Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

INTERVJU

Emil Jurcan – Potreba za arhitekturom postoji svugdje

Emil Jurcan arhitekt je s dugogodišnjim aktivističkim iskustvom fokusiranim na lokalitetete i probleme u i oko grada Pule, aktivan primarno u okviru kolektiva Pulska grupa te kasnije Zadruge Praksa. 2015. godine postao je predsjednik Društva arhitekata Istre, a prošle godine predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata. S njim smo porazgovarali o njegovim počecima, samostalnom i kolektivnom radu, izazovima i perspektivama, najvažnijim projektima i planovima za budućnost.

► Za početak bih se vratila na tvoje početke. Arhitekturu si završio u Ljubljani, ali si se odmah nakon studija vratio u rodnu Pulu. Svi jako dobro znamo do koje su mjere društveni i kulturni život Hrvatske fokalizirani u Zagrebu i koliko se rijetko “kreativci” vraćaju u vlastite lokalne sredine. Zanima me kada si se i zašto odlučio vratiti u Pulu, je li to bila svjesna odluka ili privremeno rješenje koje se potom pretvorilo u dugoročno? Odnosno: što je bilo prije, tvoj povratak ili tvoja želja za bavljenje lokalnim kontekstom?

Emil Jurcan: Čest je slučaj da arhitekti još za vrijeme studiranja odabiru teme i istraživanja iz svog rodnog kraja, a jedna od osnovnih karakteristika bavljenja arhitekturom je vrlo dobro poznavanje okoliša u kojem djelujete, ali i ideja da potreba za arhitekturom postoji svugdje, ne samo u velikim gradovima i centrima nego i u rubnim zonama, na periferiji. Tako sam se i ja počeo baviti Pulom, čitanjem njene burne povijesti koja se odražavala i u urbanizmu, arhitekturi, zamišljanjem njene budućnosti, otkrivanjem njenih potencijala. Sve to me potaknulo da još kao student, u društvu kolegica i kolega iz Pule, organiziram arhitektonske radionice i izložbe u rodnom gradu s lokalnim temama. Ono što mi je već tada postalo uzbudljivo je da se diskurs arhitekture i urbanizma u Puli mora prilagoditi publici koja nije profesionalna već je riječ o znatiželjnim sugrađanima. To mi je predstavljao puno veći izazov nego raspravljati u već formiranim arhitektonskim scenama, kakve poznajemo u, primjerice, Ljubljani ili Zagrebu. Mislim da takvo bavljenje arhitekturom otkriva jednu dimenziju koja je često zaključana u hermetičkim profesionalnim krugovima, a to je ona socijalna, ona koja ukazuje na važnost arhitekture u svakodnevnom životu, u rješavanju sadašnjih potreba, izgradnji odnosa sa prošlošću i zamišljanju vizija budućnosti.

► Arhitektura za tebe nikada ne ide bez aktivizma. Znam da je formiranje takvog pogleda bio dugačak proces koji vjerojatno još uvijek traje, ali me zanima možeš li prepoznati neke autore ili projekte koji su u tom smislu bili značajni za tvoje formiranje kao arhitekta-aktivista odnosno aktivista-arhitekta? Znam da je ovdje veliki značaj imalo i tvoje ljubljansko skvotersko iskustvo s grupom Temp?

Emil Jurcan: Mogu bez imalo patetike reći da je ključni faktor u formiranju mog mišljenja prema arhitekturi imao ljubljanski profesor Janez Koželj. To će možda zvučati sumnjivo ljudima koji poznaju Koželjev rad, naime, radi se o urbanistu koji je već duži niz godina dogradonačelnik Ljubljane i desna ruka Zorana Jankovića, ali profesor Koželj je u svom radu sa studentima njegovao jednu vrlo jasnu i preciznu liniju argumentacije da je arhitektura artikulirani oblik političkog djelovanja. Možda smo se kasnije u našem poimanju političkog djelovanja razišli, ali ja i dalje smatram da je to ključna pretpostavka ozbiljnog bavljenja arhitekturom, bilo u smjeru aktivizma i skvotiranja ili u smjeru javnog zagovaranja i upravljanja gradom. Projektiranje u svemu tome ostaje politički čin, a arhitektura ostaje javna domena, segment našeg zajedničkog okoliša.

