SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Trnski – Kralj Trpimir II.
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
BIOGRAD GLAVNI GRAD HRVATSKE [1]
U hrvatskom kraljevskom gradu Ninu, 1069. godine Petar Krešimir IV. izjavljuje kako je uz pomoć Svemogućega Boga raširio svoje kraljevstvo na kopnu i moru; zbog čega je, u znak zahvale, otok Maun, darovao zadarskom benediktinskom samostanu sv. Krševana, pritom navodeći kako se rečeni otok nalazi «u našem dalmatinskome moru». Da je Hrvatska za vlasti ovoga kralja bila moćna govori i činjenica kako je Petar Krešimir IV. vladao od Istre do Kotora, a u unutrašnjosti do rijeke Drave. Na području Like, Gacke i Krbave u ime kralja vladao je ban Gojče, dok je u Slavoniji bansku titulu obnašao Zvonimir. Kako se kraljevska vlast proširila i na Neretvansku županiju, sve upućuje na to kako se hrvatska država znatno proširila za vlasti Petra Krešimira IV.
A.Starčević – Petar Krešimir IV. predaje darovnicu opatici Čiki
Dalmatinski gradovi u početku hrvatske vlasti Petra Krešimira IV. još su bili pod neposrednom carskom, odnosno bizantskom upravom. Još 1067. godine na čelu im je stajao «katapan cijele Dalmacije», carski protospatar Leon, koji je uz to bio i zadarski prior. Iz ovoga je vidljivo i to da je Zadar i tad izmakao sve pohotljivijoj mletačkoj sili, i to voljom samih Zadrana. Već 1069. godine, katapan Leon tek je podređeni časnik kralja Petra Krešimira IV. koji gospodari čitavim jadranskim teritorijem, kako onim u gradovima, tako i na obali i otocima. Gradovi se pokoravaju kralju Hrvatske i Dalmacije koji će vladati njima u ime bizantskoga cara, što govori da se ova promjena zbila privolom carstva. Međutim, u svemu ovom važnu, a čini se i konačnu riječ imali su u jadranskim gradovima biskupi, priori i gradski vijećnici. Svaki je grad dobio svog oblasnika, odnosno načelnika ili priora, kojega su birali sami građani. Zadarski prior zvao se strateg ili katapan, jer je ovdje bilo riječi o zastupniku svih načelnika jadranskih gradova. Zadarski je strateg tako postao i posrednik između kralja i gradskih općina, ali i zapovjednik jadranskoga brodovlja. Petar Krešimir IV. bio je izdašan u povlasticama gradovima na Jadranu, pa im je obećao kako se on neće miješati u izbor biskupa i gradskih službenika, koji uza sve nisu bili podložni ni banovima, ni županima. Gradovi su tek bili dužni kralju plaćati dio dohotka od luka, te ga u ratu pomagati svojim brodovljem.
I.Čondić – Kralj Krešimir III..
«Mada je carstvo ove gradove nekoć povjerilo kraljevima Tomislavu (oko 924.) i Stjepanu Držislavu (oko 990.), kao carskim prokonzulima, ipak je golema razlika između njihova odnosa prema tim gradovima i odnosa kralja Petra Krešimira IV. jer Petar Krešimir bijaše dalmatinskim gradovima pravi gospodar ne kiteći se naslovom carskoga prokonzula ili eparha, dok su oni raniji hrvatski vladari bili više nominalni gospodari. Tim se vještim diplomatskim činom Petra Krešimira napokon ispuni stoljetna težnja hrvatskih vladara da sjedine sa svojom državom ova drevna središta kulture na istočnoj obali Jadranskoga mora, otada nije više «regnum Dalmatiae et Croatiae» puki naslov hrvatskog vladara nego je to označavalo jedan jedinstven i političko-upravni teritorij, po kojemu se širila njegova moć.», piše u svojoj «Povijesti Hrvata» Ferdo Šišić.
M.Trnski – Kralj Stjepan Držislav
Kad je 1060. godine, Petar Krešimir dao sloboštine i ovlasti, kao i zemlju novoosnovanom samostanu sv. Ivana u Biogradu, tada se i ovaj grad, u kojemu su se već krunili neki hrvatski vladari, počeo smatrati glavnim gradom Hrvatske. Istina, kao što znamo, hrvatski vladari nisu imali stalne prijestolnice, već su najčešće boravili u Ninu, Kninu i Biogradu, ali i nekim drugim gradovima i središtima na ovom našem ravnokotarskom prostoru između rijeka Zrmanje i Cetine. Samostanu, koji je sam dao podignuti, a na zamolbu benediktinca Andrija, kralj je poklonio otok Žirje i dvorac Rogovo. Uz papina poslanika, opata Majnarda, o čemu je ranije pisano, u Biogradu su se s kraljem Petrom Krešimirom IV. tada našli načelnik grada Dragoslav, biogradski biskup Teodozije, bjelohrvatski ban Gojčo, kao i mnogi župani, lučki župan Prvaneg, sidraški župan Jurina, i drugi. Bili su u Biogradu i dvorski časnici, topčija Boleslav, vratar Juraj kao i svi drugi redom.
