustvo.
Supruga je živjela na Floridi, s 11 godina odselila je s obitelji i tamo završila studij grafičkog dizajna na “ Universityof Florida“. Kratko vrijeme radila je u jednom dizajnerskom studiju, pa se odlučila vratiti živjeti u Hrvatsku. Roditelji i Sandrina sestra žive i dalje na Floridi, od tuda naša povezanost s Amerikom.
Nekada, prije recesije u Hrvatskoj, kada smo i bolje živjeli, jednom godišnje smo putovali na Floridu. Jednom prilikom smo boravili na Floridi 6 mjeseci, tada sam u tastovoj garaži sklepao atelje i intenzivno slikao, surađivao s galerijama i dosta slika prodao.
Amerika, preciznije Florida, jako se razlikuje od Hrvatske odnosno Europe. Ne mislim pritom samo na razlike u klimi, vegetaciji, arhitekturi, već i na velike kulturološke i sociološke razlike. Ljudi su naprosto drugačiji. Izrazito ljubazni ali i jako zatvoreni. To je, između ostalog, suprugu Sandru i ponukalo da se vrati u Hrvatsku.
Vjerojatno ćemo velikom broju čitatelja, u jednu ruku, biti čudni. U vremenima kada se događa egzodus mladih ljudi iz Hrvatske, mi smo još uvijek tu, iščekujući bolje dane, a da smo praktično “jednom nogom preko bare“.S obzirom da živimo od umjetnosti, svašta smo prolazili, imali uspona i padova, ali guramo dalje i još uvijek smo tu.
Treba vidjeti i drugu stranu, odnosno sagledati situaciju u kojoj se nalaziš iz svih aspekata života i donijeti pravu odluku. Koliko god svi mi teško živimo u Hrvatskoj, živimo među svojima, u skladu s kulturnim nasljeđem kojeg svi nosimo u sebi. Pa nama se djeca sama
igraju ispred zgrade, to je tamo nezamislivo.Ima život u Hrvatskoj puno lijepih strana, uz sve negativnosti, samo da se kao društvo posložimo, pa da idemo dalje…

Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
Bilo što da radim, sliku, ilustraciju, logotip, nastojim pristupiti neopterećen i „svjež“. No to je ponekad prilično teško.

Što je novo u atelijeru?
Trenutno prašina. S obzirom da smo supruga i ja pretrpani poslovima grafičkog dizajna,nažalost ne stignem slikati.

Planovi, izložbe, monografije…?
Ima puno planova, a još više želja. Trenutno sam zaokupiran grafičkim dizajnom, držim tečajeve crtanja i slikanja, slikarstvo je nažalost trenutno sa strane. Imao sam već takvih faza, no uvijek bih se vratio u atelijer.

Miroslav Pelikan