Tradicijska arhitektura Moslavine i Hrvatske Posavine

Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima

Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u Hrvatskoj Posavini s jedne strane, te bilogorsko-podravske s druge strane. To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, presvlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.

Tradicijske drvene kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica. Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino. Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa. Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec. Raspored u kućama bio je strogo određen. Živjelo se na katu, dok su prostorije u prizemlju bile namijenjene za pohranu oruđa i sprava, najčešće su to dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta. Prva soba do ulice iža ili družinska soba, ižica, najveća je prostorija na katu, u sredini je kuhinja, a na suprotnoj strani manja soba komora – u kojoj se spremala posteljina i odjeća. Na kraju hodnika bio je i zahod, šekret, koji je konzolno bio izbačen iz volumena kuće, osmišljen tako da fekalije padaju kroz šuplje deblo ili kroz vertikalnim daskama omeđeni prostor u zahodsku jamu pokraj kuće. Do sredine 19. stoljeća i stambeni i gospodarski objekti bili su pokriveni drvenim hrastovim daščicama, šindrom, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje biber crijep.

Karakteristika prozora ili obloka tradicijskih kuća bez obzira na veličinu, odnosno da li su prizemnice ili katnice, uglavnom su bili mali, dvokrilni, unutarnja krila su se ostakljivala s jednim do dva šprljka, a vanjska krila bila su bez stakla, načinjena od dasaka i nazivana kapci.

Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradile su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi.
Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.

Slavica Moslavac