► Vrlo rano nakon tvog povratka, 2005., nastala je Pulska grupa, kao neformalno udruženje skupine arhitekata objedinjenih oko zajedničkog interesa zaštite i “reanimacije” zanemarenih javnih prostora na Puljštini. Core team činili su tada Ivana Debeljuh, Vjekoslav Gašparović, Iva Marčetić, Jerolim Mladinov, Marko Perčić, Sara Perović, Helena Sterpin, Edna Strenja (danas Jurcan) i ti. Riječ je uglavnom bila o mladim, tek diplomiranim arhitektima iz Pule, Istre, Rijeke. Kako ste došli na ideju da se udružite?

Emil Jurcan: Većina nas smo bili studenti arhitekture iz Pule koji smo se školovali u Zagrebu, Ljubljani, Trstu, Veneciji i Milanu, a nakon diplome odlučili smo djelovati u Puli jer smo prepoznali potencijale grada kojega je upravo napuštala vojska ostavljajući za sobom nepregledne hektare teritorija, zgrada, infrastrukture, tvrđava… Povezali smo se kao grupa prilikom organiziranja arhitektonske radionice na otoku Katarina 2005. godine, a kako je ta radionica dobila prilično dobar odjek u lokalnoj zajednici odlučili smo nastaviti zajedničko djelovanje kroz drugačije promišljanje prenamjene napuštenih vojnih zona. Iskreno, nismo očekivali da će ta tema postati toliko vruća i napeta te da će obilježiti narednih deset godina naših života! Ali ipak, neke stvari su se promijenile. Kada smo se počeli baviti vojnom zonom Katarina, lokalna je vlast u novinama reklamirala početak izgradnje elitnog resorta vila i privezišta koje će biti omeđeno visokim zidom i žicom, kao neka vrsta gated community-a. Danas si takve projekte ni jedna politička opcija ne može priuštiti – svi naglašavaju da će građani imati pristup, da zona više nikada neće biti ograđena. Od naselja vila se odustalo, a novi koncesionar područja namjerava tamo izgraditi marinu, što smatram i dosta logičnim zahvatom u pulskoj luci koja je jedna od većih na Jadranu, a čiji su prirodni potencijali izrazito zanemareni.

Autonomni društveni centar Rog, Ljubljana, 2006.

► Vjerujem da nisam jedina za koju je borba za Muzil sinonim javnog djelovanja Pulske grupe odnosno Zadruge Praksa. Tijekom posljednjih desetak godina na tu ste temu, često u suradnji sa Zelenom Istrom i drugim inicijativama, organizirali brojne radionice i tribine, napravili Crveni plan Pule, pokrenuli časopis, provodili istraživanja i zagovaračke kampanje. Posljednji u nizu tih projekata je Muzil Starter koji donosi konkretne opcije revitalizacije i transformacije tog područja za potrebe lokalne zajednice. Iako su DUUID i Grad Pula dali načelnu potpuru, ona je, kako to često biva, ostala samo na papiru. U kojoj je danas fazi ta borba odnosno kampanja?

Emil Jurcan: Transformacija ogromnih dijelova grada, koji su gotovo 150 godina bili zatvoreni i kontinuirano podređeni vojno-obrambenoj svrsi, je izuzetno dugotrajan proces, što se često zanemaruje. Potaknuti razvoj grada, osmisliti njegov novi život, razmišljati fazno i strateški, ali u malim koracima, sve te stvari je potrebno integrirati u jedan širok, interdisciplinaran, otvoren i vremenit proces. Drugačije se ni ne može stvarati grad. U jednom intervjuu sam izjavio da će nam trebati barem 50 godina da poluotok Muzil integriramo u grad, i to ako krenemo odmah, što je izazvalo razne sumnje i rezignaciju među sugrađanima. Ali moramo biti svijesni da to ne radimo za sebe, možda niti za svoju djecu nego tek za unuke. A u tim razmjerima je trenutna politika DUUDI-a ili Grada Pule skoro pa nevažna.

