Priča o Bernardu ”Bajdi” Vukasu

Bernard “Bajdo” Vukas (Zagreb, 1. svibnja 1927. – Zagreb, 4. travnja 1983.), bio je hrvatski nogometaš. Najbolji igrač splitskoga Hajduka svih vremena i njegov prvi športski direktor.

Rođeni je Zagrepčanin s Trešnjevke. Nogometnu karijeru je započeo 1938. godine u klubu HŠK Concordia iz Zagreba. Godine 1945. prešao je u FD Amater, a 1946. godine u NK Zagreb.

Godine 1947. počinje igrati za splitski Hajduk i tamo ostvaruje iznimnu karijeru. S Hajdukom osvaja nogometna prvenstva Jugoslavije 1950., 1952. i 1955. godine. U sezoni 1954./55. bio je najbolji strijelac prve nogometne lige s 20 postignutih pogodaka.

Vukas je bio legendarni kapetan Hajduka, za kojeg je odigrao ukupno 615 utakmica i postigao 300 pogodaka.

U sezoni 1957./58. igrao je profesionalno u talijanskom nogometnom klubu Bologni, prije nego se ponovno vratio u Split.

Od 1963. do 1967. godine igrao je profesionalno u klubovima Austria Klagenfurt, GAK iz Graza i KSV Kapfenberg, gdje je i završio igračku karijeru.

Za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju je nastupio 59 puta i pritom postigao 22 gola, a jedno vrijeme je bio i kapetan izabrane vrste. Za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju prvi puta nastupio je 1948. godine protiv Albanije (0:0) u Beogradu, a posljednji puta 1957. godine protiv Čehoslovačke (0:1) u Bratislavi.[3] Igrajući za jugoslavensku nogometnu reprezentaciju na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu i 1952. godine u Helsinkiju osvojio je srebrne medalje. Zapaženo je igrao i na dva Svjetska prvenstva, u Brazilu 1950. te u Švicarskoj 1954. godine.

Igrao je za reprezentaciju FIFE na Wembleyju protiv Engleske, 21. listopada 1953. godine, u povodu proslave 90. godina engleskog nogometnog saveza. Utakmica je završila rezultatom 4:4, a Vukas bio jedan od zapaženijih aktera – namjestio je dva pogotka, a na njemu je napravljen i jedanaesterac koji je realizirao Ladislav Kubala. Dvije godine kasnije, 13. kolovoza 1955. godine u Belfastu na utakmici Europa – Velika Britanija (4:1) Bernard Vukas je bio najbolji igrač, postigavši tri pogotka i potvrdivši da je te sezone, samo godinu dana prije nego li je France Football po prvi puta dodijelio svoju Zlatnu loptu, bio najbolji nogometaš Europe.

Nakon što je završio igračku karijeru povremeno trenirao je mlađe uzraste. Polazio je višu trenersku školu (smjer nogomet) na Visokoj školi za fizičku kulturu (1969.-1972.).

Obnašao je i dužnost športskog direktora u splitskom Hajduku (1968.-1969.) i NK Zagrebu (1969.).

Objavio je svoje memoare, 50 utakmica u državnom dresu (Split, 1956.), a športski novinar i publicist Zvonimir Magdić napisao je knjigu o njemu, Tako je živio i igrao Bernard Vukas Bajdo (Zagreb, 1998.).