log0 AA 3

log0 AA 3

U čast besmrtnih pjesnika

tin

Walter William Safar

S velikim zanimanjem pročitah Komentar: Otkriven spomenik Tinu Ujeviću uz ... - Makarska Post. Oprostite mi na dječačkoj iskrenosti, ali ne mogu a da ne priznam, kada su u pitanju pjesnici moje srce ubrzano kuca, jer ipak to su moja braća po peru. Pročitavši ovaj iskren dobronamjeran komentar osjetih tugu:

Dražen Šoda
Makarska

makarska tin ujevic Iz razgovora s starijim stanovnicima Makarske, većinom više nisu živi, pričali su mi da je Tin bio beskućnik u Makarskoj, spavao na plaži i prehranjivao se od milodara, žalosno za ovaj grad koji mu podiže spomenik kao turističku atrakciju.

Da, nažalost ista sudbina pratila je, vjernije od vlastite sijene, mnoge pjesnike, pa tako i Anton Gustava Matoša, a što se tiče svjetskih pjesnika popis je tako dugačak da te zaboli srce i duša. (Lorca, Jesenjin, Ezra Pound, Frost, Whitman...) Licemjerje svijeta najbolje se ogleda u današnjim dražbama na kojima se samo jedna slika Vincent van Gogh-a proda za stotinjak milijuna dolara, a za života je bio prisiljen prodavati svoja najbolja djela za sitniš, a sve kako bi mogao kupiti pribor za slikanje. I onda se kao čudimo što je taj genije završio u ludnici? Svako njegovo djelo nastalo je u strastvenom sudaru nadzemaljskog sa ovozemaljskim rađajući iznad njegovih djela auerolu besmrtnosti.

Zanimljivo je kako se umjetnička „krema“ voli paunovski kititi stihovima genijalnih pjesnika valjda misleći kako će zajedno sa besmrtnim stihovima poletjeti u besmrtnost. Ali život nas uči da bi dodirnuo božansko lice besmrtnosti treba ti puno više od novca, ovozemaljaske slave, vlasti i dodvorništva ovozemaljskim vladarima - moraš imati Božji dar. Jer pjesnik-umjetnik - se rađa a ne postaje.

Možda je to paradoks života, ili samo as u rukavu krupijea života - sudbine, ali činjenice nas uče da je depresija majka najvećih djela umjetnika, možda je i inspiracija dijete melankolije i depresije, tko zna? To ne znači da pjesnik vuče za rukav depresiju, već sasvim suprotno, jer nitko zdrav ne može tvrditi da čovjek, pa čak i pjesnik, voli gladovati ili spavati na klupi. Sada se pitate pa zašto su ti veliki umjetnici, koji vide mnogo dalje od običnih ljude i koji su iznimno inteligentni, pa kako je moguće da su siromašni? Moram ponoviti tezu o siromaštvu, najveće siromaštvo je siromaštvo duha. Pravi umjetnik prije će odabrati glad i klupu u parku nego li prodati svoje dostojanstvo, slobodu, mišljenje, savjest, osjećaj za pravdu i sve one plemenite vrijednosti koje čovjeka čine boljim čovjekom, a znamo da - kako prije, tako i danas - ključeve trezora drže upravo ljudi lišeni tih plemenitih vrijednosti, čast povijesnim izuzecima.

Ipak to ne znači da je umjetnik ,koji se nije prodao, da je životni gubitnik. Ne! Skladatelj, slikar, kantautor, pjesnik, ukratko, stvaratelj umjetničkog djela kada osjeti da je njegovo djelo začelo samo jednu suzu u oku čovječanstva, ili da je zaslužno za iskren osmijeh na licu, ili tek rođenu nadu, ukratko, da je zaslužno za sve one emocije koje čovjeka čine bićem s dušom, e tada njegova sreća i ponos lete na krilima besmrtnosti. Nema ovozemaljske vlasti, slave i novca koje mogu nadomjestiti tu čistu sreću u ljudskom srcu i duši, pa ne kaže se uzalud da je pjesnik svjetionik na pustom otoku ljudskih želja.

Walter William Safar

 

Ovu pjesmu posvećujem pjesničkim velikanima, kojima je sudbina za života odabrala klupu u parku umjesto „svečane lože“. Život zna pisati paradokse, pa tako neki besmrtni pjesnici za života bivaju gubitnici a poslije smrti pobjednici.

 

PJESNIK I MAŠTA

Odlazim!... Napuštam Te svijete!
Kako gromovito odjekuje to priznanje
U društvu samoće.
I dok tužni vjetar,
Kao nevidljivi misionar čovječnosti,
Sad udara u bakreno zvono stare crkve,
Neki stari beskućnik zuri
U bezimeni grob,
Pitajući se da li će smrt doći po njega,
Prije nego što crna zemlja prekrije tijelo,
Mrtvog pjesnika.

Sad ostavlja svoj trag na licu Zemlje,
Kao sijena posječena hrasta,
Sad drhti u samoći,
Kao slana suza muškarca,
Na licu mrtve žene.

Ima divnih ljudi koji mogu spustiti suze,
Ali oni neće znati gdje je moj grob.
A možda će sutra niknuti cvijet iz crne zemlje,
Kao divna nevjesta duši mrtvog pjesnika.

Odlazak se bliži...
Oh Bože, daj mi još toliko vremena
Da ispunim samo još ovaj bijeli papir,
Moju tužnu oporuku svijetu.
Da svijete, Ja i moja vjerna bujna mašta,
Znali smo dane... mjesece i godine,
Putovati stazom snova,
Kao dvije nerazdvojne mjesečeve sjene,
Kucati na Tvoja vrata,
Ali Ti si nas uvijek otpremio kao noćne skitnice.
Pjesmama sam htio doprijeti u tvoje srce,
Ali Ti si ih prezirno zgužvao i bacio,
Kao da se bojiš vlastite sjene.

Iznad mene sjetno lepeta krilima tirkizni leptir,
Tako je mlad i lijep,
Kao iz najdivnije ljubavne pjesme.
I njega čeka sudbina sanjara,
Da skita stazom snova,
U društvu mjesečevih sijena,
Što sad kliču:
„U mijeni ti sad pronađi svoj dom“

Došlo je vrijeme odlaska!
Odlazim ostavljajući iza sebe maštu,
Koja se grčevito pripija uz mene...
Znam da bi željela otići sa svojim pjesnikom,
U one više svete sfere,
Jer govore mudraci da je mašta majka svakom pjesniku.

Odlazim!... Ne brini moja mašto!... Samo čekaj na istom mjestu!...
Iz stotina... tisuća... desetina tisuća stihova,
Niknuti će nova duša...
I ući u tek začet majčin plod,
Kao neiscrpno vrelo života,
Vrlo koje vječno teče,
Koje hrani dušu,
Koje hrani srce,
Tek rođenog pjesnika,

Sad vjetar plah,
Otkida pero iz krila anđela bijela,
Da ga prinese u kolijevku,
Tek rođena pjesnika;
Da mu nebeska duga bude tinta života,
Da perom rađa stih po stih plah,
Da budi savjest čovječanstva,
Da rađa ljubav,
U srcu čovječanstva.

© Walter William Safar

 

Brother Mayakovsky
http://contemporaryliteraryreview.blogspot.hr/2014/09/poems-byy-walter-william-safar.html

 

 

porn porn

log0 AA 3