Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

INTERVJU

Dr. Vukelić: Zdravo suvremeno demokratsko društvo ne može se izgraditi na lažiranoj povijesti

Dr. sc. Vlatka Vukelić, pravašica i znanstvenica za Kamenjar.com govori otvoreno o sebi i svom političkom putu

Razgovarao: Ante Rašić

Osnovna premisa za kojom se povodim je sljedeća: zdravo suvremeno demokratsko društvo ne može se izgraditi na lažiranoj povijesti ili povijesti koja je selektivna i manipulatorska. Da biste izgradili kuću, trebaju vam čvrsti temelji, da biste izgradili državu trebaju vam zdrava tradicija, povijesno-pravno nasljeđe i legitimitet nacionalnosti. Mislim kako danas naše mlado društvo nema niti jedan od ta tri elementa i to je nešto čemu društveni i javni djelatnici trebaju težiti, ako žele pomoći u demokratskom i nacionalnom stasanju moderne Hrvatske.

Rijetkost je vidjeti znanstvenike u ulozi političara. Što vas je nagnalo da krenete tim putem i trpi li zbog politike vaša znanstvena karijera?

Rijetko je, no nije i nemoguće. Sjetimo se samo Tončija Tadića. Količina znanja, način razmišljanja i sposobnost valorizacije društvenih mijena dali su mu mogućnost da u ideji postane primjenjiv. To je otprilike i moj cilj. Promatranjem društva koje me okružuje, sustava čiji sam dio, javila se želja za aktivnim učešćem u stvaranju novog, zdravijeg i logičnijeg življenja. Kao djevojčica doživjela sam ratni vihor i tu leže korijeni mog interesa za „popravljanjem svijeta“. Kada sam uvidjela da je svaka generacija u Hrvatskoj doživjela barem jednom ratna razaranja, zapitala sam se kako to spriječiti, jer ne želim da moja djeca trpe ono što sam sama morala proći. Bilo je logično postati dio pravaškog pokreta, jer taj korpus nije bio obilježen klijentelizmom, a zastupao je isključivo nacionalne vrijednosti. Tom političkom svjetonazoru ostala sam odana do danas, tako da se i danas smatram dijelom javnih osoba koje su iznikle iz pravaškog djelokruga, iako više nisam član niti jedne političke stranke.

Iako se politika i znanost na prvi pogled čine nespojivima, moj je odnos prema tome potpuno drugačiji, štoviše smatram kako bi se više naših znanstvenika trebalo uključiti u političke procese te biti korektiv i glas razuma u mnogim političkim odlukama. Dakle, za mene su ovo spojivi pojmovi.

Znanstvena karijera ne „trpi“ zbog politike. To nije samo ljubav, to je poziv, ali i egzistencija. Ja iz tog sektora primam plaću, od politike ne živim niti se njome financiram. Prioritet u svakom slučaju ima znanost.

Odani ste pravaškoj političkoj ideji, no pravaštvo je danas fragmentirano i nejasno je tko pripada kojoj grupaciji. Smatrate li da prijeti nestanak pravaštva kao jedine hrvatske političke ideološke baštine? Ima li danas uopće istinskih sljedbenika Starčevićeve ideje?

Ovo je teško pitanje koje zahtijeva kompleksan odgovor. Teško je, naoko, u Europi 21. stoljeća slijediti Starčevićevu političku ideju, jer granice država gotovo su neotuđiva datost. Međutim, u društvenom smislu, mnogo je ideja koje nisu realizirane, pa eto upravo i ta da bi obrazovana struktura stanovništva trebala aktivno sudjelovati u poučavanju onih kojima je učenje bilo nespretno. Konkretno, ja to upravo činim kroz politiku. Na neki način vidim to kao svoju zadaću.

