log0 AA 3

log0 AA 3

Kad lavež psa postaje bučniji od tihe većine

psi

Četvrtkom dio popodneva odvajamo za često najbolje prijatelje, kućne ljubimce i njihove male ili velike probleme. S nestrpljenjem vas na 616 70 04 čeka dr. Vladimir Pezo. Radio-Sljeme

To je najava emisije koju odlično vodi dr Pezo. Čast mi je nemalo puta priznati da volim slušati starije i mudre ljude i učiti i učiti... Ali danas se u ovoj emisiji ipak, pazite paradoksa, ipak moglo ponajviše naučiti o ponašanju ljudi a ne kućnim ljubimica.

Dakle, jedna slušateljica se javila i posve skrhana glasa izjavila u eter da joj je uginula dugodlaka chihuaha i da bi je opet voljela imati upravu tu pasminu jer je prijašnja bila tako tiha, umilna i draga srcu, ali  sada nije pri novcu, pa moli ako može neki slušatelj topla srca donirati psa. Ali da ta molba nije baš svakog dirnula u srce dokaz je slušatelj, koji se poslije javio u eter, i našao za shodno da onako ironično opali po nesretnoj ženi što se uopće usudila tražiti da joj doniraju baš tu skupocjenu pasminu, te nek' si lijepo milostiva ide uzeti iz pasjeg azila kojeg psa lutalicu. Nažalost, to mu nije bilo dovoljno te još sarkastično doda kako bi i on eto volio da mu netko donira jedan i više janjaca, jer mu je baš netom kao jedan uginuo??  Na to je odgovorio onim svojstveno poučno smirenim glasom dr Pezo, da su ljudi različiti i nalaze sreću i spokoj u različitim srećama i da ako već ne možemo pomoći ljudima da im ne odmažemo grubošću...

A sada pazite, ovo je prava pouka ne kućnim ljubimcima već ljudima. Javila se u eter žena, koja je aludirajući valjda na slučaj iz Pule kada je sud usvojio tužbu susjeda kojemu je smetalo lajanje ogromnog psa, dakle ta slušateljica je grubo viknula u eter javnog radija niti manje niti više kako bi ona zatvorila sve ljude kojima smeta lavež pasa??? (Pazite možda vam se čini smiješno ali ovo je jako ozbiljna tema, jer dokaz su i mnogi fizički obračuni, sa pogubnim posljedicama po život na selu, zbog ove teme.) 

Pomislih da se to ona možda ne javlja iz Orwellove farme. Dr Pezo dokazao je svoju teleranciju i mudrost smirivši ženu: ''Polako milostiva, svaki čovjek ima pravo na slobodu sve dok drugom čovjeku ne ograničava to isto pravo na slobodu, dakle ako nekom susjedu smeta cjelodnevni lavež pasa tada bi bilo kulturno da vlasnik psa ne pogoršava narušeno psihičko zdravlje onog kojemu smeta lavež psa. Tolerancija je ponekad važnija od vlastitih želja…''

Da, kada čovjek promisli zaista ljudi moji lavež psa može jako loše utjecati na zdravlje čovjeka koji je osjetljiv na buku. Oni koji odmahuju rukom govoreći pa kako nama ne smeta lavež psa da li znaju što je hiperakuzija? Hiperakuzija je ekstremna osjetljivost pojedinaca na zvučne podražaje u okolini koji drugima ne predstavljaju problem. Za neke, hiperakuzija može predstavljati samo blagu smetnju, pri kojoj na bučni podražaj ljudi osjećaju neki oblik neugodnosti. Za druge pak ovo stanje može imati veliki utjecaj na svakodnevni život. Buka niskog intenziteta može se doživjeti kao nametljivo glasna te uzrokovati tjeskobu.