Nin
«Petar Krešimir nastojaše svakom prilikom da vladanje svoje utvrdi i da kako u Hrvatskoj tako u Dalmaciji uvede stalan mir i red, da se više ne vrate prijašnja burna vremena. Upravo zato obilazio je redom sve oblasti i sve banovine, a i župe, te bi svugdje mirio i redio kako je nužno bilo. Negdje god. 1062. (a bilo je to zapravo 1066./67., op. p.) desio se u svome svratištu u gradu Ninu, okružen dvorskim časnicima topčijom Boleslavom, djedom Volešom, posteljnikom Budcem, volarom Zovićem, štitonošom Dragonjom, vinotočem Djedovitom i drugima», piše u svojoj «Povijesti Hrvata» Vjekoslav Klaić. «Bio je tu i njegov dvorski kapelan Ivan, zatim biskup hrvatski Adam, naposljetku i dva susjedna župana: ninski župan Adamac i lučki župan Vikić (Vukić, Vukac). Došao uto na kraljevski dvor opat samostana sv. Krševana iz Zadra i zamolio kralja da potvrdi samostanu sve povlasti i sloboštine, što mu ih podijeliše slavni pređi njegovi. Kralj nato izdade samostanu ovu povelju: «Ja Krešimir, koji se drugim imenom zovem i Petar, kralj Hrvata i Dalmatinaca, obznanjujem svima da mi se činilo pravo i zdravo da se ne zavrgnu odredbe mojih pradjedova, a najmanje one koje su učinjene za spas njihovih duša! Našli smo naime među dijelovima pradjeda našega Krešimira Starijega, da je on za sve vjekove darovao samostanu sv. Krševana u Zadru neki posjed Diklo. Taj posjed ostade netaknut vlasnicima za njegova vladanja i za njegova sina Držislava, tako isto za vrijeme Svetoslava i braće mu Krešimira i Gojslava, pak i za njegova sina Stjepana, oca moga. A tko bi poslije moje smrti htio da ovu povelju pogazi, neka ga stigne srdžba posljednjega suca. Dano u gradu Ninu».
Biograd
Kako je za Petra Krešimira hrvatska država jačala na kopnu i moru, tako je ponovno raslo i značenje kraljevskoga grada Nina, koji se opet našao u središtu društvenih i političkih zbivanja u Hrvatskoj. On za vlasti ovoga kralja postaje jedno od redovitih kraljevih sjedišta. Kao kralj Hrvatske i Dalmacije Petar Krešimir IV. četiri godine stoluje u Ninu, ovdje održava sabore, donosi zakone i kroji pravdu. Ništa čudno što u takvim okolnostima ninski biskup Andrija želi se osloboditi podložnosti splitskome metropolitu, nastojeći još jednom obnoviti supremaciju ninske crkve, onako kako ju je nekad zamišljao Teodozije, a pokušao ostvariti Grgur Ninski. Kako su završila Andrijina nastojanja bilo je vidljivo iz onoga što je donijeto na pokrajinskom crkvenome saboru u Splitu. Dapače, osnivanjem Kninske biskupije 1050. i Biogradske 1059., smanjen je teritorij Ninske biskupije, koja je za kompenzaciju od kralja Petra Krešimira IV. 1071. godine dobila polovicu otoka Paga kao i neka druga područja na svojoj sjeverozapadnoj strani.
T.Grbin – Kralj Miroslav i kraljica Margareta
Kako je grad Nin bio jedan od osnovnih punktova u hrvatskoj pomorskoj sili, koja je potisnula Mlečane i prisilila na danak, pobjedila Arape kod Barija, pokazala se snažnom i slavnom za kralja Tomislava, to Petru Krešimiru koji se još 1059. godine naziva kraljem Hrvatske i Dalmacije, «i uz koga se 1066. godine na saboru u Šibeniku nalaze kao uz svoga vladara svi dalmatinski biskupi», kako tvrdi E. Peričić, vrlo se lako odlučio «ovjekovječiti proširenje svoje vlasti na kopnu i na moru», upravo u gradu Ninu. Ovdje je on uz prisustvo velikoga broja svjetovnih i duhovnih dostojanstvenika 1069. godine samostanu sv. Krševana dati «naš vlastiti otok što leži u našem dalmatinskom moru, a zove se Maon». Rekao je to Petar Krešimir pred opatom zadarskoga samostana Petrom, biskupim zadarskim Stjepanom i Kninskim Anastazijem, kao i nazočnim banovima, županima, gradskim priorima i dvorskim časnicima.
){kind=link}