Nadalje, imamo niz novih pojmova s kojima se suvremena Europa susreće, poput transrodnosti, golemih migracija, krađa identiteta, golemog narušavanja privatnosti, pokušaja negiranja tisućljetnih institucija poput Katoličke crkve… sve su to devijacije koje pravaštvo može korigirati, kojima se može argumentirano suprotstaviti i koje može usporiti ili zaustaviti, barem na području Hrvatske. Danas neke druge interesne skupine upravljaju Europom, to više nisu dinastija Habsburg ili neki oholi kancelar, ali su to i dalje interesne grupacije. Treba biti svjestan njihovih motiva i djelovati sukladno tomu, a pravaštvo se u političkoj areni uvijek dobro nosilo s prepoznavanjem takvih opasnosti.

Pravaštvu prijeti nestanak ne budemo li imali ljude koji će biti sposobni odgovoriti na ovakve nove društvene izazove. Mnogi pojedinci u današnjim upravljačkim strukturama političkoga pravaštva ljudi su bez vizije, sposobnosti, nisu karizmatični, loši su upravitelji i jedini im je cilj, ne biti politički korektiv, već uključiti se u klijentelistički sustav koji brižno njeguju dvije najveće i najjače hrvatske političke stranke. Često tu nema smišljenih političkih kampanja, već se sve svodi na obilazak tuđih grobova, s time da je vrlo upitno bi li ti preminuli uopće htjeli da im takvi pojedinci obilaze vječno počivalište. Tako se ne stvara bolje društvo, tako se ne voli domovina i tako se ne vodi politika. Bude li to obrazac političkog ponašanja mogu zaključiti da pravaštvo jest na svome zalasku.

Često otvarate pitanja povijesno kontroverznih događaja. Kao znanstvenica ne bavite se proučavanjem tih tema, ali u politici ih razrađujete, zašto?

Djelomično sam odgovorila na ovo pitanje. Neke od tema koje obrađujem jednostavno budu nametnute. Morate znati da su znanstvenici grupacija koja živi za trenutak kada mogu uskliknuti „eureka!“. To je naš adrenalin, no dok to postignete put je dugačak i trnovit. Često su tu trenuci očaja, ima i suza, no neponovljiv je ushit kada primjerice uspijete datirati neki sarkofag nakon mjeseci nepovezanih informacija. Ono što je ovdje ključno, nešto je što se zove zdrav razum, a čini se kako je to danas prava rijetkost. I tako vam se nametne i neka suluda povijesna tema, koja je nelogična, ideološki obojena, društveno neispravna, pa je počnete propitivati. Znanstveni je habitus znatiželja, a to je i moja vodilja. Kontroverzne teme kojima sam se počela baviti dio su tog nametnutog korpusa i nisu bile dio mog istraživačkog interesa u samom njegovom iskonu. No toliko su bile nametane, toliko medijski prisutne, toliko pogrešno interpretirane i to samo s jednim ciljem, a taj je manipulacija masa, da sam jednostavno morala reagirati. Čvrsto vjerujem da je Hrvatska dio nekog velikog društvenog pokusa koji traje od uspostave komunizma te da su građani ove zemlje pokusni kunići za nama nedokučive ljude nedokučivih namjera. Osobno me vrijeđa takav stav i takvo postupanje kao prema građanki RH. I stoga razrađujem „kontroverzne teme“. Te teme zapravo niti ne možemo nazvati kontroverznima, jer to su samo najčešće historiografski falsifikati. Voljela bih da se više mojih kolega uključuje u rasprave po tim pitanjima, no nevjerojatan je strah od „izlaganja“. Ljudi ne žele biti predmetom tabloidnih sapunica, boje se za radna mjesta, za obitelj i budućnost. Nadam se da hrabrija vremena tek dolaze, jer sloboda etičnog znanstvenog istraživanja trebala bi biti utkana u postulate svake suverene i suvremene mlade države s tisućljetnim povijesnim pedigreom.

Pojedinci vam spočitavaju zbog „intrigantnih“ izjava vezanih uz osnivanje Prvog partizanskog odreda u Sisku, dovođenja u pitanje postojanja dječjeg logora također u Sisku tijekom Drugog svjetskog rata te zbog prozivanja vlasti zbog podupiranja obljetnice „balvan revolucije“ Drugog svjetskog rata – četničkog ustanka u Srbu. Na kojim dokazima se temelje te vaše tvrdnje i jeste li usamljeni u tom mišljenju?