► S obzirom da su vaše akcije i projekti bili usmjereni na javna dobra, uvijek su nužno podrazumijevali i kontakt sa lokalnim vlastima koje su rijetko imale sluha za vaša znanja i stručnu ekspertizu. Zanimaju me dvije stvari. Prvo, da li se ta politička borba reflektira na tvoj arhitektonski rad, u smislu moguće cenzure ili bojkota? Drugo, jesi li se, nakon više od deset godina pokušaja stvaranja dijaloga u tom smjeru, umorio i vidiš li neku perspektivu u tom smislu?

Emil Jurcan: Moja mišljenja o prostoru, urbanizmu i arhitekturi često mogu zvučati grubo u kontekstu aktualne politike upravljanja gradom, pogotovo ako uzmete u obzir da su temelji urbanističkog djelovanja reguliranje i oslanjanje na javnu domenu, dok su temelji liberalne politike dereguliranje i oslanjanje na nevidljivu ruku tržišta. Jasno je da tu može doći do vrlo izraženog nerazumijevanja. Međutim, ono što mi se činilo važnim od samog početka arhitektonskog djelovanja je da se takvi stavovi, koji proizlaze iz specifične strukovne pozicije, pa makar oni bili i anahroni iz perspektive današnjice, moraju artikulirati kroz institucije koje arhitekti kao struka posjeduju, a to su regionalna društva arhitekata, Udruženje hrvatskih arhitekata i Hrvatska komora arhitekata. Strukovne institucije moraju baštiniti taj kolektivni temelj arhitektonske discipline bez obzira na povijesne konjukture. Vođen takvom idejom pokušao sam lokalno djelovanje i iskustvo Pulske grupe prenijeti u institucionalne okvire, prvo Društva arhitekata Istre, zatim i Udruženja hrvatskih arhitekata.

► Prošle godine dogodio se pravi mali boom tvoje javne vidljivosti u javnom prostoru kada si odabran za novog predsjednika Udruženja arhitekata Hrvatske. O motivima, pozadini i tog procesa govorio si već na drugim mjestima, a mene zanima što se dogodilo u ovih godinu dana od tvog imenovanja i koji su ti planovi za naredni period?

Emil Jurcan: Situacija prije godinu dana nije bila nimalo laka u UHA-i. Račun je bio blokiran, razni dugovi su nasljeđeni, a Udruženje je bilo prilično zanemareno u široj mreži arhitektonskih institucija. Međutim, uz pomoć dopredsjednica UHA-e, Ane Dane Beroš i Ane Mrđa, te uz zbilja aktivno mlado predsjedništvo sastavljeno od kolegica i kolega iz jedanaest regionalnih društava po Hrvatskoj, ali i šire zajednice arhitekata koji su nesebično doprinijeli oporavku Udruženja, dobar dio tih problema je kroz godinu dana uklonjen, a odnosi UHA-e sa strukovnim organizacijama poput Hrvatske komore arhitekata su normalizirani do te mjere da trenutno otvoreno razgovaramo o budućim suradnjama. Bili smo svijesni da će prvih godinu, dvije rada u UHA-i proteći skoro pa nevidljivo, u restrukturiranju stanja i stvaranja zdravih osnova za buduće djelovanje. Mislim da smo vrlo blizu tome. A planovi za period nakon toga su jako uzbudljivi – za dvije godine Rijeka će biti europska prijestolnica kulture što je događaj koji hrvatska arhitektonska zajednica svakako treba podržati, zatim smo dobili ponudu da se uključimo u međunarodnu platformu Future Architecture koju vodi ljubljanski Muzej arhitekture i oblikovanja, a u kojoj sudjeluju europske institucije poput rimskog MAXXI-a, DPR iz Barcelone, lisabonskog Trijenala arhitekture, švicarskog Muzeja arhitekture i mnoge druge. Tu vidimo veliki potencijal za povezivanje lokalne arhitektonske scene s međunarodnim tokovima i promociju domaće arhitekture u širim europskim okvirima, ali i razmjenu znanja i iskustava koja bi arhitektima i arhitekticama u Hrvatskoj mogla biti od velikog značaja. Nadalje, velika ambicija nam je ponovno pokretanje publicističke aktivnosti jer smatramo da hrvatskoj arhitekturi nedostaje kritički i diskurzivni nivo koji bi mogao ponuditi dublju teoretsku i političku refleksiju u odnosu na procese koji obilježavaju domaću produkciju.

