Emocionalni kapital društva jednako je važan kao i onaj materijalni

PROF. DR. SC. VELJKO ĐORĐEVIĆ, PRIM. DR. MED., IZVANREDNI PROFESOR NA MEDICINSKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Veljko Đorđević osnovnu školu i gimnaziju završio je u Osijeku, a 1975. studij medicine u Zagrebu. 1981. završava specijalizaciju iz psihijatrije, a 2005. užu specijalizaciju iz socijalne psihijatrije. Završio je niz poslijediplomskih edukacija i više desetaka domaćih i međunarodnih tečajeva trajnog medicinskog usavršavanja kao i posebne edukacije iz raznih psihoterapijskih tehnika

Kao specijalist psihijatar radi u Kliničkom bolničkom centru “Sestre milosrdnice” do 1992. godine, nakon čega pokreće vlastitu psihijatrijsku ordinaciju, a od 2002. do 2016. godine radi kao psihijatar u KBC Zagreb gdje je jedno vrijeme bio pomoćnik ravnatelja i pročelnik Zavoda za preventivnu i socijalnu psihijatriju Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb, a kasnije i pročelnik Poliklinike Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb. Sada radi kao psihijatar u Empatija d.o.o. 2010. godine pokreće kao prvi predstojnik Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te je uz to i niz godina uključen u edukaciju studenata na svim razinama i u brojnim predmetima, kako na Medicinskom fakultetu tako i zadnjih pet godina na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Kao urednik i voditelj radio je radijske emisije “Čovjek je čovjeku lijek” i “Povjerljivo”, a autor je i urednik 647 televizijskih emisija “Ekspertiza dr. Veljka Đorđevića”. Član je mnogih hrvatskih i međunarodnih društava, bio je urednik nekoliko stručnih i znanstvenih časopisa te dobitnik mnogih domaćih i međunarodnih priznanja, a bio je i predsjednik i organizator više desetaka domaćih i međunarodnih skupova. Uz sedam beletrističkih knjiga, objavio je i više od desetak stručnih knjiga te više od stotinu znanstvenih i stručnih radova. Odnedavno je i član Hrvatskog društva pisaca. Prof. dr. sc. Đorđević i prof dr. sc. Marijana Braš u rujnu objavljuju zajedničku knjigu “Služiti čovjeku”, koja će se baviti 10-godišnjim razvojem palijativne medicine u Hrvatskoj, u kojoj su priče preko stotinu profesionalaca iz Hrvatske i studenata koji rade s teškim bolesnicima. Dr. sc. Đorđević izvanredni je profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja.

U odnosu na druge Vaše knjige, koliko je nova knjiga “Ožiljci života” u izvjesnom smislu nešto novo, nešto o čemu još niste pisali? Ima li dodirnih točaka između prethodnih knjiga i ove nove?
– Knjiga “Ožiljci života” sastoji se od 25 kratkih priča koje dosad nisu objavljivane, a nastajale su tijekom zadnjih desetak godina, dakle u istom vremenu kada i moja druga beletristička izdanja. U tom kontekstu siguran sam da ima dodirnih točaka između ovih knjiga, jer sam kao autor nastojao biti autentičan i iskren u suočavanju sa samim sobom kroz pisanje kao stvaralački čin, i zasigurno su me ponekad nosile slične misli i emocije. Međutim, za razliku od drugih knjiga koje su se segmentalno bavile mojim pogledima na neke aspekte života, u ovoj sam knjizi na jednom mjestu pokušao obuhvatiti razna emotivna stanja koja pojedinac proživljava tijekom života, pa je tako nastao i naslov “Ožiljci života”. Tako se ove priče bave odrastanjem, ljubavlju, profesionalnim životom te socijalnim kontekstom u kojem čovjek živi, odnosno životnom vrteškom koja ostavlja razne tragove na duši, i pozitivne i negativne.

Koliko je tih 25 priča autobiografsko štivo nadahnuto stvarnim događajima, ili su elementi fikcije?
– Neke su priče nadahnute mojim stvarnim događajima, za neke su mi bile inspiracija stvarne priče mojih pacijenata i kolega tijekom 40-godišnjeg rada u psihijatriji, a jedan dio njih čista su fikcija, vjerojatno opet potaknuta nekim stvarnim zbivanjima oko mene. Bez obzira na stvarni događaj, doživljaj je uvijek jedinstven, jer ne postoje dva ista čovjeka, pa ni dva ista pogleda na iste ili slične stvari. One su odraz mog kuta gledanja na svijet i ljude u njemu, mojih promišljanja i svjetonazora. No, ako tražite baš iskren odgovor, mogu reći da su priče koje se tiču odrastanja nastale prema mojim stvarnim događanjima nastalim tijekom moga odrastanja u osječkoj Tvrđi i Donjem gradu, pa sve do nedavnih događanja kada nam je umrla naša razrednica iz srednje škole. Uz te sam priče osobno emocionalno vezan.

