log0 AA 3

log0 AA 3

Plagiranje je prisvajanje nečijega autorskoga rada ili originalne ideje

Razlika između vremena u kojem su djelovali veliki umjetnici baroka, klasike ili romantizma i današnjega jest u činjenici da su oni, čak i kad su stvarali da bi neko djelo ustupili ili prodali, stvarali iz dubine duše, bili su u iskonskom smislu originalni, svoji

Autor: Mario Šoša Glas Koncila

plagiarismAko je ikad lako dobiti povoda za pisanje o nekoj glazbenoj temi, onda je to vrijeme u kojem se održava Eurosong, a ovogodišnji će sigurno ostati vjeran sebi, sudeći već po hrvatskom slučaju, što god da se u natjecateljskom dijelu dogodilo

Pjesma Jacquesa Houdeka »My Friend« tek što je puštena u javnost pokupila je najrazličitije reakcije, od zgražanja do potpune euforije. Ponavljaju se iz godine u godinu iste priče: prednatjecanje ili ne, pjevati na engleskom ili na hrvatskom, a baš kao i prošle godine, i ove je pala optužba za – plagijat. Zabavno je čitati komentare o pjesmi. Autorski tim kao da se trudi od toga prisilno napraviti neku novu himnu, odu slobodi, prijateljstvu, zajedništvu, ljubavi; »pjesma koja će nas spajati, slaviti različitosti«, svašta je tu nadrobljeno u želji da se jednomu prosječnomu zabavno-glazbenomu uratku da nekakva dodana vrijednost i da ga se učini privlačnim što širemu mnoštvu. Produkcijski je riječ o vrlo kvalitetnoj pjesmi. Sadržajno? Pa ljudi zapravo i nisu bez ikakva razloga dobili dojam da su sve to već jednom negdje čuli. I dok se o glazbenom citatu iz »Frozena« u dijelu pjesme još raspravljalo, u raspravu se uključio i Tony Cetinski koji je Houdeka nazvao besramnim zbog toga što je »pokupio šok moment mijenjanja tehnike pjevanja iz zabavnog u operni«, koji je on uveo u jednoj svojoj pjesmi, uz zaključak kako je on već »navikao da ga se kopira«. Houdek sasvim sigurno nije kopirao Cetinskoga i sigurno se on nije prvi sjetio crossoverskih fora, niti je pjesma po definiciji plagijat ičega, ali osjećaj publike da su ju negdje već čuli posve je ispravan. A kako je trenutačno u društvu vruća rasprava o plagijatu, povod je dobar da se ta tema promotri i s glazbene strane. Što je to zapravo glazbeni plagijat? I zašto pjesma »My Friend« ipak gotovo ni po čemu nije originalna i zašto bi se možda i moglo reći da je ona zapravo niz malih, mikroplagijata, pa ju se kao takvu može podvesti pod lažnjak, kao što bi se istom logikom moglo podvesti velik dio zabavne glazbe danas, ako ne i većinu.

Što je plagiranje?

Mnogo se o plagijatu u posljednje vrijeme pisalo i govorilo, međutim ostaje dojam da mnogima nije do kraja jasno što je točno problem kod plagiranja. Plagiranje je po definiciji krađa, prisvajanje nečijega autorskoga rada kao svojega, no može biti i krađa nečije originalne ideje. Plagirati se dakle može jednako i pisani rad, ali i glazbeno djelo, likovno djelo, i nečiji dizajn, razrađena znanstvena hipoteza i tako dalje. Sve ono što je plod kreativnoga i umnoga rada pojedine osobe ili institucije pripada njihovu vlasništvu, bez obzira na to što nije nužno riječ o nečem »opipljivom«.

U znanosti postoje striktna pravila kako se piše znanstveni rad. Svakako je dopušteno koristiti se nečijom idejom i tekstom u razradi vlastite ideje, ali akademsko poštenje nalaže da se jasno napiše od koga je što preuzeto. Dakle, ne plagira se ako se citira. U glazbi su stvari nešto drukčije. Kako glazba nije egzaktna disciplina, nego je riječ o umjetnosti, ne postoje striktne upute o tome kako se glazba piše i izvodi. Skladanje je posve kreativni proces, više instinktivan nego cerebralan. Svrha umjetničke kreacije i znanstvenoga rada ne može se usporediti. Znanost traži istinu kroz činjenice, a umjetnost kroz prizmu duha autora umjetničkoga djela preobražava ono vanjsko, vidljivo, taktilno i konkretno, ali i ono nutarnje, stvarajući u potpunosti apstraktno djelo kao osobni doživljaj neke stvarnosti.