► Iako je tvoje djelovanje fokusirano na područje Puljštine, bavio si se i drugim gradovima – 2011. bio si dio tima koji je radio na Rujevačkim platformama, prijedlogu projektaurbanističko-arhitektonskog rješenja za riječku Rujevicu, a godinu dana kasnije sam potpisuješ Palaču nomada koja se hvata ukoštac sa paradoksima koji sačinjavaju suvremeni Split. Možeš li nam ukratko predstaviti svoje viđenje tih kvartova odnosno gradova, koje su ti bile osnovne niti vodilje u osmišljavanju tih projekata?

Emil Jurcan: Ti su projekti također bili vođeni nekom vrstom zamišljanja realnih vizija budućih gradova koje se temelje na sadašnjim proturječnostima. Oba projekta su nastala u trenucima ekonomske recesije, koja je u Hrvatskoj bila najoštrija upravo 2010. godine. Tako da projekti razmišljaju kako to krizno stanje usmjeriti u nekom novom pravcu. Tema Rujevice bila je kako osmisliti kvart koji ne bi bio posvećen samo stanovanju već koji bi istovremeno omogućio i vrlo konkretnu proizvodnju pomoću koje bi stanovnici tog kvarta mogli egzistirati u vremenu kada su mogućnosti rada i zapošljavanja bile oskudne. Projektom se pokušalo otvoriti šire pitanje odnosa rada i bivanja, ali i poimanje grada ne samo kao zajedničkog mjesta nego i zajedničkog resursa suvremene produkcije. Da li je grad zapravo tvornica naše generacije koja radi kod kuće, koja je povezana u uzajamne mreže solidarnosti, koja kuću ni ne posjeduje? To su bila konceptualna pitanja iza riječkog projekta.

U Splitu se pak razmišljalo o drugoj velikoj temi desetljeća, a to je mobilnost. Često se mobilnost shvaća pozitivno, kao nešto što oslobađa pojedinca okova određenog mjesta, ali posljednjih smo godina doživjeli vrlo sirove i nasilne procese mobilnosti – migracije, bijeg od rata, imigracije, potraga za poslom, itd. Projekt Palača nomada razvija jedan manifest novog Splita koji se temelji na suprotnosti od Dioklecijanove palače, a namjenjena je akceleriranju i omogućavanju kretanja svih suvremenih nomada – turista, migranata, izbjeglica, gastrabajtera, lutalica… Tako nova palača umjesto zidina ima koridore, umjesto karda i dekumanusa ima mrežu kretanja, umjesto katastra i vlasništva ima uzdignute lebdeće platforme, umjesto pružanja utočišta ona omogućava bijeg.

Spomenuo bih i treći projekt koji se odnosi na promišljanje suvremenog grada, a to je natječaj za gradsku vijećnicu u Zenici ove godine. Kako se taj projekt bavi pitanjem kako možemo zamisliti suvremene političke institucije grada čini mi se da nadopunjuje ova dva koja se bave pitanjem rada i bivanja te pitanjem mobilnosti i kretanja. Zenička je gradska kuća zamišljena kao kontinuirani trg, javni prostor, koji se putem niza visinskih razlika i rampi uzdiže u samu zgradu i tako formira seriju “mjesta politike”, od otvorene agore, preko povezanog auditorija do sale gradskog vijeća u koju građani imaju pristup. Mislim da je jedna od snaga arhitekture upravo mogućnost vizualizacije takvih apstraktnih ideja, mogućnost konkretiziranja, stvaranja realnih utopija. To je nešto čemu bi arhitektonsko djelovanje trebalo stremiti.

