18. Performance Art Festival: Optimizam / 16. – 18. studenog

Osijek, 16. – 18. studenog 2018.
Galerija Kazamat

Nikolina Butorac
Bruno Isaković
Siniša Labrović
Vesna Mačković
Nebojša Vuković
Lucija Žuti
Kustos: Zvonimir Dobrović

Gostujući program: Noć performansa / Mreža izvedbenih umjetnosti

Program „Optimizam“ okuplja umjetničke radove i intervencije koje tematski propituju domaću stvarnost, baveći se patrijarhatom (Siniša Labrović), nacionalizmom (Lucija Žuti), identitetima (Vesna Mačković), kapitalizmom (Nikolina Butorac), prolaznošću (Nebojša Vuković) te rekontekstualizacijom umjetnosti (Bruno Isaković). Ove se teme nameću kao neke od onih koje uokviruju našu svakodnevicu, jer se dotiču okolnosti u kojima svi živimo i koje određuju naše (ne)mogućnosti da ih previđamo. Hrvatski javni prostor obiluje svakodnevnim novim, inspirativnim neuralgijama za angažirani umjetnički rad i po tome je Hrvatska za umjetnost idilična zemlja. Po ostalim je, životno bitnim kriterijima, sâm dostojanstven život – umjetnost. Upravo se na ovoj premisi ogoljavanja domaće besperspektivnosti gradio ovaj program koji je, unatoč svemu, u svojoj srži ipak optimističan. Jer propitivanje je i dalje želja za promjenom, za napretkom, za boljim. Hvatamo se za impulse energije, umjetničke kreativnosti, koja nije u potrazi za estetikama šoka ili boli, već za najobičnijim pulsom koji nam dokazuje da smo još među živima.

Program je nadopunjen i radionicom o anesteziji „Gdje ima dima, ima i vatre“, koji nas ima naučiti na koji se način raznim travama i kućnom radinošću možemo anestezirati za razne interakcije sa sustavom – recimo, zdravstvenim – ali može poslužiti i za susrete s pravnim, obrazovnim ili nekim drugim.

Zvonimir Dobrović

PROGRAM

petak, 16. studenog / Galerija Kazamat

Rasprava: „Dijalog lokalne i područne (regionalne) samouprave i organizacija nezavisne kulture”

14 – 15 sati

Bruno Isaković: „Fade Into”

performans

15 – 20 sati

Nebojša Vuković: „Šetač”

videoinstalacija

15 sati

Lucija Žuti: „Zastava”

instalacija

15 sati

subota, 17. studenog / Galerija Kazamat

„Gdje ima dima, ima i vatre”

radionica anestezije

16:30 – 17:30 sati

Zvonimir Dobrović: „Politički performans u Hrvatskoj”

predavanje

17:30 – 18:30 sati

Nikolina Butorac: „Iza Crvenog”

performans

18:30 sati

Vesna Mačković: „Jesam li ja vaša najljepša lezbijka ikad?”

performans

19 sati

nedjelja, 18. studenog , Trg Ante Starčevića

Siniša Labrović: „Moj tata je najbolji na svijetu”

performans

12 sati

OPŠIRNIJE O PROGRAMU:

Rasprava: „Dijalog lokalne i područne (regionalne) samouprave i organizacija nezavisne kulture”

Galerija Kazamat, 16. studenog, 14 – 15 sati

Mreža izvedbenih umjetnosti nastala je prije pet godina na inicijativu udruge Domino iz Zagreba s ciljem zajedničkog djelovanja na mapiranju potreba nezavisne kulturne scene. Djelovanjem Mreže učvrstili su se kanali suradnje, pokrivajući kulturna žarišta obalne Hrvatske (Pula, Rijeka, Zadar, Split, Dubrovnik, a od 2018. i Silba), no s tendencijom širenja djelovanja na kontinentalnom dijelu države. Uz dvije članice iz Zagreba, Mreža je proširena na Osijek i Koprivnicu, te sada broji 11 članica.

U sklopu Mreže tijekom 2018. provodi se istraživanje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj o postupcima i rezultatima financiranja projekata i programa iz područja izvedbenih umjetnosti koje provode udruge u kulturi i umjetničke organizacije koje djeluju na području pojedinih jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave za razdoblje 2014. do 2017. godine, te će se tijekom rasprave komentirati podaci istraživanja, kao i opći okviri suradnje nezavisne kulture i samoupravnih jedinica.

