log0 AA 3

log0 AA 3

Otvoreno pismo ministrici kulture u povodu odluka Ministarstva kulture o odobrenim (i odbijenim) projektima

"ČESTITKA" MINISTARSTVA KULTURE RH U POVODU 70. OBLJETNICE ŽIVOTA I 50. GODIŠNJICE UMJETNIČKOG RADA

tmb 2

Prenosimo otvoreno pismo Tomislava Marijana Bilosnića ministrici kulture RH u povodu odluka Ministarstva kulture o odobrenim (i odbijenim) projektima za poticanje književnoga stvaralaštva i izdavaštva u 2017. godini

Vrlo štovana ministrice kulture RH, gospođo Nina Obuljen Koržinek,

književnost, uopće umjetnost, nisam izabrao kao profesiju, već kao svoje životno opredjeljenje, pa u tome smislu upravo ove 2017. godine skromno obilježavam svoju 70. obljetnicu života i 50. godišnjicu umjetničkog rada.

Bez moga povoda i utjecaja obljetnice su već obilježene u Španjolskoj, Rumunjskoj i Sloveniji, potom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a ponajprije na Trećem programu Hrvatskog radija dokumentarnom radio-dramom „Tigar na krilima dijetlića“. U Sloveniji su mi za obljetnicu objavili i predstavili zbirku pjesama „Molitve“ za koju sam dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, a koju Ministarstvo RH, recimo, nije ni primjerkom otkupilo za biblioteke. U Španjolskoj, ali i na latinskoametičkom prostoru, u novinama (La razón, El Norde de Castilla, te u dva navrata u novinama Salamanca al día), kao i na poznatom književnom portalu Crear en Salamanca  izišlo je više članaka vezano uz moje ime, moj književni rad , posebice zbirku pjesama „Tigar“, a uza sve uvršten sam u dvije antologije;  u jednome slučaju kao jedini pjesnik van hispanskoga svijeta, a u drugome uz kolegicu prof. dr. sc. Dunju Detoni Dujmić u antologiju u kojoj su zastupljeni svjetski pjesnici. U oba slučaja moje su pjesme bile u prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić. U Rumunjskoj su za moj rođendan (18. siječnja) na engleskom i španjolskom jeziku objavili moju poemu „Molitva sv. Franji“ u međunarodnom časopisu Contemporary Literar Horizon. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu povodom moje obljetnica održana je zasebna tribina. Evo kako je to napravljeno u Hrvatskom Gradišću u Austriji, odnosno u Mađarskoj.[1]

Konačno, ovih dana, vrlo štovana ministrice, dobio sam čestitku i od Vas, dapače od cijeloga Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Čestitka se zove – ODBIJENICA! No kako se ona ponavlja, danas bi kazali autoplagira već šestu godinu za redom, i ja sam sâm primoran krenuti istim putom, ponavljati se (autoplagirati), istodobno se žaleći na vašu odluku i čestitajući na njoj!

Dakle, odluka Ministarstva kulture o projektima za poticanje kulturnoga stvaralaštva i izdavaštva nije me iznenadila. Već punih šest godina s te strane nisam dobio stimulacije za svoje književno djelo, pa ne vidim u čemu bi bila razlika sjedi li u ministarskoj fotelji Andrea Zlatar Violić, Berislav Šipuš, Zlatko Hasanbegović ili Nina Obuljen. Tako će biti dok o književnim stimulacijama i nagradama bude odlučivala politika (i politikanstvo), i autori koji su članovi književnih društava ali knjige ne pišu, ili se za moguće njihove knjige slabo zna. Zato ću se ovdje pozabaviti tek najšturijom osobnom statistikom, iz čega bi, vjerujem, moglo biti razvidno o čemu se radi.