Nisam usamljena i nisam jedini povjesničar koji je javno istupio protiv nekih od događaja koje navodite. Primjerice vrlo produktivan i znanstveno-metodološki besprijekoran znanstvenik dr. sc. Mario Jareb dao je konture apsurda „happeninga“ u Srbu, o Prvom partizanskom odredu u Sisku pisali su mnogi suvremenici, znanstvenici (mahom srpske historiografije), publicisti i novinari, a vidljiv je i interes mlade generacije znanstvenika za ovu temu, koji radove do sada nisu imali prilike objaviti u on-line verzijama popularnih portala, ali su u radu zastupljeni unutar manje „popularnih“ uredništava. Činjenica da nisam usamljena u tim razmišljanjima potvrdila se i kad smo započeli razgovore oko organizacije znanstvenog skupa na temu dječjeg prihvatilišta u Sisku 1942.-1943. Da sam u toj ideji sama, imala bih eventualno predavanje ili monolog.

S obzirom na teme, vrlo sam oprezna u bilo kakvim izjavama, pa tako sve što kažem temeljim na arhivskoj građi kompariranoj s usmenim svjedočanstvima, kao i obimnoj literaturi razne provenijencije. Naravno da će „Hrvatske novine“ iz 1942. Prihvatilište za djecu prikazati kao herojski organizirani pothvat, dok će istu stvar „Novosti“ SNV-a 2017. prikazati kao “zvjersku ustanovu”. U tom smislu, moj je zadatak činjenice staviti u kontekst vremena, ali i poslati snažnu poruku za budućnost, inače povijest nije učiteljica života.

Osnovna premisa za kojom se povodim je sljedeća: zdravo suvremeno demokratsko društvo ne može se izgraditi na lažiranoj povijesti ili povijesti koja je selektivna i manipulatorska. Da biste izgradili kuću, trebaju vam čvrsti temelji, da biste izgradili državu trebaju vam zdrava tradicija, povijesno-pravno nasljeđe i legitimitet nacionalnosti. Mislim kako danas naše mlado društvo nema niti jedan od ta tri elementa i to je nešto čemu društveni i javni djelatnici trebaju težiti, ako žele pomoći u demokratskom i nacionalnom stasanju moderne Hrvatske.

Na svom Facebook profilu često komentirate dnevno-politička zbivanja. Otvoreno i argumentirano iznosite svoje stavove. Na meti vaših kritika često se nalaze osobe poput Milorada Pupovca, sisačke gradonačelnice, glumice, kolege povjesničari, svi koji na bilo koji način obezvrjeđuju Hrvatsku, Domovinski rat, patriotizam. Jeste li iskusili neke oblike napada ili pritisaka, prijetnji zbog tema kojima se bavite, zbog pitanja koja problematizirate?

Jesam. Facebook je medij koji je dvosmjeran i kao takav nosi i negativne strane iskazivanja osobnog mišljenja. Prijetilo se meni, mojoj djeci, dizala sam kaznene prijave, dobivala sam prijeteće poruke, dandanas vodim sudsku parnicu zbog grubog narušavanja privatnosti i djelovanje mimo europske konvencije o zaštiti obitelji i privatnosti…na žalost, u Hrvatskoj doslovce možete hodati po cesti s nekim „mutnim fotografijama“ na kojima sami identificirate aktere i na taj način javno, ljudski i politički diskreditirate „xy osobu“ koju ste detektirali kao prijetnju. Ako kojim slučajem radi toga završite na sudu, pravdate se javnim interesom i činjenicom da ste tako grubo klevetali osobu koja je javna. I nevjerojatno, ali uza svu silu zakona koji jasno definiraju kako su ovo protuzakonite radnje, parnice koje vodite vući će se u nedogled, vi ćete se financijski iscrpiti, a svjedoci koje ćete ugledati biti će uvreda zdravog razuma, jer činjenično nisu relevantni za spor. Mogu reći da je to oblik pritiska, zar ne?