Bruno Isaković: „Fade Into”

performans, Galerija Kazamat, 16. studenog, 15 – 20 sati

„Fade Into“ je petosatni performans koji se izvodi u muzejima ili galerijama i veže se uz već postojeći stalni postav ili izložbu u prostoru, odnosno uz jedan određen izloženi rad. Performans se sastoji od dva dijela – u prvom umjetnik čita tekstove vezane uz odabrani rad, autora i kontekst odabranog djela s posebnim fokusom na tekstove koji promišljaju umjetnost kroz rodnu perspektivu. U drugom dijelu performansa umjetnik čitavo tijelo premazuje bojom koja se kontekstualno veže uz rad ili zemlju u kojoj se performans izvodi. Fizičke konture i granice između tjelesnog i nematerijalnog postupno se zamagljuju, jer tijelo izvođača blijedi u boju koja dominira prostorom. Utjelovljenje svih prikupljenih značenja pojavljuje se kao instalacija koja nudi pomak paradigme posjetiteljima muzeja.

Bruno Isaković je do sada ovaj rad izveo u Muzeju moderne umjetnosti u Bologni, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, muzeju Reina Sofia u Madridu te galeriji Lewis Glucksman u Corku (Irska).

Bruno Isaković diplomirao je suvremeni ples 2009. na Amsterdam School of Arts. Godine 2010. vraća se u Hrvatsku i intenzivno nastavlja raditi u području plesne umjetnosti, a u rujnu 2011. postao je članom Studija za suvremeni ples. Radi s različitim koreografima, stvara vlastite nastupe i održava plesne radionice. Isaković je dobio niz prestižnih stipendija, kao i sljedeće nagrade: Deutscher Akademischer Austausch Deinst – Stipendienurkunde (2010.) te Nagradu žirija i Nagradu za najbolju solo izvedbu na Solo Dance International Festivalu u Budimpešti. Svoje je radove predstavio u više od 20 zemalja u Europi i diljem svijeta (SAD, Brazil, Koreja i Japan). Godine 2016. dobitnik je i Nagrade hrvatskog glumišta za najboljeg koreografa. Više informacija: www.brunoisakovic.org

Nebojša Vuković: „Šetač”

videoinstalacija, Galerija Kazamat, 16. studenog, 15 sati

Grad Osijek „Šetača“ pokušava prezentirati kao jednog od turističkih predstavnika grada Osijeka, te ga učiniti prepoznatljivim izvan gradskih, pa i državnih granica kao svojevrsni brend grada. „Šetač“ je na Trg slobode u Osijeku (bivši Trg oslobođenja) postavljen 1974. godine kada je to bila prva ulična skulptura u Hrvatskoj i jedna od prvih u ovom dijelu Europe. Nedugo nakon postavljanja, stanovnici Osijeka brončanoj su skulpturi dali nadimak „Šetač“ te je pod tim nadimkom spomenik poznat i izvan grada Osijeka. Umjetnik se koristi impostacijom poznate skulpture te nepomično u iskoraku stoji na autobusnoj stanici kako bi simbolizirao grad, ali i njegove građane, jer ono što je najautentičnije za svaki grad, upravo su ljudi, a oni odlaze. Ako nema ljudi, nije bitna ni kulturna baština, ni prosvjedi, ni lokalne razmirice, jer ljudi su – kultura.

Nebojša Vuković završio je Školu za tekstil, dizajn i primijenjene umjetnosti (grafički smjer) u Osijeku. Diplomirao je 2011. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer grafika, u klasi prof. Roberta Šimraka. Godine 2007. bio je dobitnik Ceepus stipendije te proveo studijsku godinu na Interfaculty Department of Intermedia AFA (Krakow, Poljska). Član je strukovnih udruga HDLU-a i ZUH-a te filmskih udruga Klubvizija SC i Blank. Suosnivač je umjetničke organizacije Format_C.

Lucija Žuti: „Zastava”