U vremenu od proteklih šest godina objavio sam brojkama i slovima 33 (trideset i tri) knjige, od toga u izvorniku deset zbirki pjesama i četiri putopisa (da ne spominjem ostale književne vrste). Za objavljene zbirke u tome sam razdoblju dobio dvije prve nacionalne nagrade, i dvije međunarodne, od toga osam zbirki poezije je prevedeno i kao knjiga objavljeno na više od deset stranih jezika, dok su ostale zbirke, također, prevedene i zasad objavljene po časopisima i novinama. Inače, prevedeno mi je 14 knjiga, neke i na više jezika, samo zbirka „Tigar“ na 14 jezika u cijelosti ili izborima. „Tigar“ je u godini objave u SAD bio uvršten u 18 knjiga koje se preporučaju. Za putopise dobio sam za redom četiri godišnje prve nagrade (kojima je čak Ministarstvo pokrovitelj!). U međuvremenu sam, kao što sam već spomenuo, uvršten u dvije svjetske antologije. U Čileu sam uvršten i u čitanku. Osam je hrvatskih znanstvenika, književnika, književnih kritičara napisalo zasebnu knjigu o mome umjetničkom djelu. O mojem pjesničkom radu pisalo je više akademika, sveučilišnih profesora, književnih kritičara u više zemalja svijeta. Spomenut ću samo ovo: Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor u svom pregledu europske lirike („A Litlle Tour trough European Poetry“) moju je zbirku uvrstio kao jedini reprezentativni primjer hrvatskoga pjesništva. A sad ni za poeziju, ni za putopis, pa ni za knjigu izabranih pjesama (uz moju 70. obljetnicu života i 50 godina umjetničkog rada) ne dobivam ni lipe stimulacije, i to šestu godinu za redom.

Dakle, na dobrome sam putu, već sada mogu biti siguran da će se o mojoj odbijenoj zbirci „Sto pjesama o tijelu“ pisati, kao i to da će biti prevedena bez potpora, pa čak i moje, jer to mi neće biti moguće s mirovinom od 2.227 kuna. Sličan slučaj je i s nekim drugim kolegama, bez obzira kojemu društvu književnika ili pisaca pripadaju.

Konačno, kako je pitanje o sredstvima poreznih obveznika, molio bih Ministarstvo kulture (a ono je to dužno!) da objavi razloge (recenzije) iz kojih razloga su neke projekti prošli, a drugi ne, pa  da vidimo tko laže, koza ili rozi. Takva praksa bila je uobičajena (i obvezna) čak i u komunističko doba, što je i bio razlog da su mnogi književnici obilježeni stigmom nacionalizma dobivali potpore ministarstva za svoje knjige, jer se kolege iz povjerenstva nisu željeli (i htjeli) potpisivati pod negativne recenzije izvrsnih djela. U demokraciji to bi trebala biti praksa na prvome mjestu (transparentno, kako kažu), ukoliko neoliberalna opcija ne provodi sofisticiraniju boljševizaciju, ili fašizaciju, svejedno.

Ponavljam svi moji projekti na natječajima Ministarstva kulture RH već šest godina su odbijani, kao i otkupi mojih objavljenih djela u cjelini, bez racionalnog razloga i obrazloženja, dapače, dok su moje knjige (opetujem!) dobivale međunarodne i domaće nagrade, prevođene na više stranih jezika, to je muk o njima u Hrvatskoj bio temeljitiji, a Ministarstvo kulture nezainteresiranije.

tmb

Za putopise sam najnagrađivaniji autor u Hrvatskoj, pa ne prolazi ni moj predloženi putopis „Put u Uzbekistan“. Gotovo sve zbirke pjesama u zadnjih petnaestak  godina su u cijelosti ili u ciklusima prevedene i objavljene na petnaestak svjetskih jezika. Opet ponavljam, kao što i vi ponavljate svoje odluke: samo „Tigar“ je preveden na četrnaest jezika, a tiskanje zbirki se ne stimulira, knjige se ne otkupljuju, a da ne spominjem mogući poticaj meni kao autoru. Sad je odbijena i zbirka „Sto pjesama o tijelu“, zdrave pameti vam tvrdim da će zbirka zasigurno izazvati posebnu pažnju i recepciju u Hrvatskoj. Već u rukopisu nekoliko ju je uglednih hrvatskih imena ocijenilo visokim i iznimnim ocjenama. Pa tko je onda ovdje lud, i tko radi krivo. Molim recenzije članova vaših povjerenstava kako bih ih objavio javno s recenzijama svih onih drugih koji će pisati o, po vama, odbijenoj zbirci. 