Fizički još nitko nije nasrnuo na mene, no ne mogu reći kako se toga ne bojim, jer su prijetnje nakon zadnjih objava na portalima index.hr i net.hr bile vrlo grube i zastrašujuće.

Na lokalnoj razini događale su se stvari poput premještanja moje djece iz vrtićke skupine u vrtićku skupinu mimo prethodnog razgovora sa mnom i prethodno dobivene suglasnosti ili premještanja djeteta iz razreda u razred, također mimo prethodnog razgovora sa mnom i prethodno dobivene suglasnosti, ali to su situacije kojima smo se prilagodili i koje smo kao obitelj pokušali definirati kao mane sustava, iako smo svjesni nadležnosti pojedinih institucija i njihove upravne i upravljačke strukture. Na ljudskoj i osobnoj razini jednostavno si ne dopustite misliti da je to dio ičijega plana, iako je vremenska podudarnost, isti modus operandi i organizacijska shema možda i prevelika slučajnost.

U najnovije vrijeme reagirate na društveno-politička pitanja kroz udrugu Hrvatska slobodna desnica. Kako je došlo do te ideje i zašto ste “digli ruke” od aktivizma kroz političke stranke?

Stalno provlačim pitanje „dizanja ruku“ od aktivizma kroz političku stranku…možda mi je bilo dosta permanentnog rada za druge. Iza svake dobre stvari koja se dogodila reklamirao si čitavu stranačku infrastrukturu na vrhu piramide, koja nije imala nikakve veze s time, dok su ljudi koji su aktivno sudjelovali u svim procesima ostajali degradirani. Ne mogu sada reći da je i spol igrao ulogu u tome, jer nam je predsjednica bila i Ruža Tomašić, no njezino razdoblje u ovoj pravaškoj opciji bio je splet spretnih okolnosti, a ne nužno njezine sposobnosti, veličine i važnosti. Svako vrijeme nosi svoje, a to su pokazali i rezultati na ovim parlamentarnim izborima kada sa svojom listom nije osvojila niti jedan saborski mandat. U vrijeme mog političkog stasavanja nije bilo prostora za još jednu žensku političku osobnost u liderskom krugu, iako je prostor postojao u prvim borbenim redovima. Ja sam se upravo preko tog modela i nametnula, ali me to zaista iscrpilo. Uvid u upravljačku političku strukturu donio je novu dimenziju spoznaje, a to poigravanje s ljudima, vođenje politike preko telefona i razmišljanje po principu: neprijatelj mog neprijatelja nije moj stil. Ni privatno, ni poslovno, pa ni politički. Ženama je teže u politici, jer smo emotivnije i sistematičnije i ne volimo tratiti svoje i tuđe vrijeme, jer imamo posložene živote. Zato se teže prati naš tempo aktivnosti, ali se kroz njega otkriva i realna mogućnost ljudi kojima si okružen, pa nesposobnost postane vidljivija, a to nitko ne voli. U času kada sam bila primorana tolerirati tu karakteristiku, znala sam kako moram napraviti odmak od stranke kojoj sam do tada pripadala. Zato sam i osnovala udrugu Hrvatska slobodna desnica još u veljači ove godine, netom nakon nečega što je trebao biti stranački sabor. Bilo mi je jasno da su inertnost, neznanje i nesposobnost, kao i laganje „zavladali stranačkim hodnicima“ te je stranka postala infrastrukturni teret, umjesto da bude idejni pokretač i motivator. Nisam imala ideju prelaska u neku drugu stranku, iako je bilo krajnje ozbiljnih i konkretnih ponuda, na čemu sam zahvalna. No trenutačno ne mogu biti dio nikakve „Borg grupacije“, jer kolektivna svijest nije moje prirodno okruženje. Uostalom izlaskom iz lošeg braka ne treba srljati u novi. Neka ženik pokaže koliko vas zaista voli, a udvaranje bude u najmanju ruku barem zanimljivo.