instalacija, Galerija Kazamat, 16. studenog, 15 sati

Rad pod nazivom „Zastava“ prikazuje hrvatsku stvarnost kakva je danas – propadajuća. Zastava je jadna, izmučena, poderana i obješena, visi na križu kao simbol stalnog propadanja i nestajanja Hrvatske. Obješena na križu, predstavlja muku, patnju, žrtvu, poniženje i sramotu kakvom je čine problemi unutar društva i sustava. Ona je sama po sebi simbol neovisnosti i ponosa zemlje, no možemo li uistinu biti ponosi na zemlju kakvu imamo danas? Zemlju čiji su najveći problemi u vlastitom društvu, počevši od iseljavanja, nezaposlenosti, loše gospodarske situacije, siromaštva, niskog standarda, demografskog propadanja, korupcije, niskih plaća, kršenja prava manjina i radnika, diskriminacije, neprocesuiranih ratnih zločina, lošeg obrazovnog sustava itd. Ona je danas zemlja za kakvu se mnogi nisu borili. Razapeta stalnom neslogom vlastitih građana, slika je propale, jadne i napuštene Hrvatske. Nekad pobjednica, danas poražena od vlastitih problema koje nosi. Ovim radom se ne pokazuje ni prošlost ni budućnost, već sadašnjost kakvu imamo; oronulu i poderanu, osuđenu na propadanje. Mučno je gledati kako državni simbol visi na križu, ali je još mučnije gledati i živjeti hrvatsku stvarnost prepunu problema. Stoga ovu uništenu zastavu na križu nije uništila i stavila na križ umjetnica, već svi pasivni građani ove zemlje.

Lucija Žuti rođena je 1994. u Varaždinu. Godine 2014. upisuje Grafički odsjek na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Trenutno završava 4. godinu preddiplomskog sveučilišnog studija grafike u klasi prof. Mirjane Vodopije.

„Gdje ima dima, ima i vatre”

radionica anestezije, Galerija Kazamat, 17. studenog, 16:30 – 17:30 sati

Od kad je čovjeka i bolesti, ljekovite se biljke koriste u službenoj ili narodnoj medicini za liječenje bolesti ili očuvanje zdravlja ljudi. Danas se koristi oko 10.000 vrsta biljaka i posvećuje im se velika pažnja upravo u cilju pronalaženja boljih lijekova koji bi po organizam čovjeka bili što je moguće manje štetni. Od ljekovitih biljaka i šamanskih travara pa sve do suvremene medicine činilo se sve da se umanji, ako ne i potpuno ukloni ljudska bol. No, svejedno, iako smo već sigurno u 21. stoljeću, bol je, i k tomu pogotovo ženska, prisutna na svakom koraku institucionalne skrbi. U kojem smjeru kročimo, vraćamo li se šamanizmu ili ipak postoji nada za modernu medicinu u Hrvata, tek nam je za vidjeti, no ne prepuštamo bol slučaju te vas pozivamo da naučite kako naći rješenje iz prirode.

Zvonimir Dobrović: „Politički performans u Hrvatskoj”

predavanje, Galerija Kazamat, 17. studenog, 17:30 – 18:30 sati

Predavanje detaljno približava povijest političkih performansa u Hrvatskoj tijekom koje politička i društvena klima doživljavaju niz previranja, uz istovremen razvoj civilnog sektora, a ponekad i uz veliku reakciju i uključivanje građana u protestne i druge akcije. Artikulaciji političke kritike obol su pružili i umjetnici u obliku političkih performansa, happeninga i akcija. Uz predstavljanje djelovanja širokog raspona umjetnika i različitih pristupa društvenom promišljanju, predavanje ukazuje na tijek razvoja snažnog mirovnjačkog i ljudskopravaškog pokreta, pojavljivanje queer pokreta i njegov jasni razvoj u današnju borbu za trans prava, inicijativu za obranu javnih prostora, slobodu medija, kontinuiranu borbu za ženska i manjinska prava, te otpor neokonzervativizmu. Predavanje Zvonimira Dobrovića stavlja poseban naglasak na čitav jedan, do sada zanemaren, kulturni i umjetnički segment rada suvremenih umjetnika koji je kontinuirano prisutan u javnom prostoru. Riječ je, konkretno, o neistraženom radu dominantnih prostornih i organizacijskih subjekata, ali isto tako i nezavisne scene, koja je mahom takve radove proizvodila. Dobrović sistematizira i fokusirano istražuje političke performanse te uvažava njihovu angažiranu i estetsku stvarnost u odnosu na političke situacije na koje se referiraju, odnosno na okruženje na koje su reagirali ili kojima su bili nadahnuti.

Zvonimir Dobrović (1978.) predsjednik je udruge Domino, utemeljene 2003. godine, koja od iste godine prerasta u najveću nezavisnu umjetničku organizaciju u Republici Hrvatskoj. U navedenoj ulozi Dobrović postaje odgovornim za kuriranje i produkciju nekoliko festivala u Republici Hrvatskoj i inozemstvu, ponajviše za Perforacije – tjedan umjetnosti uživo (nagrađen kao jedan od 12 najinovativnijih festivala Starog kontinenta od strane Europske komisije u sezoni 2015./16. u konkurenciji 750 drugih festivala), Queer Zagreb, Queer New York International Art i festival Sounded Bodies. Kroz razne platforme, Dobrović kurira preko 100 performansa na godišnjoj bazi širom svijeta. Dobrović participira u mnogim panelima i odborima, žirijima i komisijama na polju performativnih umjetnosti. Uredio je brojna knjiška izdanja te djelovao kao urednik mnogih publikacija s tematikom performativnih umjetnosti. Dobrović redovito održava predavanja i radionice s temom kuriranja i umjetničkog menadžmenta.