Brojni recenzenti ističu: Bolje je imati i bolne ožiljke na duši, nego proživjeti život netaknut. Zvuči filozofski, netko će reći fatalistički, no u nekom sažetom obliku kako biste pojasnili takvu “paradigmatsku natuknicu”?
– Čovjek je misaono i emocionalno biće koje treba biti osviješteno, ali i osjećati život koji se sastoji i od sretnih i tužnih trenutaka, jer život i čini bezbroj raznih trenutaka, a ne neko kontinuirano stanje sreće ili patnje. Ovi trenuci ostavljaju na nama ljudima razne ožiljke. Nekih od njih rado se prisjećamo, a neke bismo zauvijek zaboravili kad bismo mogli, ili ih toliko potisnemo da ih tek uspješnom psihoterapijom uspijemo izvući na površinu iz nesvjesnog. Ali, kakav bi to bio život bez ožiljaka? Ako nema ožiljaka, onda kao da ne živimo, ili možda samo životarimo ili bježimo od samih sebe. Ne trebamo biti emocionalni invalidi, jer za mene nema ništa ljepše nego se uzdizati nakon padova, neuspjeha ili emocionalnih lomova. Htio sam naglasiti ljepotu upravo te emocionalnosti, krhkosti i osjetljivosti ljudske duše. Uostalom, emocionalna osjetljivost nas i razlikuje kao osobe. To je poenta ljudskog življenja. Upravo mogućnost da možemo osjećati, voljeti, patiti i empatizirati, čini nas bićima koja jesmo i prema čemu se razlikujemo od svih drugih vrsta. Nismo roboti, iako živimo u vrijeme robotike, i nadam se da još dugo neće postojati roboti koji mogu osjećati, jer se upravo u emocijama vidi savršenstvo čovjeka.

OŽILJCI RATA

U nekima od priča rat se nije mogao izbjeći. Na tom tragu posebno mi se dopadljivom čini priča o izvlačenju duševnih bolesnika iz pakračke bolnice za vrijeme ratnih devedesetih.To vjerojatno nije bilo lako opisati? Kako ste se, pišući te priče, nosili, da se tako izrazim, s uspostavom ravnoteže koja je uočljiva između javnog i intimnog, društvenog i osobnog?
– U pravu ste, očito je rat nešto što nužno ostavlja velike ožiljke, pa sam napisao nekoliko priča potaknutih Domovinskim ratom. Priča “Ostavite vrata otvorenima” nastala je posljednja i s njom sam i odlučio završiti knjigu, jer je za mene u njoj sadržana prava vrteška ljudskih emocija, od patnje do ponosa, od tuge do radosti, od individualnog do kolektivnog, od prikaza neviđene hrabrosti hrvatskih branitelja i medicinskih djelatnika do i mog osobnog jada i razočaranja što bolnica još uvijek nije obnovljena. U ovu sam priču i sam involviran zadnjih godina i zajedno sa svojim kolegama ne posustajem i neću posustati u naporima da se konačno nešto pokrene za obnovu ove bolnice. U tim naporima nastala je i knjiga “Pouke o čovječnosti” koja detaljno opisuje sve ove događaje. Međutim, u ovoj priči nisam opisivao same detalje događaja, nego svoju osobnu emocionalnu reflekciju, i to kroz intimnu priču za koju mi je inspiracija bila medicinska sestra Olivera, koja je zajedno sa svojim suprugom, pokojnim psihijatrom dr. Nikolom Zelićem, zadnja napustila zgradu s još oko 300 teških bolesnika, i to uz njegovu nevjerojatno snažnu poruku koja nam treba biti svima i danas inspiracija i motiv, a to je da se vrata devastirane bolnice ostave otvorenima, jer ćemo se vratiti. Još se nismo vratili, još nas ova vrata čekaju, i pitam se tko će i kada konačno krenuti da se to obnovi. Ponosan sam što ćemo u rujnu imati upravo u Pakracu 6. kongres o prevenciji i rehabilitaciji u psihijatriji, nakon 5. koji je bio u Osijeku, prije dvije godine. I ovaj će kongres biti naša poruka da se o rehabilitaciji u psihijatriji treba govoriti upravo na mjestu punom ožiljaka, ali i u mjestu koje je desetljećima kroz odličnu psihijatrijsku bolnicu bio sinonim dobre psihijatrijske rehabilitacije.