Mnogi vam zamjeraju svestranost. Društveno ste aktivni na razne načine. Osim što ste predsjednica udruge HSD također ste na čelnoj poziciji Hrvatskog sveučilišnog sindikata. Kako je došlo do osnutka sindikata i zašto? Mogu li sindikati utjecati na političke odluke ili i tu vlada politika osobnog interesa?

Toliko je toga. Sindikat smo osnovali 2017. godine. Najsnažniji motiv koji sam za to imala bila je i opet golema nepravda prema ljudima koji nisu bili ukalupljivi. Ljudi najčešće imaju stav da kada dolaziš iz sektora javnih službi da kao da si u samome Raju. No to nije puna istina. Osobno sam na svojoj koži iskusila problem nedorečenih reformi koje su iz sustava trebale izbaciti preko 2000 znanstvenih novaka, svih odreda doktora znanosti. To je bio takav apsurd i takva nepravda prema ljudima koji su ispunili sve uvjete koje je sustav od njih tražio i gotovo završili na cesti. Kako sam i sama pokušavala tih godina rješavati svoje radno-pravno pitanje uvidjela sam da mi postojeći sindikati ne znaju/ne žele pomoći. Jednostavno se dogodilo da su znanstveni novaci postali djeca koju nitko ne želi i epizoda koje se nitko nije želio sjećati. Sjećam se kada sam došla pravnici u HZZ pitati je koja su moja prava, gospođi prvo nije bilo jasno kako je moguće da u RH netko radi na određeno 6 + 4 godine. Ona je odmah rekla da je to protuzakonito, a to smo mi bili: generacija koja je 10 godina čekala stalan posao i koja do tada nije bila kreditno sposobna, jer svi znate koje uvjete postavljaju naše banke za kreditiranje građana. Tada je postalo jasno da su problemi s kojima se suočavaju ljudi djelatni u sveučilišnom sektoru, na institutima i visokim učilištima zakonska nedoumica te da se zakonito bez posla može ostati samo zato jer niste sljedbenik grupacije koja upravlja ustanovom. Život i rad u sveučilišnoj strukturi mnogo je sličniji politici nego li se to na prvi pogled čini. Od tuda inicijalna ideja za osnutkom sindikata. Njezinoj realizaciji pristupilo se nakon blokade nastave na Hrvatskim studijima, kada su nastavnici postali taoci ljudi koje ne poznaju, a koji su se predstavljali kao studenti. A isti ti nastavnici hrabro su održavali nastavu, bez obzira što su kao grupacija bilo žestoko napadani od dijela medija. Ti ljudi nisu bili krivi ni za što, osim što su počeli shvaćati razmjere privilegija koje je povlaštena skupina pojedinaca brižno baštinila, no tada njihova egzistencija nije smjela doći u pitanje, a upravo se to počelo događati. Radno pravo, baš kao i radne obveze trebaju biti osnova na kojoj počiva hrvatsko društvo. Radnik mora biti zaštićen, ali i svjestan svojih obveza, no ne smije postati usputnom žrtvom nekih ratova koji nisu njegovi.

Primjetili smo da se posebno zalažete za prava majki te senzibilizaciju društva za majke i djecu. I sami ste majka troje djece i iz osobnog iskustva možete puno toga reći. Što je po vašem mišljenju ključno za demografski oporavak zemlje?