Nikolina Butorac: „Iza Crvenog”

performans, Galerija Kazamat, 17. studenog, 18:30 sati

Performativnim činom autorica materijalizira svoju ukočenost pred okolinom i društvom, za koje smatra da je često indiferentno prema suvremenim kreativnim izričajima. Sram dolazi od pokušaja da se predstavi i kaže što radi, do srama prema činjenici da vrlo teško nalazi poslove u struci. U svom radu Butorac stvara artefakte srama i boli otiskujući vlastitom krvlju sve ono što prividno čini njezin identitet – stvari koje nosi na sebi i u torbi, poput osobne i zdravstvene iskaznice, indeksa ili radne knjižice, kondoma, novca ili čak hrane. Neki otisci bit će jasni, no većina njih postat će krvave apstraktne mrlje. Tijekom otiskivanja autorica se pokušava i predstaviti publici te im opisati teme i fokus svog umjetničkog stvaralaštva.

Nikolina Butorac diplomirala je 2012. na Odsjeku za animirani film i nove medije, smjer novi mediji, pod mentorstvom prof. Andreje Kulunčić. Od 2007. sudjeluje na brojnim skupnim izložbama i festivalima, te u izvedbenim projektima i umjetničkim radionicama. Godine 2014. odlazi na rezidenciju u Finsku gdje radi participativnu instalaciju od ljekovitih biljaka u suradnji s učenicima osnovnih škola. Autorica je video i filmskih radova te brojnih performansa i akcija u javnom prostoru. Vodi filmske i kreativno-ekološke radionice s djecom i mladima. Godine 2016. sudjelovala je u umjetničkom laboratoriju Ars Kozara u BiH, a 2017. boravi na rezidencijalnom programu u Portugalu, u umjetničkoj organizaciji Cultivamos Cultura.

Vesna Mačković: „Jesam li ja vaša najljepša lezbijka ikad?”

performans, Galerija Kazamat, 17. studenog, 19 sati

Jesam li ja vaša najljepša lezbijka, biseksualka, trans osoba ikad? – Tijelo pozira kao za modni magazin. Njezino tijelo ima očigledne deformacije, ali ona je lijepa. Nije očigledno lezbijka, biseksualka niti trans osoba. Ona sve ove informacije i izgovara kako bi bile poznate. Naposljetku, nije li ona vaša najljepša lezbijka, biseksualka, trans osoba ikad? Ona se igra ehom svoga glasa. Ona ima pozadinske glasove kao pojačala potencijalnih misli publike. Ovo je performans koji je svoju dvojezičnu premijeru imao u Brazilu na Festivalu Satyrianas u São Paulu, a ovom prilikom slijedi hrvatska premijera.

Vesna Mačković je autorica, izvođačica i producentica u predstavama suvremenog plesa te multimedijalnog i eksperimentalnog kazališta. Također se izražava kroz umjetnost performansa i videa te eksperimente glasa i zvuka. Osnivačica je umjetničke organizacije ARKTIK – Instituta za budućnost, koja za misiju ima stvaranje socijalno osviještenih aktivističkih umjetničkih projekata. Dobitnica je 3. nagrade za suvremenu umjetnost THT@MSU 2016. za videoperformans „Pozdrav“ snimljen u Željezari Sisak. Nagrađena je u New Yorku Međunarodnom nagradom za audiofikciju u kategoriji studentskog žirija Sarah Lawrence Collegea za radiofonijsku dramu „Krleža, stani u red!“. Rezidentica je u Robert Wilson’s Watermill centru u New Yorku u ljeto 2017., pri čemu stvara performans inspiriran videom „Pozdrav“ u replici tvorničke hale Željezare Sisak izgrađene u New Yorku u ovu svrhu. Suosnivačica je edukativnog programa PAP (Performing Arts Program) sa Žakom Valentom koji se odvija u MSU-u Zagreb od 2015. Pokrenula je inicijativu „Umjetnost dostupna svima“. Surađivala je s brojnim organizacijama i nastupala u zemlji i inozemstvu.

