Mirjana Modrušan: Moj život je veliko šareno platno

Svaki život piše neku svoju priču, samo je do nas kako ćemo je prenijeti na naše platno života, a ja ju nekako ispisujem na platno ljepotom koja je oko nas. Nastojim da moje slike budu optimistične i vedre – jer to sam ja. Mojim pacjenatima barem na kratko moje slike skrenu misli s njihovih problema

Razgovarali smo s gospođom Mirjanom Modrušan na obali jezera Sabljaci, gdje je radila sliku na likovnoj koloniji u organizaciji Hrvatskoga katoličkog liječničkog društva.

Mirjana je rođena je u Varaždinu, a u Zagrebu je završila srednju medicinsku školu. Igrom slučaja slikanje joj nije životni poziv, ali od djetinjstva pokazuje interes za umjetničkim izražavanjem. Slika akrilom i uljem na platnu, s povremenim prekidima sve do prije desetak godina kad počinje intenzivno raditi i izlagati. Samostalno izlaže od 2013. godine u Zagrebu, Gospiću, Karlovcu. Slunju, Pl. Jezerima… Sudjeluje na brojnim likovnim kolonijama i skupnim izložbama.

Poštovana gospođo Modrušan koji su najčešći motivi vaših slika i gdje ih pronalazite?
Motivi mojih slika su načešće motivi prirode, pejzaži, koji ostavljaju dubok trag u mom životu. Svaka slika je na neki način odraz mog karaktera i vedrine duha. U njima je utkan moj optimistički odnos prema životu, moj vedar duh i osmjeh koji ubacujem na svoja platna.

Je li život baš tako vedar kako ga vi doživljvate sa svojim slikama?
Život naravno nije uvijek vedar i razigran, pa tako je i meni donio dosta teških trenutaka, ali nekako sam uvijek na to gledala sa vedrije strane i sve to sa bojama, lakše podnosila i borila se s problemima. Na mojim slikama ima i patnje, ali na svakoj slici nastojim dodati svjetlo optimizma. I to je ono bez čega ne možemo i čemu čeznemo…

Vaše slike odišu vedrinom i emocijama?
Definitivno živim život pun emocija i sa srcem. Život bez emocija nije život. Svaki život piše neku svoju priču, samo je do nas kako ćemo je prenjeti na naše platno života, a ja ju nekako ispisujem na platno ljepotom koja je oko nas. Nastojim da moje slike budu optimistične i vedre, jer to sam ja. Krož život idem nasmijana i ne osvrćem se na ružnije stvari. Ako koja slika bude i pesimističnija, a desi se, onda dodam boje… hahaha…

Izlažete slike u čekaonici doma zdravlja. Što time želite postići, što znači za ljude?
Prije par godina došla sam na ideju, gledajući gole i hladne zidove u čekaonici DZ da ih uljepšam sa svojim slikama, što sam i realizirala. Čekaonica mi služi kao izložbeni prostor za moj stalni postav izložbe, a motive mijenjam ovisno o godišnjim dobima i opusu slika koji raspolažem. Jako je dobro prihvaćeno od pacjenata jer im barem na kratko moje slike skrenu misli s njihovih problema. Imaju svojevrstan terapijski učinak i kad se slučajno desi da nisu na zidu, oni odmah pitaju, traže… Tu se vidi koliko ljudima znači unjeti malo boje u život. Meni je najznačajnije što moje slikarstvo ne ostavlja ljude ravnodušnim i što im na neki način životni trenutak čini ljepšim. Sretna sam što imam tu povlasticu da mogu imati taj trajni izložbeni prostor.

Primjećujem da vam je dosta slika izrađeno tehnikom akrila?
Volim akril jer se brzo suši i uvijek daje mogućnost eksperimentiranja. Boja preko boje, pa na kraju i slika preko slike, što često i napravim kad mi se neka slika nije kako bih htjela. U već stvorenu sliku uvijek mogu dodati neki novi trenutak i osvježiti ju. Smatram da je tako i sa životom, a kod mene se sve to isprepliće. Moj život je jedno veliko šareno platno.

Organizirali ste i likovne kolonije. Možete li nam i o tome reći?
Već petu godinu za redom organiziram u suranji s Turističkom zajednicom Rakovice likovnu koloniju. Na njima sudjeluju brojni slikari iz lijepe naše i uz ugodna druženja i rad nastanu prekrasni radovi koji nađu svoju svrhu za potrebe moga kraja, ali ostaju i sponzorima. Slikari se vole odazivati i družiti na kolonijama jer to je nekako svojstveno njihovoj prirodi, umjetničkim dušama.

I vi ste umjetnička duša, vaše su izložbe popraćene recitacijama i gitarom…
Ah. Naravno, bez toga bi bile nepotpune… mogu li vam izrecitirati jednu pjesmu koju bi uvijek recitirala na izložbama da se ne ponavljam…

Naravno… Bit će drago i našim čitateljima.
Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj kojine čita. Onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji na prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljjući si svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti novu boju, onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija. Onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti i koji ne ide za svojim snovima, onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u životu, da pobjegne od smislenih savjeta.
Živi danas, učini danas, riskiraj danas.
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan
Pablo Neruda

Eto… tako ja idem kroz život

Kakvi su vam, osim takvog hoda kroz život, planovi za dalje?
Kroz život ništa ne planiram dugoročno. Idem polako dan po dan. Vjerujem da sam Bog zna što će mi prirediti u životu, a moje je da to prihvatim s radošću i ljubavlju.

Poštovana gospođo Modrušan izuzetno ste zanimljiva osoba. zahvaljujem vam i želim još puno stvaralačkih aktivnost.
Hvala vama, nastojat ću i dalje sebi i drugima uljepšavati živote vedrim bojama.

Foto: Zdeslav Matković, Stjepan Katić