Rujevečke platforme Rijeka – natječajni rad (Vjekoslav Gašparović, Emil Jurcan, Iva Marčetić, Jerolim Mladinov, Sara Perović i Helena Sterpin), 2010.

► U desetom mjesecu vas čeka i Zagrebački salon arhitekture koji organizirate na temu Desetljeće 2008-2018?

Emil Jurcan: 53. Zagrebački salon arhitekture i urbanizma, koji će se otvoriti početkom listopada u Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu, posvećen je temi desetljeća upravo iz navedenih razloga, da pokušamo kritički analizirati i teoretski sagledati posljednjih deset godina kako bi jasnije pozicionirali današnjicu i iz toga izvukli smjer u kojem se želimo kretati narednih deset godina. Posljednjih deset godina arhitektura je, kao i društvo u cjelini, doživjela niz lomova koji se i dalje čine izdvojenima, nasumičnima, pesonalnim greškama, a ono što je po mojem mišljenju izostalo je upravo sagledavanje uzorčno posljedičnih veza između svih tih događaja. Mislim da ćemo njihovom analizom doći do puno produktivnije pozicije za buduće djelovanje. Kao posebne goste ovogodišnjeg Salona, UHA je pozvala Anu Džokić i Marca Neelena iz grupe Stealth.ultd upravo zato jer se radi o arhitektima koji su duboko promišljali društvene promjene i odnos arhitekture do njih nakon financijskog sloma 2008. godine. Proteklih deset godina Ana i Marc posvetili su suradnjama s nizom lokalnih inicijativa samoorganiziranih po pitanju altenativnih stambenih politika, stvaranja zajedničkih prostora i dobara te općenito kreiranju drugačijeg poimanja grada i zajednice. Drugim riječima, radi se o operativnim pristupima koji koriste proturječnosti današnjice kako bi organizirali realne vizije budućnosti.

► Pulska grupa “ugasila se” kada je 2011. nastala Zadruga Praksa ili, bolje rečeno, Pulska grupa transformirala se u Praksu koja je nastala kao “prva inženjerska zadruga na području Hrvatske”. No, iako ste primarno orijentirani na arhitekturu i urbanizam, interdisciplinarnost je vrlo bitna komponenta vašeg djelovanja, pa tako imate članove koji nisu inžinjeri i surađujete s autorima koji nisu članovi zadruge. Koliko znam, zadruge nisu pretjerano “popularne” niti u drugim poljima pa me zanima kako ste se odlučili za baš takav oblik organizacije i što on konkretno podrazumijeva kada su u pitanju protokoli odlučivanja i upravljanja zadrugom? Koliko tu ima hijerarhije, a koliko kompromisa?

Emil Jurcan: Već spomenuta recesija nije ni nas zaobišla pa smo tada, 2010. godine, više-manje svi ostali bez posla. Razmišljajući s jedne strane kako zadržati otvoreni kolektivni duh Pulske grupe, ali s druge strane i vrlo pragmatično kako što efikasnije organizirati naš budući rad, odlučili smo se formirati zadrugu koja je model trgovačkog društva čije upravljanje vode svi članovi. Članovi su istovremeno i suvlasnici, a temeljno upravljačko tijelo organizacije je skupština. To se ubrzo pokazalo dosta praktično jer smo umanjili troškove koje bi imali kada bi svatko od nas otvorio svoj vlastiti ured, jednostavno smo podijelili troškove, a s druge strane je zadružni model omogućio autonomno djelovanje svakog člana na određenim projektima. Tako je nastala neka vrsta mini zavoda arhitekata, heterogena skupina projektanata, ali i dizajnera, fotografa i ostalih disciplina koje si spomenula, a koji su povezani s kreativnom produkcijom zadruge. U našem zanosu očekivali smo tada da će se taj model više proširiti, pogotovo jer su studije pokazivale da se zadružni modeli poslovanja bolje nose s ekonomskom krizom, da su fleksibilniji i otporniji, ali iz nekog razloga to se nije desilo. Treba ipak napomenuti pozitivne inicijative formiranja zadruge za Etičku banku u to doba, ali i još jedne arhitektonske zadruge Otvorene arhitekture iz Zagreba.