Na jednom predstavljanju knjige, između ostaloga, rekli ste kako u životu prolazimo različite vrtloge, dižemo se i padamo?
– Upravo tako. Nema pravocrtnog hoda u životu, svatko od nas ima svoje emocionalne uspone i padove. Bez toga bi život bio prazan, osiromašen, i za mnoge je baš to ono što nas motivira za život i borbu. Neki su vrtlozi individualni, a neki su kolektivni, i povijest je puna prikaza ovih kolektivnih vrtloga, nerijetko isprovociranih i ponašanjima i emocionalnim obilježjima vođa. U svojoj psihijatrijskoj praksi zaista sam se naslušao raznih emocionalnih vrtloga, i siguran sam da je i to nesvjesno oblikovalo dijelove ovih priča u knjizi. Volim reći da se razlikujemo po tome koliko se brzo dižemo nakon pada. Neke su osobe krhkije, bilo nasljedno, bilo potaknuto vanjskom okolinom, pa se upravo zbog nemogućnosti dizanja i oporavka i obraćaju nama psihijatrima za pomoć.

VJERUJEM U EMOCIJE

U Hrvatskoj su se dogodila dva “emocionalna vrtloga”, naime, bili smo radosni zbog uspjeha reprezentacije u Rusiji, a onda tužni zbog smrti Olivera Dragojevića. Kako to protumačiti s psihološkog polazišta, može li se govoriti i o uspostavi određenog emocionalnog jedinstva, premda s dva različita predznaka?
– Mislim da se može govoriti o dva prikaza nacionalnog emocionalnog jedinstva s različitim predznacima emocija, od pozitivne nacionalne euforije do nacionalne tuge, u prvom slučaju nogometa, a u drugoim Olivera. U oba je slučaja stalno naglašavano zajedništvo, slično nacionalno kolektivno osjećanje, ali me posebno raduje i često spominjanje važnosti jednostavnosti i poniznosti u životu te vjere u sebe i svoje snage, kako pojedinca tako i tima. Ljubav i bol, sreća i patnja, dio su jednog kontinuuma, o tome govore i najstariji filozofi, pa i današnji neuroznanstvenici. Neuronski krugovi za bol i užitak u mozgu su jako povezani, i oni su upravo zajednički dijelovi te ljudske emocionalne grane. Svi možemo osjećati, voljeti, radovati se i patiti, kao pojedinci i kao društvo. Uveo bih jedan novi pojam, a to je EMOCIONALNI KAPITAL DRUŠTVA, koji je jednako važan za mene, kao i onaj materijalni, a pokazuje koliko nam malo treba da ujedinimo sve u civilizacijskom hodu prema boljoj budućnosti. Bio je ovo i svojevrsni slučajni eksperiment o tom emocionalnom kapitalu svih segmenata našeg društva, ali i snažan pokazatelj društvenim elitama kako bi trebalo pomoći svima da se u civilizcijskim vrtlozima i socijalnim nedaćama bolje osjećaju. Ljudima često treba vrlo malo da budu sretni, a nitko psihološki zdrav ne može biti sretan ako su ljudi oko njega nesretni. To nam je putokaz prema budućnosti!

U vremenu sveopće globalizacije, umreženosti, “virtualne stvarnosti“…, kako se uopće manifestiraju emocije i koliko one u izvjesnoj mjeri pokazuju razinu identiteta ne samo u RH, nego i drugdje u svijetu? Vaša je knjiga dokaz da u vrtlogu globalizma i internetizma za stvarne emocije još ima mjesta, pa makar i u knjigama. Vaš komentar na ovu moju opasku?
– Ova vaša opaska za mene je veliki kompliment, ako sam upravo uspio u knjizi pokazati da vjerujem u stvarne emocije kao najveći pokretač u ljudskom životu. Ni jedno računalo na svijetu, ma koliko bilo sofisticirano, još nije uspjelo proizvesti pravu emociju, a zamislite koliki rasponi emocija postoje u našem mozgu, u našoj duši. Čvrsto vjerujem da su naše emocije i najčešće glavni okidači za većinu kroničnih bolesti, kao i glavni pokretači zdravstvenog oporavka. Zato desetljećima naglašavam da nema zdravlja bez mentalnog zdravlja, kako individualnog tako i kolektivnog te da naše društvo treba mnogo više tome posvetiti pozornosti. Što se tiče emocija koje se povezuju uz identitet nekog društva, mislim da to bolje od mene znaju sociolozi, antropolozi, pa i psiholozi.

Globalizacija nas je učinila građanima svijeta, ali postoje pojedine nacionalne, kulturološke i civilizacijske raznolikosti, što je zapravo bogatstvo različitosti. No, bitno je i u globaliziranom svijetu biti autentičan i svoj, a ne stalno igrati igre, ili biti netko drugi. Ako se pogledamo iznutra, primjetit ćemo koliko smo emocionalno ranjivi, osjetljivi, suosjećajni i empatični prema drugima, da možemo bolje osjetiti i razumjeti i sami sebe. Tu je naše bogatsvo, taj naš emocionalni kapital koji nas identificira i određuje. Ne treba se stidjeti pokazati ga. Ja sam ga nastojao pokazati u knjizi “Ožiljci života”.

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ, glas-slavonije.hr, foto pakrackilist.hr