log0 AA 3

log0 AA 3

Susret u atelijeru – Nada Zec Ivanović

Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica Nada Zec Ivanović iz Dubrovnika (1965.g. rođena je u Dubrovniku, diplomirala na ALU U Sarajevu, realizirala nekoliko vrlo snažnih, opusa, izlagala na brojnim izložbama ), nedavno se je predstavila s novom samostalnom izložbom u Dubrovniku

Razgovarao: Miroslav Pelikan

Nada Zec IvanovićGospođo Ivanović, u dvanaestom mjesecu predstavili ste se novom samostalnom izložbom „ 65 pogleda na Grad“ u Atelieru Ivanović. Što je temeljna karakteristika izloženih djela? Riječ je o najnovijem petom ciklusu, sve su slike nastale tijekom prošle godine.
Povremeno sam radila vedute Dubrovnika, ali se nisam pozabavila njima temeljito. Imala sam otpor jer je za mene Dubrovnik, jednako kao i priroda, previše lijep sam po sebi. Pokušaj predstavljanja te ljepote, činio mi se slijepom ulicom. Kao da mogu tek opisati formu, ali „uhvatiti“ duh iz kojeg je materijaliziran taj sklad, izgledalo mi je nemogućim. Nisam uspjevala biti zadovoljna prikazanim. Dubrovnik je 2016. godinu obilježavao 1700.-tu godišnjicu smrti svog nebeskog zaštitnika i tijekom cijele godine organizirao različite umjetničke manifestacije. Bila sam sudionikom izložbe „Sv. Vlaho u suvremenoj umjetnosti“ i tada odlučila da baš u toj godini posvetim ciklus slika svečevu i mom Gradu i konačno razbijem stari otpor. Odredila sam relativno kratak period za realizaciju 65 slika, kako bih se disciplinirala u smislu da ne preslikavam po nekoliko puta istu sliku što sam običavala pri ranijem, povremenom slikanju gradskih motiva. Ograničenjem vremena sam jedino mogla samu sebe uvjetovati da bih naučila prihvatiti da ne mora svaka slika biti baš sasvim „po mom“, a također i prihvatiti različita raspoloženja proizišla iz tog dana koja će imati odraz u slici. Sunčanost ili tmurnost Grada se reflektirala na mene, jednako kao i moja na njega. Međusobno smo se otkrivali.
Odlučila sam napraviti i iskorak po pitanju lokacije same izložbe. Kako su se sva kulturna zbivanja odvijala u gradskoj jezgri, izložbu sam organizirala u svom atelijeru u Lapadu. Koristila sam rekvizite tipične za Grad – bordo banner što visi s balkona ili prozora najavljujući izložbu, te baklje pred ulazom koje inače kod nas prate bilo koju glazbenu, dramsku ili likovnu svečanost. Posjećenost je bila zaista velika i to me obradovalo.

Kritika ističe kako Vi ne tražite ljepotu Grada, ne ukazujete na arkadijske momente, već Dubrovnik ogoljujete do srži objavljujući svoja osobna razmišljanja.
Čini mi se da bi bilo usiljeno tražiti samo jedno. Tim načinom se ne može doći do cjeline. Drago mi je ako su kritičari to zamijetili. Ne smatram nužnošću da slikarstvo bude lijepo jer bi pod takvim imperativom, uglavnom, nastajala djela koja nemaju slojevitost ni dubinu.

Nada Zec Ivanović 1

Koliko je tehnika i format slika bitan za novi ciklus?
S obzirom na količinu vremena za izradu i prostora za izlaganje, nisam mogla raditi uobičajen veći format, već sam našla veličinu platna 40x50 cm optimalnom za zahtjev brzog stvaranja kojom će se, kasnijim postavom, moći postići odgovarajući izložbeni ritam.

Važnost kolora?
Teško je zamislivo, ozračjem samog Grada i slikarskim kontekstom Dulčića, Masle i Pulitike, zaobići boju, ne izrazit se njom. „Rozi prolaz do tinela“, Osmjeh od Zelenca“, „Kantun vječnog proljeća“, „Nebo Placom ogledano“, „Suncokaz“, „Dubrovačka zelena“, „Ilinštak“, „Vibrantna rezonanca“ i mnogi ostali nazivi slika, mislim da jasno asociraju na to kolika je neizbježnost boje u postizanju atmosfere vedrine, titraja, refleksa svjetlosti, jasnosti ili zgusnute i vlažne vreline dana. I more stalno mijenja nijanse bivajući u oštrom kontrastu s nebom ili gotovo stopljeno s njim kad vam se čini da je svaka čestica svega u igri ljubovanja i stapanja „Prožimanje u vedrom“, „Dodir“, „Sva obgrljena“, „Jedno“.