► Iako rad u kolektivu čini velik dio tvojeg djelovanja, neke stvari radiš i potpisuješ sam ili pak u tandemu. Tvoj najpoznatiji projekt vjerojatno je štancija Brčevac (koju smo predstavili i na Vizkulturi), za koju si višestruko nagrađivan i o kojem je puno pisano, a ovih dana dovršen je i tvoj drugi istarski projekt – kuća Leonardelli u Galižani. Koji su ti najveći izazovi u radu na ovom tipu objekata?

Emil Jurcan: Ova dva projekta su vrlo slična, riječ je o obnovama starih napuštenih kuća u Istri. Jedina razlika je što je štancija Brčevac kuća na osami u šumi, a Leonardelli je reprezentativna palača iz razdoblja mletačkog baroka u središtu mjesta. Najveći izazov kod oba projekta smatram činjenicu da su oni rađeni za najam, a ne za bivanje. Naime, na tržištu se formirao proizvod koji se naziva istarska kuća i koji, budući da se radi o proizvodu, podrazumijeva čitav niz standardiziranih oblikovnih rješenja koji odgovaraju tom već uspostavljenom tržišnom modelu. Svaki otklon od tih standarda u oblikovanju, materijalu, detalju, logici nailazi na strah jer projekt skreće s putanje očekivanog proizvoda i ulazi u polje eksperimenta koji može, ali i ne mora uspjeti. Tako da mi je najveće uzbuđenje predstavljalo detaljno ispitivanje i najsitnijeg elementa koji čini sastavni dio standardne kuće za odmor, i zatim izvrtanje tog elementa, njegovo ogoljivanje, razotkrivanje u nešto novo, materijalno, taktilno, na trenutke sirovo, u kratko ljudsko tjelesno iskustvo.

► Zajedno s Helenom Sterpin autor si prostorne studije i idejnog rješenja za rekonstrukciju Malog rimskog kazališta u Puli (projekt je predstavljen na Vizkulturi ovdjekoje je naručio Arheološki muzej Istre i koje još čeka svoju realizaciju. Prilike za “ulazak u dijalog” sa antikom za arhitekte nisu česte, koji su bili najveći izazovi u tom smislu?

Emil Jurcan: Već me iskustvo rada na obnovi štancije Brčevac i kuće Leonardelli podučilo da kod obnova konceptualne geste malo vrijede, a da se čitav spektar djelovanja otvara u kontekstualizaciji, međuodnosu materijala, obradi tekstura, svjetlu i sjeni. Antika je u tom pogledu posebna, pogotovo kada je riječ o reprezentativnim građevinama kao što je to bilo kazalište. Antičke su zgrade rađene po vrlo jasnim kanonima, opisanim već kod Vitruvija. Današnjim jezikom mogli bi reći da se radi o autnomnim arhitektonskim formama koje se referiraju isključivo na svoju tipologiju, a vrlo rijetko ili nikad na poziciju u gradu, okolne građevine, ulice, itd. Dakle, radi se o građevinama koje utjelovljuju jasan i imanentan koncept. Međutim danas su te građevine ruševine, mjesta arheologije, a zadatak rekonstrukcije je da se pokuša rekonstruirati upravo konceptualni karakter nekadašnje građevine kako bi se mogla pojmiti njena osnovna karakteristika. Tako je zadatak obnove pulskog kazališta bio da se obnovi geometrija njegovih nekadašnjih tribina koje su bile savršeno položene prema vitruvijanskoj shemi. Ali u međuvremenu se u 2000 godina na tom istom mjestu izgradio srednjevjekovni bedem, mletačka utvrda, austrijska knjižnica, uglavnom razni također povijesni artefakti koji su onemogućavali potpunu rekonstrukciju nekadašnjih tribina u svojoj platonskoj čistoći. Ono što smo u principu radili kao projektanti gotovo četiri godine, zajedno sa statičarem Markom Martinčićem mlađim, je da smo razvijali čelični rešetkasti konstruktivni sistem koji je dovoljno prilagodljiv da skoro svakih metar mijenja svoju fizionomiju i prilagođava se terenu i kontekstu, a istovremeno dovoljno sistematičan da omogući razvoj savršene vitruvijanske geometrije tribina. To mi se čini jedna vrlo korisna pouka u arhitekturi, da između savršenih koncepata i prljave realnosti stoji najvažniji sloj arhitekture – onaj tektonski koji povezuje, koji se prilagođava, bez kojeg se ni jedna platonska apstrakcija ne bi mogla povezati sa zemljom. Uzbudljivo, zar ne?