Nije  prošao ni projekt koji se bavi mojim književnim i umjetničkim djelom, knjiga mojih „Izabranih pjesama“, a za kojega se prijavila gđa. doc. dr. sc. Sanja Knežević, mlada i priznata znanstvenica i povjesničarka književnosti, predstojnica Odsjeka za hrvatski jezik Sveučilišta u Zadru. Gđa. dr. sc. Knežević je prijavila izbor iz moje poezije, a u sklopu obilježavanja moje 70-e godišnjice života i 50-e godišnjice umjetničkoga rada. Ali ni tu ništa nisu pomogli moji međunarodni uspjesi, ostvareni uglavnom bez pomoći Ministarstva, ali i lokalne samouprave, već činjenicom da sam sve postigao isključivo zahvaljujući svome djelu, i tako postao jedan od najprevođenijih hrvatskih pjesnika.

A sada ću ponoviti, dakle citirati (da me ne bi prijavilo kakvo povjerenstvo), i moguće razloge koje sam naveo i Vašem prethodniku, gosp. Hasanbegoviću (nažalost bez njegova odgovora): „Očito ni moje ime, a ni djelo nije izašlo iz okvira i ladica posloženih još davno prije 1990. godine, odnosno davnih dana Hrvatskog proljeća. Na ovim prostorima čovjek obilježen jednom, stigmu nosi cijeloga života, bez obzira na političke i društvene promjene. U vrijeme kada je dužnost ministra obavljao gosp. Biškupić, znao sam prije svega i isključivo kao uspješan književnik dobiti i pokoju potporu ili je poneka moja knjiga bila otkupljena. Dakako, nikad izvan granica minimalca. Primjerice, za knjigu pjesama „Molitve“ za koju sam 2009. godine dobio prestižnu Nagradu Tin Ujević, što je bio prvi slučaj nagrade za zbirku s vjerskim nadahnućem, od Ministarstva kulture nisam dobio ni lipe potpore, što je čak i u zbirci javno istaknuto. Naime, u mandatu uvaženog ministra Biškupića, za Čedomira Višnjića, kojemu je političkom voljom dato „zaduženje za hrvatsku knjigu“, moje knjige sumnjivih naslova i  tematike („Molitve“, „Hrvatska ogrlica“, „Stara Liburnija“, „V Hrvateh“, „Hrvatski knezovi i kraljevi“, itd.) bile su, navodno, suviše nacionalno obojene, ili Višnjićevim jezikom kazano pripadale su „lokalnim projektima“. Pa ipak, to je jedino razdoblje u kojima su moje knjige koliko-toliko vrednovane u Ministarstvu kulture.  

 U doba ministrice A. Zlatar-Violić i njezina pomoćnika ministra Vladimira  Stojisavljevića, nijedan moj projekt apsolutno nije dobio potporu, pa rekao bih ni razmatran, iako sam u tome mandatu dobio više domaćih i međunarodnih nagrada, uz prijevod mojih knjiga na više svjetskih jezika, a bez bilo čije potpore: na albanski, makedonski, turski, njemački, talijanski, japanski, nizozemski, romski, engleski, španjolski, itd.  Samo američko izdanje zbirke „Tigar“ od Ministarstva je dobilo određenu potporu, što je polučilo takvim rezultatom da je  „Tigar“ objavljen u Sjedinjenim Državama preporučen među 18 knjiga u SAD; potom,  jedina je cjelovita knjiga nekog hrvatskog autora uopće prevedena na romski jezik; konačno do dana današnjega „Tigar“ je u cijelosti ili izborima objavljen na 14 svjetskih jezika, što je, čini mi se hrvatski raritet. O ovoj zbirci, ali i nekim drugim mojim knjigama, pisalo je više uvežanih kritičara u svijetu, akademka i sveučilišnih profesora.“ Američki stručnjak za europsku književnost dr. John Taylor već sam spomenuo, pa ću ovdje završiti citiranje pisma Hasanbegoviću.