Prije svega pozitivan stav o ženama, majkama i djeci. Postali smo kultura smrti, dok se na djecu gleda kao na gnjavež i davež. Ona ometaju ispijanje kavi, poslovne dogovore uz pivo i unose nemir u restorane. Hodaju po linijama koje su na pločniku iscrtane za bicikliste i glasno se smiju u policijskoj postaji u koju ste došli po novu osobnu. Djeca koja su duhom otvorena i po prirodi vedra postaju čudaci, a najvažnija stavka odgoja postaje broj klubova u kojima su trenirali. Ne treba nam mudrovanje za demografski oporavak. Čast uvaženim hrvatskim demografima, ali nikako da se tu prijeđe s faze znanstvenog rada na primjenjivu stvarnost. Puno sam pisala o tome i tu je toliko mogućnosti. Od besplatnih udžbenika, ali ne od godine kao godine nego definiranog standarda, na dalje. Svakako povećanje naknada na još više financijske vrijednosti. Ako je struktura stanovništva takva da se ono teško prilagođava gospodarskim promjenama, zašto ne potaknuti razvoj generacije majki odgajateljica. No one moraju biti sigurne da ih sustav neće ostaviti na cjedilu i da kroz takav životni poziv djeluju i te kako društveno korisno. Upravo to, senzibilizacija. Pa za poticanje dojenja imali smo ogromnu kampanju, zar ne možemo utjecati na naše okruženje u tom smislu također s takvim primjerima? S druge strane, ako govorite o tome kako su „prve tri najvažnije“, zašto se ženama ne dozvoli porodiljni u tom trajanju? Rasteretiti ćete dječje vrtiće, potaknuti dodatna zapošljavanja, i imati ćete u konačnici zdraviju djecu razvijena imuniteta koje šaljete na društvenu integraciju u vrtiće. Mislim da bi preslikavanje francuskog socijalnog i zdravstvenog sustava bio dobar model za početak. Tamo su pedijatri mobilni i dolaze obiteljima u kuće na poziv i dostupni su 24 sata na dan, a država majkama jednom tjedno osigurava dadilje na par sati, kako bi majke mogle obaviti „nešto za sebe“. I tu vidim mogućnosti za nova radna mjesta, a svakako za demografski oporavak i svakako za sretnije majke i bolje zbrinutu djecu, što treba biti osnov demografskog oporavka. Ovo su naravno samo nabrojane crtice koje su mi sada pale na pamet, problematika je suštinski puno kompleksnija, no ponavljam, do sada nismo vidjeli niti jedan konkretan pomak, a da je fizički opipljiv.

Prvi regularni izbori koji nam slijede su oni za EU parlament. Hoćete li se kandidirati za hrvatsku zastupnicu i zastupati nacionalne interese u europskom središtu?

Nakon dosta razmišljanja, mogu s ponosom izjaviti da hoću, iako imam veliki problem s odsustvom iz Hrvatske. No postoji nešto što se zove „viši cilj“ te ako zbog njega moram biti prisutna u nekim drugim zgradama, nekih drugih političkih tvorevina, onda to tako treba biti. Pozicija je to s koje se može jako puno učiniti, a svi znamo da Hrvatska tradicionalno loše stoji po pitanju veleposlanika naše vanjske politike. Tradicionalno su to bile pozicije koje u svim zajedničkim državnim tvorevinama kojima smo pripadali, nisu držali Hrvati, pa je tu primjetan razmjeran manjak. No kako Hrvatska nije otok sam za sebe treba intenzivno raditi na njezinoj međunarodnoj prepoznatljivosti i vidljivosti. Birokratski aparat Europskog parlamenta je glomazan i zastrašujuć, no i pored te činjenice za Hrvatsku se kroz njega može učiniti puno, ako ništa pravovremenim informiranjem hrvatskih ureda o aktivnim kampanjama. Sama kampanja bit će veliki izazov, jer zahtijeva pripremu za izvlačenje maksimuma iz jednog „stranog“ sustava, no realizacija mandata bio bi izazov života po mnogim pitanjima od vitalne važnosti za Hrvatsku.

Imate li konkretnih političkih ponuda od desnog političkog spektra i imate li planove za pristupanje nekoj novoj političkoj opciji?