Buka može biti bolna za osobe za teškom hiperakuzijom. Zvukovi visokog intenziteta, poput laveža psa, mogu stvoriti osjećaj zabijanja metalnog vijka u glavu. Osobe koje boluju od hiperakuzije obično reagiraju na određenu buku izražavajući negativne emocije. Zvuk može biti povezan s nekim ranijim uznemirujućim iskustvom ili negativnim mislima povezanim uz određenu vrstu zvuka ili buke koje su osobe imale ranije. To znači da svaki put kada čuju određenu buku, ovo isti tren aktivira mehanizam odgovora „bori se ili bježi“ te osjećaje straha, ljutnje, tjeskobe ili iritacije. Ovo objašnjava zašto je hiperakuzija ponekad povezana s posttraumatskim stresnim poremećajem (PTSP).

Ipak da lavež pasa može smetati i ljudima koji ne pate od hiperakuzije - objasniti ću na vlastitom primjerom. Kao prvo red je da priznam kako obožavam pse i mnoge pjesme napisah u njihovu čast, poput Dječak papirničar, jer pas zna biti najvjerniji čovjekov saveznik. Ali postoje psi koji lako mogu ići na živce i ljudima koji vole pse. Naprimjer, kada pišem roman u stanu, a to je u Zagrebu, znadem čuti sa obližnjeg balkona psa koji laje neprestance satima i satima, i sada zar to nije udar na ljudski um?...

I tako ne izdržih da gospođu, vlasnicu psa, zamolih onako ljudski neka lijepo odvede svog malog živčanog psića, koji uzgred laje na sve što se kreće pa i muhe, malo psihijatru, a ona me pogleda kao da sam pao s marsa misleći valjda kako je pas stvoren da laje i laje dok ne promukne.

Jednom sam pozorno slušao na Radio-Sljemenu jako dobru emisiju „Zagrebušek“ i starog zagrebačkog gospodina kako mudro zbori o pravilima lijepog ponašanja. Dakle, taj gospon prve klase mudro i tolerantno savjetuje one koji vole psa da bi morali znati kako je imati psa velika odgovornost.

Kao prvo, ako vlasnik psa živi u naseljenom području-gradu- da je pristojno imati psa koji malo laje a takvih pasmina ima zar ne, a ako živi na osami može imati 'mede' kolikog mu se prohtije, mislim na onog iz Pule koji na laje na mjesec i kad nema mjeseca.

Kao drugo važno pravilo, oni koji žive u gradu trebaju uvijek čistiti kakice svojih kućnih ljubimaca, i da dalje ne nabrajam jer već se debelo krše ova dva osnovna pravila.

E sad pazite ovo, kada  šetam Trsatom (Rijeka) ima da Vam se digne želudac, sve je puno pasjih mokraće i izmeta (ogromnih tornjeva), poslije ljetnih kiša ulice Rijeke zaudaraju mnogo gore nego ulice afričkih gradova a ne zaboravimo koliko stranih turista tuda šeta.

Ako znamo da je svaki grad odraz karaktera njegovih stanovnika onda vam je sve jasno. (Drago mi je napomenuti kako je čisti, zeleni i bjeli divni grad Zagreb čista suprotnost prljave Rijeke). I naravno čovjek se boji opomenuti te vlasnike pasa, koji riječke ulice marljivo darivaju mokraćom i izmetom, jer pretežito šeću u pratnji onih ogromnih kratkodlakih borbenih pasa s krvavim očima (The Pitt Bull see more: http://en.wikipedia.org/wiki/Pit_bull). Da, onih istih pasa o kojima čitate svako malo kako polude te napadnu djecu. I tako jednom ne izdržah te upitah djevojku, koja je u društvu prijateljice bezbrižno šetala dok joj je Pit Bull šetuckao kraj dječjih kolica, pa kako vas nije strah voditi tog psa pokraj kolica sa malim djetetom? A ona me ošinu pogledom tako da sam se osjetio kao da me gleda očima svog "kućnog ljubimca" te ja lijepo ubrzah korak.

Dakle, ovo društvo se mora zapitati da li je tolerantno kada te nije uopće briga za slobodu i život drugih ljudi ili je tolerancija kad te je briga za ljude oko sebe?

Kad lavež pasa postaje glasniji od tihe većine tada društvo postaje sve više nalik Orwellovoj farmi.

Walter William Safar

porn porn

log0 AA 3