U Španjolskoj, u Salamanci, najstarijem sveučilišnom gradu na svijetu, nakladničke kuće Verbum iz Madrida i Trilce iz Salamance, u prijevodu naše poznate hispanistice  Željke Lovrenčić objavili su moga „Tigra“ pod naslovom „El Tigre“, kojemu je predgovor napisao urednik knjige Alfredo Pérez Alencart, peruansko-španjolski pjesnik, profesor na Sveučilištu u Salamanci, član Akademije Kastille i Leóna. Tigra je oslikao sveučilišni profesor, akademski slikar Miguel Elías. „Tigar“ je u međuvremenu objavljen i predstavljen i u Bukureštu u Rumunjskoj, u dvojezičnom izdanju španjolsko-rumunjski pod naslovom „El Tigre / Tigrul“, a o njemu su pisali rumunjski pjesnici i kritičari Daniel Dragomirescu  i Tatiana Radulescu. O Tigru je u Venezueli pisao akademik, sveučilišni profesor Enrique Veloria Vera. „Tigra“ je na portugalski preveo glasoviti portugalski pjesnik Antonio Salvado, poklanjajući mi prijevod u rukopisu. Dakle tijekom 2016. godine „Tigar“ je naišao na vrlo uspješnu svjetsku recepciju, pa je tako o ovoj mojoj zbirci, uz navedeno,  govoreno i pisano i u Austriji, Čileu, Kolumbiji, Kubi, Albaniji i Portugalu.

Sada bih opet krenuo s citatom: „Dakle, za vaše prethodnike, a sad vidim i Vas, moje zbirke pjesama Tigar, Afrika i Odisej (koje su dobile međunarodna priznanja), kao i Vrt nagrađen domaćim nagradama, bile su jednostavno „nevažna djela“ (možda desničarska, ili ljevičarska, što se ne zna iz trenutka u trenutak, nap.a.), a što se jasno vidi i iz naslova zbirki. To što sam u međuvremenu preveden u više zemalja, što sam u Albaniji dobio više naslovnica nego ukupno redaka u hrvatskome tisku, što sam u Španjolskoj, kao i cijelome hispanskome prostoru doživio svekoliko priznanje, uz velik broj novinskih tekstova,  što sam u Čileu uvršten i u čitanke, pa čak (iskreno sram me to i izustiti (!), - ali, kako je to javno već obznanjeno, reći ću  -  bio više čitan od Lorce), što je japanska državna televizija snimila film o meni (73 minute!), što sam uvršten u sedam svjetskih haiku antologija, itd., itd., da vas ne zamaram, u Hrvatskoj izgleda nikoga i ne zanima, a Ministvo kulture RH svakako ne! Dapače, Ministarstvo kulture u zadnjih šest godina nije otkupilo ni primjerka neke moje knjige za hrvatske knjižnice, iako se svake godine, u prosjeku, pojavi pet novih mojih izdanja.

Zamislite, knjiga nagrađenih književnim nagradama nema u hrvatskim knjižnicama! Da bi ih ljudi čitali, traže ih putem mobitela ili društvenih mreža od mene, ali ih traže! I čitaju. I ne samo to, o knjigama se piše! Recimo o mojoj zbirci pjesama „Vrt“ napisano je devet recenzija, od strane sveučilišnih, znanstvenih i književnih stručnjaka (ne slučajnih pogovarača!), a kako s prikazima knjiga u Hrvatskoj stoji, o mojoj zbirci „Vrt „koje nema u knjižnicama, napisano je gotovo toliko koliko, nažalost, o godišnjim nacionalnim pjesničkim izdanjima.