Imam, međutim nije skroz jasno kakve su to ponude. Sami ste naveli da sam svestrana, a svestranost traži puno vremena, tako da za sada ponude poput: kave, ručka ili gableca ne mogu definirati kao ozbiljne. Naravno, grupacija koja je bila najkonkretnija u političkim ciljevima koji su isti ili skoro isti, uživa i dalje moje povjerenje. Ne zanimaju me zastupnici koji zastupaju treće osobe, gladna i žedna nisam, kavu volim piti sama, a posao i politiku volim napraviti bez „uvodnog udvaranja“. Konkretna sam, moji stavovi su jasni, ali moja djeca su najvažnija. Ne mogu si dopustiti gubiti vrijeme „u prazno“, zbog ljudi kojima sam potrebna na ovaj ili onaj način. To je razdoblje života u kojem se nalazim i u kojem je jedino takav multitasking održiv. Zahvalna sam na interesu svima, no politički dekor nisam nikada bila, niti želim to postati.

Za razgovore o političkim konceptima i programima te načinu na koji je moguće ostvariti njihovu realizaciju sam uvijek spremna, populizam me ne zanima.

Ne znam koja je to nova opcija u Hrvatskoj kojoj se može (pristupiti). Sve smo već vidjeli, startne pozicije svih već znamo, ono što ne znamo je model kako stvoriti kvalitetno desno okupljanje. Zajedničke fotografije jednostavno nisu dovoljne. Da biste ozbiljno privukli taj velik broj pojedinaca koji je za sada distanciran od svih političkih struktura, jer su doživjeli izigravanje dogovora ili iskorištavanje političke stranke koja ti je kao „domoljubu“ godinama isplaćivala plaću, morate imati do detalja razrađen koncept koji će biti prihvatljiv većini. Npr. formirat će se upravljačko tijelo desnog bloka u kojem će odlučujuću ulogu imati Vijeće sedmorice. Oni će biti određeni prema sljedećim kriterijima….itd. A onda dolazite i do definicije postavki uslijed svih mogućih izbora koji predstoje: tko je nositelj liste u kojoj izbornoj jedinici, tko to ne može biti i zašto itd. Dakle, takav operativni plan još ne postoji, a po meni jedino bi takav pristup bio politički ujedno ozbiljan, ali i korektan.

Imate li politički uzor i gdje se vidite za 10 godina?

Eva Peron je bila iznimna žena, netipičnog tijeka života. Ono što je bila, natjeralo ju je da postane osobom koju je nacija zavoljela. Naravno, i okolnosti su tome pripomogle, ali da nije bilo osobnosti, da nije bilo pokretačke emocije, ne bi bilo niti toga duha koji je pomogao u nacionalnom zalječivanju. Žena koja nije bila dio društvenog i političkog establišmenta 5 koljena unazad, žena koja je slijedila vlastite mogućnosti i osjetila bȉlo naroda, a pronašla je model kako to bilo pretvoriti u stvaralačku pozitivnu energiju. Bila je državnik kakvu je Argentina tada trebala. Mnogo je još političkih osoba kojima se divim na onome što su stvorili i sustavu koji su učinili funkcionalnim, poput recimo Oktavijana Augusta, pa onda Petra Velikog….svi su redom bili veliki reformatori, koji su shvaćali vrijeme i prostor u kojem žive te što su realni pomaci koje mogu u svojim mandatima ostvariti.

Teško je reći gdje se vidim za 10 godina. Nadam se da ću i dalje živjeti u Hrvatskoj, raditi posao koji volim i možda i dalje utjecati na pozitivne društvene promjene u sredini kojoj i sama pripadam. O politici sam naučila puno i bilo bi mi žao ne iskoristiti taj kapital u svrhu narodnog boljitka. Nevjerojatno ali istinito, tek sam s političke platforme uspjela u nakani povećanja porodiljnih i roditeljskih naknada. Slučaj je htio da smo imali kampanju s time baš prije pada Karamarkove Vlade te je ta naša ideja postala sastavni dio izbornih kampanja „velikih stranaka“. Već sam taj slučaj pokazao mi je koliko se kroz politiku može utjecati na kvalitetu života „običnog“ malog čovjeka i prosječne hrvatske obitelji.

Dakle i za 10 godina voljela bih raditi kampanje tog tipa i „tjerati“ sustav da služi građanima, a ne obratno.

Razgovarao: Ante Rašić / Kamenjar.com

Foto: Miroslav Arbutina / Ilustracija Kamenjar.com