Razgovor u povodu – fotografkinja Branka Mumalo

Branka Mumalo, suvremena je hrvatska fotografkinja, iz Dubrovnika, autorica je vrlo emotivnog ciklusa

Suvremeni ste hrvatski fotograf. Što je ključ Vaše fotografije?
Možda grubo zvuči, ali volim prodavati osjećaje. Cilj mi je fotografijom prenijeti i izazvati što više različitih osjećaja, da onaj tko gleda ne može ostati ravnodušan i da može zamisliti priču koja stoji iza te fotografije. ( naravno, svatko po sebi) .

Skloni ste i crno bijeloj ali i slici u boji.
Tako je. Kao i u životu, idem iz krajnosti u krajnost. Kad je riječ o bojama dosta pretjerujem, volim intenzivne boje ili izdvajanje jedne, određene boje na fotografiji ali s druge strane crno – bijela fotografija bolje ističe motive i daje taj melankolični štih koji obožavam, posebno u umjetničkoj i street fotografiji.
Jedna anegdota: kad sam se tek počela baviti fotografijom i obradom shvatila sam da svaki put kad nisam sigurna što napraviti s nekom fotkom a ipak mi se dovoljno sviđa da je ne izbrišem, samo je prebacim u crno- bijelo i odmah je puno bolja.

Fotografirate svakodnevni život.
Svakodnevni život mi je jedna od najvećih inspiracija. Pa cijela serija ( Seinfeld) je napravljena kao parodija svakodnevnom životu. Dosta puta ne znam bi li se smijala ili plakala. Tzv. uobičajeni život je toliko sveobuhvatan da uopće ne razumijem one ljude koji se pale na svemirce, druge planete i izmišljene jezike kad je život na ovoj našoj planeti toliko pun i bogat da mi veće inspiracije od toga ne treba. Ima toliko motiva i tema da je nemoguće to sve obraditi u jednom životnom vijeku.

Kako pristupate motivu?
Uvijek puštam da me vodi osjećaj. Čim ugledam nešto zanimljivo, sklopim priču u glavi i znam što želim postići. Mislim da od prevelikog kalkuliranja nema sreće. Bitno mi je djelovati u trenutku, jer on brzo prođe a onda se i inspiracija razvodni. Izuzetak su, naravno, veći projekti na kojima se radi određeni period vremena pa je na kraju potrebna kalkulacija da bi se izabrale fotografije koje ga najbolje prezentiraju.

U Vašem opusu posebno mjesto zanima motiv akta.
Ljudsko tijelo je lijepo samo po sebi i šteta je to ne iskoristiti kao motiv. Nažalost, živimo u državi gdje je golotinja još uvijek tabu tako da je problem naći modele za akt jer što će ljudi reći. Oni koji se ipak odvaže na to još uvijek se smatraju vulgarnima. S umjetničke strane npr. ženske grudi su isto dio tijela kao ruka i noga jer nije cilj prezentirati pornografiju nego ljepotu i priču.

Što najradije fotografirate?
Fokus mi se mijenja, nije uvijek isto. Godinama sam se bavila landscape fotografijom uz planinarenje, voljela sam slikavati životinje jer su spontane i smiješne a sad me okupira street fotografija. Ipak, umjetnička crno- bijela fotografija mi je najdraža.

U kome se pravcu razvija umjetnička fotografija?
U zadnje vrijeme me okupiraju ljudi. Nije važno kojeg su spola, starosne dobi, boje kože,jesu li lijepi ili ružni. Bitno je da privlače pozornost svojom neobičnom pričom dočaranom kroz fotografiju.

Sudjelujete na izložbama, okupljanjima.
Trudim se što više toga stići. Jako je bitno vidjeti što kolege rade a još je bitnije razmijeniti znanje i iskustva. Ne zna svatko sve, zato je važno komunicirati i međusobno se pomagati. Čak i najmanja sitnica, neko novo saznanje, može potpuno promijeniti percepciju u dotadašnjem radu fotografa.

Što je novo u atelijeru?
Trenutno radim na fotografijama sa foto- kolonije u Zrenjaninu , nedavno održane, čiju skupnu izložbu očekujemo u 9. mjesecu ove godine. Također se namjeravam ponovno posvetiti crno- bijeloj fotografiji.

Planovi?
Plan mi je napraviti samostalnu izložbu a trenutno sam u pregovorima s jednim fotografom o seriji fotografija sa zajedničkim idejnim riješenjem ali bih se ja ovaj put našla s druge strane objektiva, u ulozi modela. Ne želim previše pričati o tome jer smo tek odlučili surađivati, sada treba napraviti koncept pa tek onda realizacija. Nadam se uspjehu.

Miroslav Pelikan