Projekt rekonstrukcije rimskog kazališta u Puli, 2013.-2018.

► Prošle je godine izašao je i prvi naslov novopokrenute edicije Dobrolet, podnaslovljene kao prostor arhitektonske kritike, koju uređuješ zajedno s Lukom Skansijem. Riječ je o eseju Poglavlje o arhitekturi Györgya Lukácsa koje je objavljeno u uredništvu Ivane Perice te zajedničkom izdavačkom pothvatu Društva arhitekata Istre, Filozofskog fakulteta u Rijeci i izdavačke kuće Sandorf. Kako je nastala ideja o ediciji i koje nove naslove odnosno goste urednike planirate?

Emil Jurcan: Kolega Luka Skansi, povjesničar arhitekture, i ja došli smo na ideju da pokrenemo Biblioteku Dobrolet nakon niza dugih razgovora o raznim teoretskim ishodištima današnje arhitekture za koje nam se činilo da su nedovoljno poznati kod nas. Ideja Biblioteke je da kroz mala džepna izdanja približi publici filozofske, teotretske, povijesne i kritičke teksotve koje smatramo fundamentalnima za promišljanje arhitekture. Istovremeno nas zanimaju i vrlo opskurna izdanja koja se trudimo spasiti od zaborava. Primjerice, Lukácsevo Poglavlje o arhitekturi doživjelo se samo jedan prijevod otkad je objavljeno 1963. godine i to na talijanski jezik, tako da je sada taj tekst dostupan jedino čitateljima njemačkog, talijanskog i hrvatskog jezika, na što smo jako ponosni. Upravo pripremamo sljedeće izdanje, a riječ je o dva eseja ruskog arhitekte Moiseia GinzburgaRitam u arhitekturi Stil i epoha, koji su bili vrlo važni manifesti konstruktivističkog pokreta u arhitekturi. Nakon toga pripremamo se za prijevod nekoliko članaka i eseja talijanskog arhitekte Giancarla De Carla koji progovara o potrebi participacije građana u planiranju iz jedne vrlo specifične, anarhističke perspektive.

► Za kraj, vratila bih se na tvoju drugu ljubav – stripove. Na Komikazama su prošle godine objavljeni neki tvoji radovi, ima li nešto novo na tom planu?

Emil Jurcan: Nazvao bih stripove mojom prvom ljubavlju, a o njoj je najteže govoriti! Trudim se njegovati to grafičko i narativno iskustvo prilikom projektiranja, recimo u spomenutoj Palači nomada, ali i van same arhitekture. Već nekoliko godina se bavim sitotiskom u zadruzi Praksa pa tako tiskam korice knjižnih izdanja koje radimo, surađujem sa sličnim kolektivima poput Centrifuge iz BerlinaMatrijaršije iz Beograda, spomenutih Komikaza, pa se tako mogu pohvaliti i samostalnom izložbom grafika nastalom 2016. godine pod nazivom Dok fašizam buja Emil Jurcan radi točkice.

Razgovarala: Jasna Jasna Žmak / vizkultura.hr / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.

Zahvaljujemo Emilu Jurcanu na ustupljenim vizualnim materijalima

uvodna foto: Emil Jurcan / foto: Edna Jurcan / Vizkultura