Akademija Art

Zagreb © Hrvatski ekskluzivni magazin za umjetnost i vijesti

STORY

Cijela zgoda započela je sa mojom Jenny. Pitate se tko je Jenny?

Ljubav se začela jednom davno, dok sam poželjela jahati na crnom vrancu, osvajati polja i livade, hvatati vjetar u kosu, utrkivati se sa brzim poljskim pticama, skrivati se suncu među drvećem, preskakati sjene…

Toliko toga sam željela, a preda mnom je stajala nježna i čvrsta, snažna i mlada kobila Jenny. Svako subotnje jutro bilo je posvećeno njoj. Prvo bih joj dobro očetkala krzno i grivu, zatim ulaštila kopita, a njezine bi oči sjale od uzbuđenja i ponosa. Ljubav posvećenu njoj uzvraćala bi mi svojim umiljavanjem, priljubljivanjem uz moje ruke na kojima bi se uvijek našla rumena jabuka ili kockica šećera što se sjajila na suncu.

Radovala sam se našim susretima, ali Jenny je bila daleko i jedne jeseni ju više nisam mogla jahati. No, ostala je njena slika i ljubav za nju zauvijek zaključana u mojem srcu.

Bližio se moj rođendan i neispunjene želje su se mogle glasno izreći. Poželjela sam sliku kako jašem svoju Jenny. To je bio prezahtjevan zadatak mojoj dragoj kumi koja je tek počinjala slikati, ali ne i njenom učitelju, djedu Žiki, gospodinu Živku Haramiji, akademskom slikaru.

Ubrzo je moja želja osvanula na zidu moje sobe iznad klavira. U kutu slike pisalo je „Od kume Jasenke i dida Žike“. Silno sam poželjela zahvaliti gospodinu Žiki i odlučila napisati pismo, ne preko Facebook-a ili e-maila nego na listu papira, u koverti, pa u poštanski sandučić.

Nakon nekoliko dana, neočekivano, među rešetkama sandučića pročitala sam na adresi svoje ime. Silno sam se obradovala. To je bilo prvo poštansko pismo sa pravom markom koje sam dobila. Na koverti je pisalo „Poštovana Nika Vlahović“.

Djed Žika mi je napisao pismo. Pisao je kako je i on jednom davno imao svog konja, prvo Doru, sa deset godina, a kasnije Janka. Koje li sreće da još netko može razumjeti moju ljubav i moje čežnje?

Piše djed Žika: „ I ja sam nekad jahao. Sa deset godina Doru, a sa dvadeset Janka. Jako smo se voljeli. Možda se je njihov plemeniti miris duboko upio u mene, prešao na crtež i na kraju pomogao Tebi da ga i osjetiš, a ne samo vidiš. Nemoj reći da je to samo moja maštarija – ljudi i ne slute što je sve moguće. Zar slike ne govore? Zar nas glazba ne podiže u nebo?“

Sjela sam za svoj klavir i odsvirala April, P.I. Čajkovskog koji me je na krilima sunca i Jenny maštom odnio daleko među oblake i modro nebo, žuborne vode i meku travu…

Voljela sam čitati pismo djeda Žike, ali sam poželjela saznati više o njegovom životu u kojem 93 godine imaju svoju dugu priču. Tako je nastao i  mali intervju.

Kada ste počeli slikati?

Sa 8.godina počeo sam crtati svoje prve crteže mame, tate, bake i ti su se crteži objavljivali na dječjoj stranici Jutarnjeg lista.

Gdje ste živjeli i kako ste se odlučili otići na Akademiju?

Rodio sam se u Cerniku kod Rijeke, 16.9.1923.g. Živio sam kod djeda u Cerniku, jer su moji roditelji bili u Brinju. Kako je moj otac bio šumar selili smo se 20 puta. U Brinju je bila oštra klima pa sam stalno pobolijevao, a u Cerniku je bio nježni morski zrak koji je godio mojem krhkom zdravlju pa sam zato živio sa djedom. Djetinjstvo i pučku školu sam proveo u Cerniku. Sa 15.godina sam već odlučio ići na Akademiju.