Nada Zec Ivanović 2

Koliko se i kako novi peti ciklus naslanja na prethodne, Ishodišta, Letači, Friendship i Krajolici? Koliko je možebitno udaljen od pristupa do realizacije?
Boja je sigurno ono što ih povezuje. Na većini slika je to i faktura. Volim raditi špatulom u debljim namazima, volim osjetiti pod rukom hrapavu teksturu. Ciklus „Krajolici“ je prethodio ovom i polazište je bilo jednako stvarno. Ali samo kao polazište, kao smjer. Zapravo sam i te krajolike izmislila što sam redovito činila u ranijim ciklusima. „Ishodišta“ su slike suštinski vrlo mračnih, egzistencijalnih prizora rađeni intenzivnom bojom i bogatom paletom. Počela sam ih raditi sluteći ratno zlo, u samom ratu i neko vrijeme poslije njega. Zatim su došli „Letači“, nestvarna bića, slike pretežno plave palete, naslut smiraja i obećanja života u blagosti. Onda je nastupio ciklus „Friendship“, uglavnom vedre palete i ugođaja razigranosti - utjecaj prijateljevanja s irskim piscem Lorcan Roscheom i njegove duhovitosti i anegdota o njemu samom i njegovim poznanicima. Razgovori s njim i dopisivanje su mi i danas važni i povremeno me nadahnu na neku novu šašavu sliku kojom i dalje popunjavam taj ciklus.

Dubrovnik je vječna inspiracija no kakva su njegova raznolika lica, gledajući Grad kroz vrijeme, kroz poglede brojnih stanovnika i posjetitelja?
Bez obzira na veličanstvenu ljepotu, Dubrovnik ne može ostati imun na trend stalnog povećanja broja posjetitelja. To je svojevrsno nasilje nad njim, gubljenje osjećaja za mjeru i nedostatak poštovanja prema bogatoj tradiciji sklada iz koje bi zaista svaki grad na svijetu imao što naučiti. Taj posljednjih godina nastajući nesklad, neminovno se odražava na njegove stanovnike koji grade ogromne kuće za iznajmljivanje, parkinge umjesto zelenih površina ne čineći dobro ni prirodi, ni vlastitoj djeci, ni sugrađanima. Kad vidite u koliko neispravnom smijeru to ide i postaje sve masovnije, ne možete ostati ravnodušni, mada nastojite apstrahirati nelijepo i fokusirati se što je moguće više na more i prekrasnu kamenu čipku Grada.

Nada Zec Ivanović 3

Brzo slikate?
Vrlo mi je važna kompozicija. Crtežom prenosim ideju tako da njeno osmišljavanje i skiciranje traje neko vrijeme. A sam rad na slici, čini mi se da je najbolji kad je u jednom dahu. Ne razmšljam unaprijed o bojama, nego se samo prepustim emocijama i prava boja dođe sama.

Što je novo u atelijeru?
Stalno se nešto događa. Trenutno radim slike za skupnu žiriranu izložbu „Likovni trenutak“ u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a nakon toga ću napraviti grafike za, također žirirane, izložbe u Bugarskoj i Španjolskoj. Volim grafiku jer mi pruža drugačiju vrstu uzbuđenja. Izradim matricu, grafičku ploču, ali do trenutka dok je ne provrtim ispod preše i otisnem, ne znam hoće li djelo valjati. Što se tiče samostalne izložbe, radim skice za platna veličine 200x160 cm, novi ciklus radnog naziva „Pod kapom lude“. U njemu želim obraditi ponovo egzistencijalne teme, koje se zapravo konstantno provlače, izrazito ili suptilno, na tužan ili smješan način.
Razlika će biti u boji jer ću uz jaki kolorit koristiti i crnu koju sam uporno izbjegavala. Prilike u kojima živimo ovdje i globalno stanje duha kao odraz nezajažljivosti kapitalizma što proždire malog čovjeka i stvara od njega umornu, rezigniranu marionetu svakodnevicom sve utopljeniju u površnosti, jednostavno tu crnu čine neizbježnom. Koliko god mogu reći da imam vedrine u sebi, toliko ne mogu ne vidjeti, ne osjećati i ne svjedočiti vremenu u kojem jesam.

Planovi, izložbe, monografije...?
U jesen ove godine imam poziv za izlaganje u dvorcu Eltz u Vukovaru. Nadam se da će mi poći za rukom realizirati ovaj ciklus onoliko kvalitetno koliko bih željela.

Nada Zec Ivanović 4

porn porn

log0 AA 3