Čak su i samoplagirali

Izvođači glazbe zapravo prolaze isti proces kao i skladatelji. Oni reinterpretiraju glazbeno djelo i provodeći ga kroz vlastiti spoznajno-emocionalni ustroj od originala stvaraju neprestano novo djelo. Inače, posuđivanje u glazbi nije nepoznanica, od srednjovjekovne monodije (od prve zapisane glazbe) pa do glazbe 21. stoljeća bilježeni su slučajevi posuđivanja glazbenoga materijala i korištenja u drugim skladbama. Dapače, kompozitori su često i ideje, ali i cijele dijelove vlastitih skladba prepisivali i umetali u druge, čak su se i samoplagirali. Danas se autorstvo snažno štiti nizom međunarodnih zakona i to na svim poljima, međutim u razdoblju podivljale tehničke reprodukcije svega i svačega postaje gotovo nemoguće pratiti procese plagiranja i kršenja autorskoga prava. Znanost tomu pokušava doskočiti radeći složena softverska rješenja koja bi trebala tražiti plagijate po internetu, a glazbenici su u dokazivanju plagijata osuđeni na sudovanje.

Imperativ originalnosti – put u neoriginalnost

Treba dakle biti originalan, to je imperativ koji očito stoji pred svim područjima ljudskoga djelovanja. U temelju te želje jest pozitivna želja za napretkom, ali nešto je očito sa svime pošlo opako po krivu. Kako su sredstva reprodukcije i prijenosa informacija postajala sve moćnija, proporcionalno s rastom njihovih mogućnosti neprestano je rasla i glad za novim sadržajima. Sve je, pa tako i umjetnost, stavljeno na steroide. Treba stvarati novo, a toj se želji bježi od staroga, rušenje norma i pravila postalo je fetiš, svi traže novo, novo, novo. A zašto se onda umjesto novoga dobije »My Friend«, kolaž svega i svačega, i tako ne samo u glazbi, nego i u svemu ostalom?

Umjesto estetike dobila se konstantna i sveopća estetizacija, umjesto stila i ukusa prolazne mode, a umjesto umjetnosti imamo kreativne industrije i umjetničke proizvode. Upravo je to upiranje svega u kotač utilitarnosti sve i upropastilo. Ona u svojoj biti ne donosi nikakvu, ni ekonomsku ni političku korist, ona je projekt i produkt duha, a ne tijela i kao takva ne može biti podvrgnuta istoj logici po kojoj se stvara materijalni proizvod.

Umjetnik – društveni poduzetnik

Razlika između vremena u kojem su djelovali veliki umjetnici, primjerice baroka, klasike ili romantizma, i ovoga što se ima danas jest u činjenici da su oni, čak i kad su stvarali da bi neko djelo ustupili ili prodali, i iako su bili ograničeni više-manje čvrstim kanonom, stvarali iz dubine duše, bili su u iskonskom smislu originalni, svoji. Njima nije bilo potrebno »rušiti kulturne kodove« i »oslobađati se nametnutih tumačenja«, oni su jednostavno bili – oni, originalni kako samo čovjek – pojedinac može biti. I takva im je bila i umjetnost. I zato je ona još uvijek, i nakon nekoliko stotina godina, neprestano nova, originalna i svježa.

No postmoderni umjetnik danas je istovremeno i »društveni poduzetnik« i političar i aktivist i obrtnik, sve u jednom, a posljedično tomu su i kombinirajuća sredstva poput kolaža, pastiša, intertekstualnosti i parodije nezaobilazna u stvaranju njegove umjetnosti. Da bi uopće nastala, ta umjetnost mora nešto iskoristiti ili izvrnuti jer je zapravo ovisna o nečijoj ideji, o nekom originalu, bez obzira na to što će umjetnik tvrditi da nije. Ona je u svojem temelju plagijatorna. Preuzimajući logiku materijalne proizvodnje, preuzela je i sve opasnosti koje idu s tim, a među ostalim i to da se dobije generički proizvod jer je tako jeftinije i lakše.

I u glazbi je riječ o istom. Pjesma »My Friend«, budimo pošteni, nema veze s prijateljstvom, moći sudbine i putem slobode. Ona je zapravo parodija svega, i opernoga pjevanja i svih tih »kao« ozbiljnih stvari o kojima pjeva. Ona je kopija svih kopija, pravi primjer kvalitativnoga uravnavanja svega i primjer kako se svijet koji je težio napretku, ali je kartu bacio na proizvod – na materiju, jednostavno izgubio u laži. Plagijati, lažnjaci i kopije nalaze se posvud, a za originalom treba posegnuti ondje gdje on jest. A on još uvijek negdje jest, i pitanje je samo je li ga uistinu tako teško pronaći?

porn porn

log0 AA 3