Duboko se ispričavam na ovako iznijetoj neskromnosti, ali je koristim isključivo iz razloga kako bih Vas upoznao s notornim činjenicama.

Pitam se, dakle – s kime to i gdje živim? S ljudima ispunjenim zavišću, jalom i mržnjom, kojima je ideologija zla ispila srce, dušu i mozak? Nažalost, samo i isključivo zbog svoga rada trpim omalovažavanja  i prešućivanja svakodnevno već godinama. Da nije učestalih priznanja s drugih strana, od Albanije do Portugala i Španjolske, od Makedonije i Bugarske, preko Mađarske, Austrije, do Venezuele i SAD-a, pitao bih se što sve to radim i što mi sve to uistinu treba. Ovako, stižu priznanja i čestitke, interes za prepjevima i prijevodima iz svijeta, ali ne i interes od strane Ministarstva kulture RH, onih koji bi bar deklarativno i simbolično trebali podržati moju radost kupanja na izvorima hrvatske riječi. Da sâm na svojoj koži nisam proživio totalitarnu političku fantastiku a pritom i napisao jedan od prvih romana političke fantastike u nas („Ispovijed isuvišna čovjeka“), mislio bih da je ovo nemoguće, da sa mnom uistinu nešto nije uredu.

Ne znam pod kojim se trenutno sad vodim etiketama, na koju i čiju sam naljepnicu osuđen, koji su razlozi odbijanja projekata mojih djela i o njima, mojoj skromnoj sedamdesetogodišnjoj obljetnici, u doba kada svoj život živim u miru daleko od svake lažne svjetlosti,u svome rodnom Zemuniku, gdje su me posjećivale i posjećuju stotine hrvatskih umjetnika i znanstvenika kao i svjetskih uglednika, gdje me nije zanimalo ništa više od umjetnosti, moga vinograda i maslina, opterećen teškom i tužnom prošlošću svoje obitelji koja je u različitim periodima dala i svoje živote za opstojnost hrvatskog nacionalnog bića.

Znam da je onima koji su odlučivali o projektu dr. sc. Sanje Knežević posvećen izboru iz mojih djela a za koji je tražila potporu Ministarstva kulture, znana činjenica kako je već šest hrvatskih uglednih književnika i kritičara mom književnom djelu posvetilo svoje monografske knjige, koje također nisu ni na koji način, niti od bilo koga sufinancirane, kao što nisu ni otkupljene za narodne knjižnice. Pa ne vjerujete valjda da dans netko o nekome piše knjige iz čiste zabave (a ovdje je riječ o sveučilišnim profesorima, znanstvenicima, i poznatim književnim imenima), ako za to nema daleko dublje interese, pa i onih koji su materijalni.“ Završen citat.

Konačno, kao i u slučaju odbijanja sufinanciranja moje zbirke „Sto pjesama o tijelu“ i putopisa „Put u Uzbekistan“, i u ovome slučaju, molim Vas objasnite mi, odnosno predočite razloge odbijenice mojih „Izabranih pjesama“, prijavljenoga projekata gđe. Knežević koja se s razlogom, i uz recenzije vrsnih stručnjaka kao što su akademkinja Dubravka Oraić Tolić i književni kritičar Davor Šalat, naumila baviti mojim djelom.

Molim recenzije i stručno obrazloženje odbijanja ponuđenih projekata.

Uz iskrene pozdrave, zahvalan na suradnji i pažnji.

Tomislav Marijan Bilosnić
Zemunik, 11. veljače 2017.


[1] Vukovar

porn porn

log0 AA 3