Ljuba dijeli sredozemlje na dvije jednake polovice (20)

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju

LJUBA DIJELI SREDOZEMLJE NA DVIJE JEDNAKE POLOVICE

TROJA, MIT I ZBILJA 20

Sjeveroistočni rub alboranske ploče je mjesto kojim, naspram pravca Ljubljana – rt Roca (Lisabon), prolazi njemu ortogonalan pravac (90º) od rta Peñas, koji preko najvišeg vrha Pirineja, Mulhacen, na marokansku sjevernu obalu pada nešto zapadnije od ušća rijeke V. Moulouya, a kružnicu dijeli na 1/8 opsega kruga.

Zadivljujuće je, dakle, da na udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara, s tako sitnim razlikama, na istom pravcu pravilno korespondiraju dva topografska apsoluta Sredozemnog mora – vrh Iskenderunskog zaljeva i rt Sao Vicente, kako smo zaključili u prošlom nastavku. Međutim, na njemu, eto, izgleda, leži i zasad nepoznati grad, možda čuveni Tartessos. Premda spram sitnog mjerila kartu Sredozemnog mora valja uzimati s rezervom, kao model, projekcija besprijekorno funkcionira. Meridijan koji prolazi pozicijom Doñan presijeca njegovu geografsku širinu na samoj crti španjolske obale sjevernije od ušća rijeke Guadalquivir i grada San Lucar de Barameda, gdje je pronađen tajanstveni grad.

Prva nulta longituda svijeta

To nije sve, glavno iznenađenje jest činjenica da, zbog blagog zaljeva, meridijan prethodno prolazi rtom Cando točno na mjestu gdje obalu siječe i završna zapadna stranica „pariškog“ pravokutnika koja se produžava sve do marokanske Essaouire. Na sjeveru Poluotoka, pak, meridijan nadilazi najviši vrh zapadnih Pirineja, gorja Montana de Leon, ili preciznije Sierra de la Pobladura, Teleños, visok 2185 m (vidi kartu K02e). Što bi trebao biti zaključak? Američki arheolozi možda su otkrili grad Tartessos upravo na mjestu gdje ga je locirao Rufio Festo Avijeno, pa ga ova studija topografski i geografski preporučuje.

No vratimo se kružnici; njena specifičnost nam nudi neočekivano bogati geometrijski prezentat. Konfiguracija predstavljene geometrije originalna je u njenom idejnom korijenu. Pirinejski poluotok je, dakle, podijeljen ponajprije u četiri kvadranta od po 90º, a potom i na uže sekcije od po 45º. Tako dobivamo osam točaka od kojih su tri na morskoj površini otprilike od rta Nao, južno od Valencije, do Ceute, gdje F. Braudel postavlja granicu „malog mora“, što znači i „male plovidbe“, te od nje do portugalskog Fara, prethistorijske Ossonobe. Poglavito je zanimljiva zona od Ceute do Fara koju neposredno kontrolira luka Cadiz. Ona je prije sadašnjeg niveliranja morske razine mogla biti kopno sve do pozicije na oko 6º38’W (točka na kružnici nalazi se na oko 36º16’N i 6º44’W) jer dubina mora iznosi 64 do 80 metara. Potom dno poprima oblike šelfa pa dubina naglo doseže 530 m. Kao zaključak nameće se sljedeće mišljenje: kako ova točka na kružnici ima sebi imanentno geografsko ili bilo koje drugo značenje, budući da ju, kao i središte kružnice, uvjetuje stranica pariškog pravokutnika, onda bi se, shodno tomu, mogao potvrditi i pariški početni meridijan kao „izvorni prvotni meridijan zemlje ili prva nulta longituda svijeta – pariška drevna Ružina linija“. Ako pak točka stoji u funkciji određenja geografske dužine, onda je njezin pandan na sjeveru španjolskog kontinenta ušće i istoimeni gradić koji se nalaze u Povijesnom parku rijeke Navia. Tu je, naime, ljudska naseobina registrirana još od paleolitika, nekih 300.000 godina prije Krista, a pronađeni su i nalazi neandardalskog razdoblja. Rijeku i Ptolemej bilježi pod imenom Nabia, a gradić na njoj Libunca. Znakovito je da je na širem prostoru, istočno i zapadno, to jedini ubicirani grad. Konačno, u smjeru jugoistoka i sjeverozapada, ona je točno polovica udaljenosti između španjolskog autonomnog grada Ceute (kartagenska Abyla iz 5. st. pr. Kr. i rimska Septa), u Maroku, i portugalskog rta i luke Faro, kojima upravo i prolazi obod kružnice. Prema tomu je riječ o iznimnoj sustavnosti oku nevidljive matrice projekcije.