Siniša Labrović: “Moj tata je najbolji na svijetu”

performans, Trg Ante Starčevića, 18. studenog, 12 sati

Performans „Moj tata je najbolji na svijetu“ građen je na malom semantičkom razmaku između riječi „otac“ i uz to fraze „otac domovine“ te riječi „tata“ i uz nju fraze „moj tata“. „Otac“ je riječ funkcije, društvene i biološke – to je onaj tko nas je začeo, koji je u formalnom i birokratskom smislu uveden kao naš predak, a „otac domovine“ je onaj čije ideje stoje u korijenu samorazumijevanja neke nacije u dužem vremenskom periodu, čovjek kojega politički slijedimo kroz nekoliko generacija – barem. „Tata“, a posebno „moj tata“, riječ je intimnosti, svakodnevne povezanosti brigom, ljubavlju i uzajamnošću, netko s kim ne dijelimo samo biološku ili idejnu vezu, nego figura svakodnevne bliskosti i zaštite. Otac je neka vrsta apstrakcije, figura ideje i društvene naracije koja nas ujedinjuje u našem identitetu s drugima u sadašnjosti, ali, što je još važnije, kroz vrijeme ­– kroz tu figuru mrtvi nam se obraćaju i dijele s nama (nacionalni) identitet, a da se možda nikada nisu sreli niti s nama niti s našim biološkim precima. Tata je figura svakodnevne tjelesnosti, glasa, geste i žive prisutnosti, gusto uronjene u bliskost koja proizvodi radost, pouku, bol, vjernost, izdaju, razumijevanje i neshvaćanje… I jedna i druga riječ imaju snažnu ideju uzajamne odgovornosti i vjernosti, obaveze, brige i zaštite, a što sa sobom nosi i bolnu mogućnost zanemarivanja, nevjere i izdaje. Na našim prostorima i jedna i druga figura utjelovljuju često neupitni autoritet, patrijarhalnu vlast i tradiciju koju niti jedna sadašnjost ne smije dovesti u pitanje. Oca (domovine) se ne smije izdati, a (svom) tati se ne smije biti nevaljao. Poslušnost, pa i pokornost, na visokoj su cijeni, a sloboda i nezavisnost imaju točno zadane gabarite. Dobri su oni koji Ocu i Tati ostaju zauvijek Njihovi Sinovi (i Kćeri). Oca i Tatu se ne napušta ni u kojim uvjetima i ni pod kojim izlikama. Na tankoj razlici koja spaja i razdvaja te dvije riječi, odvija se i moj dijalog s OCEM DOMOVINE, dr. Antom Starčevićem na osječkom Trgu Ante Starčevića.

Siniša Labrović multimedijalni je umjetnik iz Sinja, čija je pojava u hrvatskom umjetničkom krajoliku u najmanju ruku eksplozivna. Njegov je rad već od samog početka privukao maštu publike, medija i cjelokupne likovne zajednice u Hrvatskoj. Sinišin opus može se opisati kao politički angažiran, sirov, izravan, duhovit i sjajan u svojoj jednostavnosti ­– ali prije svega je oduvijek bio odvažan. Njegove su se izvedbe bavile pedofilijom, korupcijom, zlouporabom političke moći ili mitologijama nacionalizma, kao i autentično filozofskim pitanjima svrhe, (be)značajnošću ljudskih iskustava ili društvene odgovornosti. Godine 2005. privukao je pozornost svjetskih medija svojim radom „Flock.org“ u kojem su ovce bile natjecatelji u reality showu. Njegovi radovi nalaze se u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, Splitske galerije, Muzeja moderne umjetnosti Dubrovnika i brojnih privatnih zbirki. Godine 2009. izlagao je na 11. biennalu u Istanbulu, a 2012. je predstavio Hrvatsku na 13. biennalu arhitekture u Veneciji, pod nazivom „Common Ground“, zajedno s Grupom Pula, Hrvoslavom Brkušić, Igorom Bezinovićem i Borisom Cvjetanovićem.

Performance Art Festival realizira se sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Dio programa provodi se kroz platformu Mreže izvedbenih umjetnosti, uz podršku zaklade Kultura Nova, te programa Noći performansa udruge Domino. Domino je korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.

18. PERFORMANCE ART FESTIVAL

Osijek, 16. – 18. studenog 2018.

Organizator: M-art

Suorganizator: Domino

Mjesto održavanja: Galerija Kazamat, Dom HDLU Osijek, Jagićeva 2, Osijek

Direktor festivala: Ivan Faktor

Kustos 18. Performance Art Festivala: Zvonimir Dobrović

Koordinatorica festivala: Ana-Marija Koljanin

Voditeljica Galerije Kazamat: Kristina Marić

Vizualni identitet: Ivan Klisurić