Na Akademiju sam došao tek 1945.g. sa 22 godine. Prikupio sam sve svoje radove i prijavio se, ali sam morao ići u rat 1941.g. (2.svjetski rat) pa nakon 3 godine u ratu, vratio sam se u Zagreb i započeo studij koji je trajao 6 godina kod prof.Detonija i Tartaglia.

Koje su crtice zanimljive iz Vašeg života?

Moja mama je bila Ruskinja, Taisija Jarošinska, koju je tata upoznao u zarobljeništvu kada je u ratu poslan u Sibir gdje je čuvao sibirsku prugu. Kako je u Rusiji vladala glad i neimaština, ljubav i poznanstvo sa ocem olakšali su odluku odlaska u Cernik. Moji roditelji su imali tri vjenčanja: rusko, komunističko i crkveno vjenčanje u Hrvatskoj.

Moji preci sa očeve strane su bili krajiški vojnici koje su Turci zvali haramije što na turskom znači razbojnici. Tako je nastalo moje prezime Haramija.

Gdje ste radili kada ste završili Akademiju likovnih umjetnosti?

Prvo sam radio u školi kao učitelj, a potom u Školskoj knjizi kao ilustrator i likovni urednik do svoje mirovine. Za to vrijeme ilustrirao sam dvadesetak raznih udžbenika. Neki su bili prevedeni na 5jezika, a neki su izišli u 20 izdanja od po 50.000 primjeraka. Ilustrirao sam „Moj dom i zavičaj“, a za dječju enciklopediju „Svijet oko nas“ dobio sam nagradu na sajmu knjiga u Beogradu. Za rad na udžbenicima u Školskoj knjizi, za životno djelo, dobio sam odlikovanje Marka Marulića.

Kako su nastajali Vaši crteži?

Crtao sam uvijek kada sam nešto primjetio, detalj koji me zanimao, potom bi mjesecima razrađivao taj detalj, skice. Crtež je jedna emocija, šok, nešto si primjetio. Taj šok treba pretvoriti u red. Ako sve prectraš kako jest, nisi ništa doživio. Crte su kao riječi u pjesmi. S njima radimo red. Ne možeš ponoviti ono što si vidio. To je tek početak. Ilustracija nekad traje pola sata, a nekada tri ili više sati. Rado sam crtao konje. U ratu kao artiljerac u topništvu često sam u štali crtao konja Janka.

Da li i sada slikate i što?

Još uvijek slikam, uz akvarele i ulja najdraži su mi crteži. Do sada sam imao 23 izložbe uglavnom pejsaža i portreta.

Za crtanje trebaš imati temperaturu 40C i onda ti samo ideja padne na pamet (smije se).

U Rovinju, gdje sam često ljeti boravio, uzeo bih svoj štafelaj i ruksak na leđa i hoda bih. Odjednom kada nešto ugledam stanem i započnem sa detaljem i tako 5-6 sati prođe kao ništa, a ja stojim svo vrijeme i slikam. Kada krenu prvi potezi onda ide samo od sebe. Nikad akvarel ne dovršavam kod kuće, ponekad samo ulje. Akvarelom dočaravam lakoću i neposrednost doživljaja. Akvarel me prisili da pažljivo gledam. Koliko puta sam žalio što nisam samo 5 minuta duže crtao jer drugi dan je već druga slika i doživljaj se ne može ponoviti.

Kako planirate svoju budućnost?

Ne planiram ništa, kao da ću živjeti 100 godina i crtati, crtati, crtati……

Tako me moja Jenny dovela do mojeg djeda Žike s kojim sam se sada uvelike sprijateljila i tko zna umjesto jahanje, plesa ili sviranja, možda će slikanje postati moja nova velika ljubav.

Uvodna slika: Živko Haramija na 95. rođendan