Alboranska ploča

Međutim, na istočnoj strani, u zoni od Ceute do prve točke kružnice, završetak je alboranske ploče koja u podmorju na dubini od 70 do 99 metara ima formu otoka. Danas je iznad površine mora vidljiv jedino svjetionikom označeni otočić Alboran, pa se ovu točku na kružnici može nominirati kao „alboransku“. Sjeveroistočni rub ploče nalazi se upravo na geografskoj poziciji kojoj odgovaraju i koordinate točke otprilike na 36ºN i 2º45’W. To je mjesto kojim, naspram pravca Ljubljana – rt Roca (Lisabon), prolazi njemu ortogonalan pravac (90º) od rta Peñas, koji preko najvišeg vrha Pirineja, Mulhacen, na marokansku sjevernu obalu pada nešto zapadnije od ušća rijeke V. Moulouya, a kružnicu dijeli na 1/8 opsega kruga. Ako bismo točku kružnice stavljali u kontekst geografske dužine onda ona na sjevernom dijelu baskijsko-španjolske obale, točno na 2º45’W, ima za orijentir vrlo upečatljiv geografski objekt – izoštreni rt Machichaco (eu. Matxitxako) sa istoimenim svjetionikom. Neki izvori navode da je tu stajao u davno doba (ne kaže se koje), što ne bi bilo ni čudno budući da je Ptolemej taj rt oslikao kao završetak lanca Pirinejskog gorja te ga naziva Oeasso i prikazuje u nakošenoj stožastoj formi. Točka je također i križište vodoravnog pravca (ovo je izuzetno sinkrona situacija) koji vodi od ušća Orontesa do središta Gibraltara, vjerojatno stoga jer je prije posljednje oledbe prolaz bio pod morem, dakle plovan, samo u najužem središnjem dijelu.

Upravo ta činjenica može usmjeravati na starost projekcije, jer je pravac ujedno i osnovica velikog istokračnog trokuta kardinalnih vrijednosti s vrhom u hrvatskoj Ljubljani. Na karti Sredozemnog mora krupnijeg mjerila, njegovi krakovi, na istoku od ušća Orontesa do Ljubljane, te na zapadu, od Ljubljane do geometrijskog središta Gibraltarskog prolaza (kružnica minuciozno opisuje rt Spartel te grad Ceutu) imaju dužinu oko 86,7 cm. Kutovi su pak unutar trokuta sljedeći: u vrhu (Ljubljana) 124º, na uglovima (Orontes i Gibraltar) dva puta po 28º ili ukupno 56º što daje vrijednost od 180º. Trokut je dakle geometrijski pravilan te je očito, s matematičkog i topografskog motrišta, tu se morao nalaziti značajan lokalitet; ljubljanska pozicija stoji u funkciji razmjere udaljenosti između središta Gibraltarskih vrata i krajnjeg istoka Levanta, dviju najkardinalnijih točaka Sredozemnog mora. Zapravo je to njegova širina, a pozicija Ljubljane ona točka koja ju dijeli na dvije jednake polovice. Ovaj trokut je krucijalan pa ponovimo još jednom: istočni krak trokuta, na trasi ka Troyesu i Parizu, prolazi kroz Troju u Maloj Aziji; meridijan ljubljanske pozicije prolazi kroz talijansku Troiu, rt Palinuro i Siracuzu te se zaustavlja na libijskoj istaci južno od Misrataha gdje pada ortogonala jeruzalemskog trokuta; zapadni krak prolazi središtem Menorce kroz koji prolazi i meridijan francuskog Troyesa, te središtem Ibize. Ako bi se radilo o drevnoj topografskoj slici ovo bi bio jedini, mada zasad nepouzdan, logičan zaključak.

Ljubljana u pravilnom trokutu, točno u sredini Sredozemlja

Zapadni ugao trokuta Orontes i Ljubljana

Alboranska ploča, neposredno prije posljednje oledbe i podizanja razine mora za oko 60-90 m, zasigurno je morala biti otok koji je, pak, mogao nestati podizanjem mora, budući da u posljednjih 10.000 do 12.000 godina nije bilo značajnijih geoloških promjena morskog dna izuzimajući sporo „naguravanje“ afričke ploče prema sjeveru što je, uglavnom, rezultiralo potresima i tsunamijima. Konačno, kartografska učinkovitost alboranske točke potvrđuje se kao doista prirodno središte Alboranskog mora. Na pravcu koji točku i uvjetuje udaljenost od nje do španjolske obale približna je razdaljini do otoka Chafarinas, istočno od rijeke V. Moulouya. U smjeru istoka, pak, jednake se udaljenosti mjere od nje do alžirskog grada Mostaganem (povijest mu seže u punsko i rimsko doba kad se zvao Cartenna) i španjolske Cartagene (poznata kao Qart Hadasht u feničko doba, te Carthago Nova i Carthago Spartaria u rimsko). U smjeru zapada ista udaljenost mjeri se, ponovo, u središnjoj poziciji Gibraltarskih vrata, istodobno zapadnom uglu trokuta kojeg još tvore Orontes i Ljubljana. Prema tomu i nazivi gradova i jednake udaljenosti od alboranske točke upućuju na evidentnu simetriju plovidbene kartografije i geografskih objekata. Svi su gradovi unajmanje feničko-punski, pitanje je samo od kada postoje vrijednosti matrice koja Ljubljanu drži u stožernom položaju. Nemoguće je da taj lokalitet Feničani nisu barem pohodili, ako već nisu podigli grad. Ili on još uvijek „spava“!?

Akademija-Art.hr
10.10.2011.